Mediji i govor mržnje: međunarodni pravni okvir

Mediji i govor mržnje: međunarodni pravni okvir

Međunarodni pravni instrumenti bez razlike potenciraju snagu uloge medija u stvaranju netrpeljivosti ili nasilja među grupama.

Neprihvatljivo je nipodaštavati osobu ili izražavati mržnju prema njoj samo zato što je žena, smatrati nečiju veroispovest bezvrednom samo zato što ta ubeđenje ne delimo, ili pripadnika neke nacije manje vrednim upravo zato što je takav rođen, barem sa stanovišta vrednosti multietničke, multikonfesionalne i multikulturalne Evrope.

Ne samo da je nipodaštavanje različitosti društveno neprihvatljivo, nego upravo suprotno – različitosti su uvek dobrodošle jer nas, ako ništa drugo, nagnaju da razmišljamo i ostvarujemo sebe same kao mislena bića. U težnji da neguje različitosti pod čuvenim sloganom Saveta Evrope „Svi različiti, svi jednaki“, društvo bi trebalo da takve pojave spreči, u idealnom slučaju promovisanjem tolerancije.

Iako se gotovo svi možemo složiti da je nepoštovanje i omalovažavanje drugih samo zato što su drugi, raspirivanje ili izazavanje mržnje među grupama i pozivanje na nasilje neprihvatljivo i da ga treba barem na neki način sankcionisati zakonom, definisanje govora mržnje zakonom je uvek problematično. Prevashodno zato što uvek postoji bojazan da se propis koji ograničava slobodu izražavanja može, bilo greškom bilo s namerom, tumačiti i na način koji ograničava ovu slobodu više nego što je to neophodno.

Sloboda govora je jedna od najvećih vrednosti društva, a granice te slobode u najvećoj meri zavise od specifičnih okolnosti u pojedinačnom slučaju. Kako je to više puta naglasio Evropski sud za ljudska prava, sloboda izražavanja ne podrazumeva samo „informacije” ili „ideje” koje su opšteprihvaćene i koje se smatraju bezopasnim ili beznačajnim, već i na one koje vređaju, šokiraju ili uznemiravaju ljude, jer su to zahtevi pluralizma, tolerancije i širokogrudosti, bez kojih nema „demokratskog društva”.1

S druge strane, istorija nas uči o opasnosti tolerisanja zloupotrebe slobode izražavanja, jer govor mržnje je upravo to – prekoračenje, odnosno zloupotreba te slobode. Otuda je važno sancionisati govor mržnje, a da bi se nešto sankcionisalo mora prethodno da se odredi, posebno imajući u vidu opasnost po slobodu izražavanja.

Kako definisati govor mržnje?

Govor mržnje kao pojam još uvek izaziva teškoće, i to ne samo za pravnike. Nije neuobičajeno da pisci zakona i oni koji zakon primenjuju imaju nedoumice kako da definišu govor mržnje i odrede sankcije i kako da ga u datom slučaju prepoznaju i adekvatno sankcionišu.

Nema precizne i opšteprihvaćene međunarodne definicije govora mržnje. Komitet ministara Saveta Evrope se u Preporuci br. 20 o govoru mržnje iz 1997. godine usaglasio je da se pod terminom „govor mržnje“ podrazumevaju svi oblici izražavanja koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju mržnju među rasama, ksenofobiju, anti-Semitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući: netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam, etnocentričnost, diskriminaciju ili neprijateljstvo prema manjinama, imigrantima i ljudima imigrantskog porekla.

Od prihvaćene definicije govora mržnje zavisiće i odgovornost lica, ali i zaštita prava pripadnika grupe ciljane ovim govorom. I tu je još jedna teškoća - kako definisati grupu.

Da ne bismo ulazili dublje u problem jasnog definisanja govora mržnje, zadržaćemo se na najširoj definiciji, po kojoj bi on predstavljao bilo kakvo pozivanje na nasilje, mržnju i netrpeljivost, ili njihovo podsticanje ili raspirivanje, ili njihovo opravdavanje prema pripadnicima određene grupe ili jasno identifikovanim pojedincima upravo zato što su pripadnici neke grupe, bilo npr. nacionalne, religijske, rodne, ili zbog seksualne orijentacije ili političkog opredeljenja, odnosno bilo kojeg obeležja na koje oni nisu mogli da utiču ili su upravo to odlučili da budu.

Međunarodni dokumenti

Poučene iskustvom zločina iz II svetskog rata, članice Ujedinjenih nacija su 1948. godine usvojile Opštu deklaraciju o ljudskim pravima polazeći upravo od osnovnih vrednosti pojedinca i društva – dostojanstva pojedinca i savesti čovečanstva. Svako ima pravo na slobodu izražavanja (čl. 19), ali istovremeno svako ima i obavezu prema društvu, jer je zajednica ta koja „jedino omogućava slobodno i puno razvijanje ... ličnosti“ (čl. 29). Govor mržnje se upravo može tumačiti kao neodgovornost prema zajednici jer nipodaštava dostojanstvo lica lišeći ga prava na razvijanje ličnosti i mirno uživanje drugih prava.

Brojni su međunarodni dokumenti o značaju slobode izražavanja, ali i o značaju sprečavanja govora mržnje kao legitimnog ograničavanja ove slobode.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima predviđa zaštitu slobode izražavanja kao jednog od osnovnih prava svakog lica koje se može ograničiti samo ukoliko je ograničenje izričito određeno zakonom iz razloga poštovanja prava ili ugleda drugih lica, ili zaštite državne bezbednosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala (čl. 19.).

Međutim, međunarodna zajednica pridaje poseban značaj propagandi rata i govoru mržnje, u smislu ograničenja slobode izražavanja, s obzirom na to da su regulisani odvojenim članom Pakta (čl. 20). U tom pogledu, on je jasan (i kratak):
(1) Svako propagiranje rata je zakonom zabranjeno;
(2) Svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili versku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom je zabranjen.

Ni Evropska konvencija o ljudskim pravima ne ostavlja mogućnost da se sloboda izražavanja uživa bez granica. Član 10. Konvencije, slično kao relevantni član Pakta, propisuje da je ograničenje ove slobode jedino moguće ukoliko je ograničenje propisano zakonom u cilju zaštite pretežnijeg interesa, a mera kojom se ovo pravo ograničava proporcionalna i neophodna u demokratskom društvu.

Međutim, kada se radi o negiranju holokausta ili govoru mržnje, Sud tumači član 10 o slobodi izražavanja zajedno sa članom 17 koji zabranjuje zloupotrebu prava. Tako je u nekoliko slučajeva Sud odbio da presudi u korist pojedinca jer je našao da je podnosilac predstavke zapravo zloupotrebio prava garantovana Konvencijom2.  Onaj ko zloupotrebljava bilo koje pravo iz Konvencije nema pravo na zaštitu pred Evropskim sudom.

Međutim, nisu važni samo međunarodni ugovori, kao što su pomenuti Pakt ili Konvencija, samim tim što je usvajanje konačnog teksta, a posebno postupak ratifikacije u smislu prenošenja međunarodnog ugovora u pravni sistem pojedinačne države često dugotrajan proces. Nekad je neophodno reagovati u osudi govora mržnje brzo.

S druge strane, pojava kao što je govor mržnje ne mora da bude stalno prisutna, kao ni široko rasprostanjena, niti usmerena protiv iste grupe. U zavisnosti od okolnosti, on može biti sprečen ili sankcionisan od strane pojedinačne države, bez potrebe angažovanja celokupne ili većeg dela međunarodne zajednice. Pored toga, postoje drugi načini borbe protiv netrpeljivosti među grupama, a koji za cilj nemaju samo sancionisanje nedozvoljenog oblika izražavanja, već i promovisanje tolerancije kao pozitivne obaveze države.

Moć medija

Nezavisno koji se metod koristi – osuda i sankcionisanje govora mržnje ili pozitivna obaveza države i društva u promovisanju različitosti, jedno je uvek prisutno, a to je potenciranje važnosti uloge medija. Zbog svoje uloge u informisanju javnosti i kreiranju javnog mnjenja, mediji su ti koji imaju jednaku moć da saučestvuju u kreiranju ili čak sami kreiraju atmosferu netrpeljivosti ili nasilja između pojedinih grupa, ali i da promovišu toleranciju kao osnov svakog uređenog društva i neophodan preduslov za razvoj ličnosti pojedinca.

Tako je, na istom sastanku kada je usvojio pomenutu Preporuku 97 (20) o govoru mržnje, Komitet ministara Saveta Evrope usvojio i Preporuku 97 (21) o medijima i provisanju kulture tolerancije. Ističući kao pozitivne incijative medijskih poslenika da promovišu kulturu tolerancije i dobar položaj medija da to čine, Komitet ministara je usvojio niz konkretnih preporuka koje se odnose na obuku i usavršavanje medijskih poslenika, ulogu medijskih kuća i profesionalnih udruženja, kao i značaj kodeksa ponašanja, a posebno je izdvojio radiodifuzne medije i oglašavanje u medijima.

Koliko su mediji važni za društvo u negovanju i promociji tolerancije ili, potpuno suprotno, podsticanju ili raspirivanju netrpeljivosti, mržnje i nasilja, govore, nažalost, događaji 90-tih godina sa područja nekadašnje SFR Jugoslavije i uloga pojedinih medija u, ako ne otvorenom podržavanju zločina i širenju netrpeljivosti, onda neprofesionalnom izveštavanju o događajima iz tog vremena. Istovremeno, sukobi su dali povoda za veliki broj reakcija međunarodne i evropske zajednice.

Tako, pre pomenutih preporuka, na prvom samitu šefova država i vlada zemalja članica Saveta Evrope održavnog u Beču 1993. godine, kada ni jedna od nekadašnjih republika sa izuzetkom Slovenije nije bila članica Saveta Evrope, usvojena je Bečka deklaracija. Tema Samita su bili zločini i zabrinjavajući porast agresivnog nacionalizma, antisemitizma, ksenofobije, mržnje i netolerancije među narodima, sa posebnim naglašavanjem događaja na teritoriji bivše Jugoslavije. Bečka deklaracija sadrži plan akcije koji, između ostalog, podrazumeva da o delima rasizma i netrpeljivosti mediji izveštavaju činjenično i odgovorno, i da profesionalni kodeksi odražavaju ove vrednosti.

Osude medija zbog govora mržnje u međunarodnom pravu

Kako je prošlost pokazala, govor mržnje ima dalekosežne posledice, a naročito kada je reč o medijskom propagiranju rata ili nasilja, odnosno zloupotrebi medija za propagiranje rata i nasilja.

Nije bilo moguće da se 1945. godine jednom Gebelsu sudi u Nirnbergu za propagiranje rata, zločine protiv čovečnosti i bez ikakve sumnje govor mržnje, ali Juliusu Štrajheru jeste. Štrajher je, naime, bio urednik nedeljnika „Der Sturmer“ (možda je najbliži prevod „Napadač“, prim.aut.) koji je tokom rata ne samo podržavao Hitlera, već otvoreno propagirao i promovisao ubijanje Jevreja, sve vreme svestan zločina nad njima. Štrajheru je za zločin izrečena smrtna kazna.

Još jedan slučaj osude govora mržnje sa posebnom pažnjom na odgovornost medija, u našim krajevima možda manje poznat, je presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu iz 2003. godine. Tribunal je Ferdinanda Nahimanu, direktora Kancelarije za informacije Ruande i osnivača privatne radio stanice, i Hassana Ngezea, urednika i novinara lista Kangura, osudio na doživotne robije (mada ne samo zbog propagiranja genocida, jer su u sukobu i aktivno učestvovali), a Jean-Boscoa Barazagwizu, političara i, između ostalog, člana odbora pomenute radio stanice, na 35 godina zatvora.

Ngeze je, kako je Tribunal utvrdio, imao mogućnosti da „informiše javnost i utiče na javno mnjenje u pravcu postizanja demokratije i mira za sve stanovnike Ruande, [i umesto] da upotrebi novinu da promoviše ljudska prava, iskoristio je da napadne i uništi ljudska prava.“3

Tribunal je stao na stanovište da sloboda izražavanja i sloboda od diskriminacije nisu isključive, da govor mržnje ne uživa zaštitu prema međunarodnom pravu, kao i da države imaju obavezu prema međunarodnom pravu da zabrane zagovaranje mržnje po nacionalnoj, rasnoj ili religijskoj osnovi koje podstiče diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje.

Najskoriji slučaj osude govora mržnje u međunarodnom pravu je iz decembra 2008. godine. Isti Tribunal osudio je pevača Simona Bikindija na 15 godina zatvora. Iako je Bikindi bio najviše „poznat“ po svojim pesmama u kojima je izražavao mržnju i pozivao na nasilje prema Tutsima, Tribunal nije mogao da utvrdi njegovu odgovornost i ulogu u emitovanju pesama na radio stanicama, jer nije utvrđeno da je imao uticaj na uređivačku politiku.

Iako su vojnici, kako je Tribunal utvrdio, pevali Bikindijeve pesme tokom napada, Tribunal nije nesumnjivo utvrdio uzročno-posledičnu vezu između tekstova emitovanih pesama i izvršenih zločina. Bikindi je osuđen jer je govorima iz putujućeg vozila pozivao na ubijanje pripadnika Tutsi naroda tokom 100 dana genocida u Ruandi 1994. godine.

Odgovornost medija za govor mržnje je specifična jer mediji, glavni urednici ili direktori ne odgovaraju samo za izraženo mišljenje ili dela ljudi koji rade u toj kući. Kao posrednici između, na primer, pojedinca ili grupe s jedne strane i javnosti s druge, takođe mogu da budu odgovorni i za prenošenje izjave ili prikazivanje aktivnosti tog pojedinca odnosno grupe. Odgovornost zavisi od datog slučaja.*

1 Ovaj stav Suda prvi put je izražen u presudi Hendisajd (Handyside) protiv Ujedinjenog kraljevstva 1976.godine. (deo prevoda peuzet iz prevoda Centra za profesionalizaciju medija presude Ekin protiv Francuske iz 2001; videti Centar za profesionalizaciju medija).

2 npr. W.P. i drugi protiv Poljske, 2004; Garaudy protiv Francuske 2003; Schimanek protiv Austrije, 2000

3 Presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu je dostupna ovdje, paragraf 1101

*(odgovornost medija u izveštavanju javnosti u pogledu govora mržnje je tema narednog teksta o Govoru mržnje i medijima)