Untitled Censorship Story

Untitled Censorship Story

Blamaža s uskraćivanjem dozvole za snimanje rediteljskog prvijenca Angeline Jolie u Federaciji BiH polako postaje davno prošlo vrijeme, obznanjeno je da je film fakat voljelo-se-dvoje-mladih priča a ne ratni torture porn, javnost je listom osudila odluku federalnog ministra kulture Grahovca, a ministar Grahovac je ionako na putu da napusti svoj ured. Štoviše, čak je i njegov ured na putu da napusti ured, nakon što je Ustavni sud naložio da se entitetsko ministarstvo kulture ugasi jer je neustavno, baš kao i odluke koje je donosilo. Možda nam predstoji još samo javno pomirenje Angeline Jolie i Bakire Hasečić, po mogućnosti u formatu kakvog Glorija-Gracija-Azra ekskluziva, ali sve je, čini se, leglo na svoje mjesto.

Slučaj „Jolie“ razotkrio je da cenzorska ruka Ministarstva može zaustaviti i one koji uopće ne ovise o njegovoj finansijskoj pomoći.

Ipak, ovaj sveopći sklad ne bi trebao zasjeniti jedinu pravu lekciju cijelog slučaja: briga vlasti za kulturu razotkrila se kao sasvim ogoljena cenzura, a najviša ovdašnja institucija za kulturu kao vrhovni cenzor. Zato ocjena ministra za kulturu Kantona Sarajevo Emira Hadžihafizbegovića da „slučaj Jolie“ pokazuje kako 'Bosna počinje tamo gdje prestaje logika', iskrivljuje stvari: cenzorski potez ministra Grahovca nije posljedica odsustva logike, nego postojanja i primjene zakona, odnosno cenzorskih ovlasti koje ministar ima. Doznali smo još jedan vrlo važan detalj: i kantonalni ministri kulture raspolažu identičnim ovlastima. Kada je Hadžihafizbegović uprkos Grahovcu ustvrdio da će dozvoliti snimanje u Kantonu Sarajevo, samo je demonstrirao da i on ima istu moć.

Postoje najmanje dva razloga zbog kojih treba ustrajati na poučku o cenzuri. Prvo, rasprava o slučaju je skliznula u smjeru zahtjeva koje je Grahovcu postavilo udruženje „Žene–Žrtve rata“. Nije slučajno da se najopširniji komentar slučaja „Jolie“ fokusira upravo na ovaj aspekt slučaja: riječ je o tekstu Slavenke Drakulić „Imaju li žrtve pravo na cenzuru?“. Komentaru bih mogao spočitati samo jedan prigovor: kako ostaje u optici lokalnog poratnog konteksta, Drakulić kao da previđa da su svojim zahtjevom „Žene–Žrtve rata“ zapravo nastupile kao učesnice javne sfere u kakvoj zapadnoj demokraciji u kojoj najrazličitije interesne skupine, institucije i, konačno, pojedinci mogu pozivati na bojkotiranje i sankcioniranje pojedinih umjetničkih djela. Hoće li ikoga iznenaditi da su na udaru takvih cenzorskih kampanja najviše upravo reditelji, producentske kuće i filmovi? Najnovija kampanja ove vrste desila se u Hollywoodu upravo kad i slučaj Jolie u Bosni. Udruženje „Gay and Lesbian Alliance against Defamation“ (GLAAD) reagiralo je na trailer za film The Dilemma, u kojem je glavni protagonist filma kazao i sljedeće: „Ladies and gentleman, electric cars … are gay. I mean, not homosexual gay, but you know, my parents were chaperoning the dance – gay“. Studio Universal Pictures prvo se oglušio na zahtjev Alijanse da anti-gej vic bude uklonjen iz trailera, ali nakon što je CNN-ov novinar Anderson Cooper osudio trailer (makar i ne spomenuvši naslov filma!), sporna scena je uklonjena iz trailera.

U nastavku kampanje GLAAD traži da se anti-gej jezik izbaci i iz samog filma, tvrdeći da anti-gej vicevi poput onog u filmu The Dilemma potiču i ohrabruju diskrimanciju i nasilje nad homoseksualcima; ukratko, i ovaj zahtjev za cenzurom se temelji na statusu homoseksualaca kao žrtve. Stoga ne vidim zašto bi Hasečić & Co. bile zakinute u odnosu na GLAAD ili ostale aktere javne sfere te vrste. Baš kao što umjetnici imaju pravo stvarati sve što žele i na taj način utjecati na društveni okvir u kojem djeluju, tako i drugi akteri javne sfere imaju pravo kritički reagirati na njihova djela, čak i kroz svojevrsne činove uništavanja. Uostalom, zar cijelu problematiku najbolje ne sažimaju upravo ona umjetnička djela koja i sama posežu za destruktivnošću kao kritičkim izrazom? Otud bih rekao da je umjesto apeliranja na žrtve da ne pozivaju na cenzuru bolje proširiti polje borbe: vrijeme da se počnu stvarati analogna udruženja i interesne skupine koje bi branile ono što ugrožava vrijednosti ovdašnje moralne većine, od ateizma do prava na slobodu umjetničkog izražaja.

Na poučku o cenzuri kao privilegiranom mehanizmu vladanja kulturom treba ustrajati i zato jer prethodna lekcija na istu temu nije bila ovako nedvosmislena. U pitanju je skandal od prošlog ljeta kada je Tihomir Zovko, predavač na mostarskom Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, obznanio gradu i svijetu da Fondacija za kinematografiju FBiH ni pod kakvim uvjetima neće finansijski podržati naredni film Jasmile Žbanić. Naime, nakon što je ko zna kakavom kombinatorikom dospio u Fondaciju i ideološki skenirao scenarij Jasmile Žbanić, Zovko je rediteljicu optužio za propagiranje pedofilije. No, čak i nakon te bahate tirade još se moglo tvrditi da Ministarstvo preko Fondacije može cenzurirati „samo“ kroz uskratu novčanih sredstava. Slučaj „Jolie“ razotkrio je da cenzorska ruka Ministarstva može zaustaviti i one koji uopće ne ovise o njegovoj finansijskoj pomoći.
Lekcija je, nažalost, i upozorenje da problem i dalje nije riješen. To bi mogao potvrditi već prvi istinski 'problematičan' scenarij. Kritika koju je Hadžihafizbegović adresirao na Grahovca u tom je pogledu simptomatična:

„Je li tako zahvaljujemo [Angelini Jolie] što je, bez obzira na dehumanizirani (sic!) Hollywood, došla – i posjetila našu sirotinju u Goraždu? Je li tako zahvaljujemo što je angažovala pet ili šest bosanskohercegovačkih glumaca, a Zani Marjanović dala glavnu ulogu? … Bakiri poručujem da nikada ne sumnja u odluku jedne sjajne glumice i čovjeka kakva je Zana Marjanović, koja sigurno ne bi prihvatila da radi nešto što dezavuira tragediju bosanske žene. … ne bi, Bakira, Zana nešto uradila što bi Vas nasekiralo.”

Jer, šta da u pitanju neko ko svojim humanističkim glamurom nije dotaknuo ovdašnju sirotinju? Ili šta da se Zani Marjanović scenarij nije dopao? Šta da je, recimo, scenarij zaista sadržavao priču o zatvorenici u konc-logoru koja se zaljubljuje u svog mučitelja, te svoj sadomazohistički odnos s njim obnavlja i nakon rata?

Jer, šta da u pitanju neko ko svojim humanističkim glamurom nije dotaknuo ovdašnju sirotinju? Ili šta da se Zani Marjanović scenarij nije dopao? Šta da je, recimo, scenarij zaista sadržavao priču o zatvorenici u konc-logoru koja se zaljubljuje u svog mučitelja, te svoj sadomazohistički odnos s njim obnavlja i nakon rata? Ukratko, šta da je Jolie htjela snimiti svoju verziju Noćnog portira (Il portiere di note, 1974.), kojim je Liliana Cavani pomaknula sve standarde filmskog prikazivanja Holokausta i njegovih posljedica? Da li bi, dakle, u takvom slučaju cenzorski potez ministra Grahovca bio opravdan, da li bi ga Hadžihafizbegović u tom slučaju podržao, a kritika od strane ostalih filmskih autora izostala?

Sve dok odgovor na ova i slična pitanja ne bude principijelno odrečan, institucionalna cenzura kao oblik ideološke sankcije visit će nad filmom u BiH kao Damoklov mač, a sekiracija Bakire Hasečić ili nekog drugog bit će samo povod i opravdanje vlastima da tim mačem nešto povremeno i srežu.