Dug povratak kući: Odiseja u bosanskoj mreži seksualnih robova

Dug povratak kući: Odiseja u bosanskoj mreži seksualnih robova

Kada sam ušla u ured koordinatorice organizacije koja pomaže ženama u nevolji prva osoba koja me je pozdravila je bila niska, izuzetno mršava djevojka, kratke muške frizure i bez šminke na licu. Rukuje sa sa mnom, kaže da je porijeklom iz Moldove i da se zove Tatjana. To ime koristi da bi se zaštitila od svojih nekadašnjih "vlasnika" iz razdoblja prostitucije.

Tatjana me gleda ravno u oči. Jasno mi je da se ne boji razgovora..

To nije slučaj sa Natalijom.

Dvadestjednogodišnja Ukrajinka, u uskojoj bluzi i na visokim štiklama napadno našminkanih ustiju i očiju, takođe koristi lažno ime. Unatoč agresivnoj odjeci ona gleda u pod dok se pozdravljamo i poslušno prihvaća koordinatorkin prijedlog da nam donese piće iz kuhinje.

Pitam se da li je slično poštovanje do nedavno pokazivala i prema svojim "vlasnicima", dok je još uvek bila "zaposlena".

Ja sam treća mlada žena u toj prostoriji. Druge dvije su približno mojih godina, pa iako sam ovdje poslom, kao reporter, ne mogu se oduprijeti užasu koji me obuzima kad razmišljam o njihovom položaju.

Dok nam Nataša priprema piće Tatjana želi pričati o umjetnickom radu kojim se počela baviti u skloništu. (Organizacija koja joj pomaže željela je ostati anonimna.) Pokazuje mi posudu koju ukrašava zaštitnim znakom svog skloništa i kaže da joj taj posao pruža veliko zadovoljstvo.

Obje žene znaju da smo se sastali kako bi mi ispričale svoje priče o putovanju iz svojih udaljenih domovina ka bordelima u Bosni. Tokom svojih putovanja Tatjana je prošla i kroz bordele na tržnici Arizona odakle je bezuspješno pokušala pobjeći.

"Dobro, recite što vas zanima?", kaže Tatjana na samom početku našeg razgovora.

"Ja ne volim baš puno pricati", dodaje brzo Natalija tihim i nesigurnim glasom.

Tatjana počinje svoju priču, paleći cigarete jednu za drugom, i kao da svaka od njih u dimu odnosi godine njenog života od kada je napustila Moldovu 1999. da bi zgrabila "veliku priliku" koja joj se ukazala.

Tatjana se sjeća kako je u to vrijeme zbog nedostatka posla dobila otkaz na radnom mjestu tajnice.. Iako je i taj posao bio slabo plaćen bio joj je neophodan da poslije očeve smrti izdržava majku i mladu sestru.

Kada se činilo da nade više nema srela je prijateljicu koja je otkaz dobila još prije nje. Tatjana je nije mogla prepoznati. Samo njena odječa i nakit vrijedili su više nego njihova nekadašnja mjesečna plaća.

Prijateljica joj je rekla da radi u Bosni kao konobarica i da zaraduje više nego što je mogla i zamisliti. Također je rekla da zvjesni Bosanac može pomoci Tatjani da dobije isti takav posao, kao i vizu za BiH za samo 50 dolara.

"Bila sam oduševljena i mislila sam da sanjam, bez razmišljanja sam pristala", kaže Tatjana.

Nakom nekoliko dana njena prijateljica se vratila sa spomenutim Bosancem u najvecem automobilu koji je Tatjana ikad vidjela u Moldovi. Prijateljica joj ga je predstavila kao čovjeka koji će joj ispuniti snove. Ipak, od samog početka Tatjana je bila nervozna jer je on insistirao da joj uzme putovnicu. Rekao joj je da ce nabaviti vizu za nekoliko dana, iako za to obično treba jedan mjesec.

Očekivala sam da će Tatjana pokazati neke emocije, da će zaplakati ili se naljutiti zbog vlastite naivnosti. Medutim, ona je svoju priču ispricala smireno, kao da se radi o nekom drugom.

Tatjanino putovanje u Bosnu sa njenom prijateljicom i Bosancem, koji je za nju ostao nepoznat, bilo je puno zaustavljanja na nepoznatim mjestima. Na kraju su došli do Drine u blizini Zvornika i tu se ukrcali na ručno napravljen splav.

"Sećam se samo vode, tame i ono dvoje koji su bili sa mnom." kaže Tatjana. "Za razliku od mene moja je prijateljica znala što ćemo raditi u Bosni, dok sam je mislila da ćemo zaista biti konobarice."

Njen prvi posao u Bosni bio je, istina, ono što je očekivala. Radila je kao konobarica u motelu koji se zvao "Stari Hotel", ali nije znala u kom se gradu nalazi.

Činilo se da je njena sumnjičavost prema Bosancima bila neosnovana i da će zaista zaraditi bogatstvo sa kojim ce moći vratiti u Moldovu.

Jednoga jutra vlasnik bara joj je jednostavno rekao da su je, kao kakvu domaću životinju, prodali za 3.500 KM drugom baru. Istog jutra je saznala da ce taj novac vratiti pružajući "seksualne usluge".

Podsjetili su je da nema nikakvih dokumenata pa nema načina da pobjegne.

"Šest puta su me prodali i kupili. Čim bi navodni dug isplatila jednom preuzimao me je drugi svodnik - vlasnik bara", kaže Tatjana. "Pola sata sa klijentom je koštalo 50 DM, sat 100 DM, a novac su davali konobarima."

Sve ovo Tatjana je ispričala sasvim pribrano. Koordinatorica skloništa mi je medutim rekla da djevojka svaku večer ima noćne more zbog onog što joj se dogodilo u bosanskom lancu trgovine seksualnim robljem.

Također mi je rekla da je i Natalijina priča slična. Ona je bila prinuđena na prostituciju u barovima izmedu Čapljine i Metkovića u Hercegovini.

Mogla sam vidjeti da su Natalijine noćne more tu i kad je budna tako da nije mogla govoriti o njima. Dok je Tatjana pričala ona je samo povremeno klimala glavom, potvrdujući da je to i njena priča.

Tatjana je nastavila da priča o nevjerovatnim brutalnostima koje su preživjele.

Vlasnici barova su ih redovno tukli. Klijentima to nije bilo dozvoljeno, ali im također, kako ona kaže, nisu mogli ni pomoći.

Dobijale su jedan obrok na dan. Izgladnjivane su jer se klijentima sviđalo da budu mršave.

Rijetko su se obraćale jedna drugoj, što se meni ucinilo čudnim. Čini mi se da bih ja željela pričati sa drugima, kako to djevojke obicno čine, ako ništa drugo bar da si olakšam patnju.

Ovo pitanje je izazvalo jedini znak emocija kod Tatjane - ljutnju zbog nerazumjevanja.

"Vi očigledno ništa ne razumijete", rekla je Tatjana. "Jednom kad upadnete u taj stroj više nikome ne vjerujete. Jedna od djevojaka je uvijek gazdin doušnik. Svi su znali da je mene dovela moja prijateljica koja je bila gazdina djevojka."

Tatjana je samo jednom pokušala pobjeći i to dok je bila zarobljena u jednom od barova na Arizoni. "Prijatelj", kako ga je Tatjana nazvala, ponudio se da se sretne s njom na tržnici ida je odvede u policiju. Odveo ju je do policijskog vozila koje je bilo u blizini.

Policajci su je vratili njenim gazdama.

I Tatajanina i Natalijina priča o prostituciji imala je isti rasplet. Policija ih je uhvatila na ulici bez putovnica i viza. Poslije toga su ih odveli u sklonište za žene.

One su sada tamo i čekaju da saznaju što ce s njima biti.

Tatjana je rekla da svojoj porodici u Moldovi nece pričati o svom životu prostitutke. Natalija se složila i sa ovim Tatajninim riječma. Ipak, ni jedna od njih ne zna kako ce kući i da li će uopće onamo otići.

"Svaki put kad mi je gazda dozvolio da zovem svoje roditelje morala sam reći da je sve u redu, da radim kao konobarica i da dobro zarađujem", kaže Tatjana. "Jedino ne znam kako ću im objasniti to što se vraćam kući bez novaca."

Poslije svega, ima li uopće mogucnosti za povratak kući?

Koordinatorica skloništa prati me do vrata i kao da mi čita misli kaže: "Vi zaista ne znate koliko ste sretni."