Mediji o trgovini ženama: Lov na žrtve (1)

Mediji o trgovini ženama: Lov na žrtve (1)

Kako se novinarskim greškama uništava priča na temu trgovine ženama, a žrtve nanovo žrtvuju.

Ovaj tekst prenesen je iz 2. izdanja publikacije ‘Trgovina ljudima – priručnik za novinare (2009)’, koju je objavila ASTRA, nevladina organizacija iz Beograda posvećena iskorenjivanju svih oblika trgovine ljudima, a naročito ženama i decom. Zahvaljujemo se ASTRA-i na dozvoli da objavimo tekst.

Istraživanje o medijskom tretmanu fenomena trgovine ženama, prikazano u ovoj brošuri, pokazuje da se situacija u srpskim  novinama (istraživanje je obavljeno samo na sadržaju pisanih medija) ne razlikuje bitno od situacije u ostalim državama nastalim na prostoru nekadašnje SFRJ, pa ni od prakse u ostalim tranzicijskim zemljama u jugoistočnoj Europi.

Sudeći po tekstovima objavljenima u dnevnim i tjednim listovima u Srbiji u 2008. godini godini koji su analizirani u toku istraživanja proizlazi da novinari i urednici često ne razaznaju razliku između ilegalne migracije, međunarodne prostitucije i trgovine ženama (vid. deo o trgovini ženama, ilegalnoj migraciji i prostituciji) ili ih se ona ne tiče previše.

Tu je, međutim, tek početak zbrke koja često uzrokuje nesporazume, pogrešna tumačenja i objavljivanje priča iz kojih je vidljivo koliko je tema trgovine ljudima (u ovom specifičnom slučaju ženama) nejasna i mnogim novinarima koji o njoj žele pisati.

Istraživanje je pokazalo i to da se o trgovini ženama najviše pisalo nakon što bi u javnost dospjela informacija o pronalasku žrtve trgovine, ali da to najčešće nije bio povod za dugoročnije analitičko izvještavanje o fenomenu trgovine ženama. Veliki broj objavljenih tekstova je površan, podilazi niskim strastima, te podstiče ili slijedi nedokumentirane afere.

Kako uništiti priču?

Drastičan primjer potpuno promašenog medijskog tretmana slučaja trgovine ženama je onaj poznat kao „crnogorski slučaj” koji je započeo krajem 2002. godine. Skandal je trajao mjesecima. Na temelju izjava mlade Moldavke smještene u sklonište za žrtve trgovine ženama i neki visokopozicionirani državni funkcioneri javno su optuživani da su seksualno iskorištavali tu, ali i druge djevojke za koje su znali da su žrtve trgovine. Medijske su optužbe proširene čak i na sudjelovanje u trgovini ženama.

Objavljen je iskaz žrtve, kao i imena osoba koje su optužene da su sudjelovale u iživljavanju nad njom, svađe odvjetnika, tužitelja i sudaca o pojedinostima afere… U priču su se svojim ocjenama uključile i političke stranke. Svi su sve komentirali. Bilo je i uhićenja, a u zatvoru je privremeno završio čak i zamjenik državnog javnog tužitelja.

Na kraju pravosuđe je ocijenilo da nema elemenata za kazneni progon, a žrtva je dodatno traumatizirana, ponižena i potpuno psihički slomljena. Mediji su se većinom senzacionalistički naslađivali morbidnim pikanterijama ove ružne priče, te sudjelovali u prepucavanjima čiji je cilj bio sve samo ne rješavanje toga slučaja i borba protiv trgovine žena.

Kada više nije bilo interesa za senzacionalističke medijske istupe, „crnogorski slučaj” nestao je sa stranica novina i sa TV ekrana kao da se nikada nije ni dogodio. Iako je polazeći od priče o sudbini djevojke bilo moguće razviti niz različitih priča povezanih sa temom trgovine ljudima, to većina medija nije niti pokušala. Niti jedan aspekt priče nije dovoden do kraja, iako se čak 60 posto analiziranih tekstova objavljenih u srpskim novinama 2002. godine bavio tim slučajem.

Umjesto da zanimanje javnosti za temu „traffickinga” bude iskorišteno kako bi se plasirali analitički tekstovi koji bi na profesionalan način ukazali na probleme i moguća rješenja, mnogi su mediji priliku zloupotrijebili zanemarivši pravo javnosti da bude doista informirana o suštini problema, zanemarivši zanatska pravila novinarske struke i, prije svega, elementarna ljudska prava – prvenstveno žrtve.

Ponovo žrtvovane žrtve

Kao većini ljudi, niti novinarima najčešće ne pada na pamet da je u priči o „nekim tamo prostitutkama” prije svega zapravo riječ o elementarnom kršenju temeljnih ljudskih prava. Bez obzira na njihovu starost, porijeklo, obrazovanje i prošlost, sve su te djevojke i žene prije svega – žrtve. One su to čak i ako svojom voljom odluče baviti se prostitucijom.

Niti jedna prostitutka nije dobrovoljno pristala biti tučena, silovana ili prisilno drogirana. Može li itko povjerovati da bi ijedna žena voljela danima zadovoljavati seksualne želje mnoštva nepoznatih muškaraca, bez mogućnosti da odlučuje gdje, kako, kada i s kim će to činiti? Postoji li itko tko želi biti prevaren, slabo ili nikako plaćen – bez obzira kakvim se poslom bavio?

Ova su banalna i naoko posve otrcana pitanja, ali je dobro da ih sam sebi svaki novinar sasvim ozbiljno uputi i pokuša na njih odgovoriti svaki put prije nego što odluči pisati o trgovini ženama, ali i o temama kako što su ilegalne migracije ili prostitucija.

Kao što je pogrešno miješati te pojmove jednako je loše ne vidjeti koliko često oni mogu biti povezani.

U svakom slučaju najviše je oštećena žrtva. To se posebno odnosi na situacije kada se na temelju samo jednog izvora izvještava o konkretnim slučajevima. Žena ili djevojka koja je već teško frustrirana, ponižena i oštećena, dodatno se viktimizira neodgovornom javnim iznošenjem informacija o situaciji u kojoj se zatekla. Žrtvu ponekad nitko i ne pita želi li da se o njenom iskustvu piše, pogotovo ako izvor ima motiva da se određene informacije iznesu u javnost.

Stoga za novinare, ali ne samo njih, može biti korisno uvijek si postaviti još jedno banalno i naoko nepotrebno pitanje: kako bismo postupili da je riječ o našoj majci, sestri, supruzi, djevojci ili prijateljici? Da li bismo objavili priču bez provjere, da li bismo uopće objavljivali podatke o njenoj tragediji? Bismo li to učinili bez žrtvina pristanka?

Žrtve su medijski najzanimljiviji dio priče o trgovini ženama, pa je razumljivo da novinari i urednici vole imati priču žrtve ili bar priču o žrtvi. Pri tome se često nema na umu da su žrtve trgovine ranjive i nezaštićene, da žrtva to nikada ne prestaje biti – čak ni kada se uspije iščupati iz ruku trgovaca ljudima. Čak i kada žrtve odluče komunicirati sa novinarima to ne znači da je novinarima sve dozvoljeno.

U takvim situacijama valja najodgovornije primijeniti profesionalno pravilo da novinar/urednik mora zaštititi svoj izvor (posebno kad je on posebno izložen opasnosti da dodatno fizički i psihički pati). Svako nepridržavanje ovoga pravila može završiti čak i tragično.

Griješiti (ni)je novinarski?

Novinari i urednici mogu katastrofalno pogriješiti izvještavajući, te nauditi žrtvama čak i u najboljoj namjeri da im pomognu. Evo nekoliko stvarnih primjera koji to potvrđuju:

Jedna američka TV kompanija objavila je 2002. godine priču o skupini mladih Albanki koje su otete sa ulica albanskih gradova i završile su kao prisilne prostitutke u Italiji. Priča je snimljena nakon što ih je policija otkrila i spasila. Skrivena identiteta djevojke su o svom iskustvu detaljno razgovarale sa TV reporterima prije nego što su vraćene u Albaniju. Iako je priča emitirana samo u SAD-u, po povratku u Albaniju djevojke su ponovo otete i ubijene.

U svijetu organiziranoga kriminala informacije putuju najbrže i najpouzdanije. Ako to novinar nema na umu sve vrijeme rada na temama poput trgovine djevojkama i ženama može i nenamjerno učiniti kobnu pogrešku.

TV ekipu iz ove priče očito nitko nije upozorio koliko oprezno treba pristupati žrtvama i kolika je priprema potrebna da bi se taj posao obavio na zadovoljavajući način. Najvažnije od svega, zanemareno je temeljno pravilo: novinar žrtvu treba zaštititi, ponekad i od nje same. Žrtva ne mora znati ono što novinar mora: kakve su moguće opasnosti za nju ukoliko pristane javno govoriti, pogotovo pred kamerama.

Na žalost, i oni čiji je posao da štite žrtve često čine upravo suprotno. Pokazuje to i primjer iz Makedonije, gdje je policija 2002. godine provela raciju u nekoliko lokala za koje se sumnjalo da su mjesta gdje su strane državljanke prisiljavane na prostituciju.

U tim lokalima zaista je pronađeno više djevojaka za koje se moglo pretpostaviti da su žrtve trgovaca ljudima. Policija je zatim, bez ikakve pripreme i savjetovanja sa bilo kime, dopustila lokalnoj TV ekipi da snima djevojke u policijskoj stanici.

Neke od djevojaka pristale su i razgovarati s novinarima, ali im identitet nije bio dovoljno zaštićen, a na snimci su prepoznatljive i ostale djevojke, koje nisu pristale na razgovor s novinarima niti na snimanje, ali su se u vrijeme snimanja priloga nalazile u istoj prostoriji. To je jasan primjer nedopustivo neprofesionalnog ponašanja i policije i novinara. Djevojke su vraćene u zemlje porijekla i ne zna se kakva im je sudbina.

U sledećem nastavku: Kako izbjeći pogreške?

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Drugo, prošireno i dopunjeno izdanje Priručnika za novinare u izdanju organizacije ASTRA, pored definicije i istorijata, daje i opšti pregled situacije i novih trendova vezanih za trgovinu ljudima u Srbiji i svetu. Osim toga, Priručnik predstavlja rezultate istraživanja javnog mnjenja na temu trgovine ljudima, analizu tekstova objavljenih u odabranim dnevnim novinama tokom 2008. godine. Novinari koji deluju u oblasti radijskog, televizijskog, dokumentarnog novinarstva, štampanih medija i marketinga, podelili su u priručniku svoja iskustva u radu na pokrivanju ove teme.