Koji profesionalni standardi važe za Avaz kao privatno glasilo i za FTV koja to nije.

U oblasti odnosa sa javnošću, Spinovanje je oblik propagande, koja se postiže kroz interpretaciju događaja ili kampanje sa ciljem da ubedi javno mnjenje u korist ili protiv određene organizacije ili javne ličnosti. Dok se tradicionalni odnosi sa javnošću oslonjaju na kreativnu prezentaciju činjenica, Spinovanje često, mada ne uvek, predstavlja neiskrenu, obmanjujuću, manipulišuću taktiku radi postizanja cilja...

Prateći početak izborne kampanje Avaz objavljuje vijest da je Predsjednik Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatko Lagumdžija danas u stranačkom sjedištu otvorio Pres-centar za predstojeću izbornu kampanju. Dalje se čelnik vladajućeg SDP-a obratio novinarima, koji su ga zamolili da prokomentira navode FTV-a kako pojedini ministri iz Vijeća ministara BiH „kupuju zgrade“ svojih tajkuna. Avazov izvještač siguran je da su sa FTV-a aludirali upravo na ministre iz SDP-a.

Čelnik je, prema ovom izvještaju, odgovorio:

To nisu tvrdnje pojedinih medija, nego je to vrlo konkretna tvrdnja javnog servisa koji se zove Federalna televizija, koja je očigledno postala društvo dva lica. Dva lica u zgradi FTV-a i dva lica u zgradi Predsjedništva BiH.

Avaz čitaoce ne ostavlja u zabuni, dodajući da Lagumdžija aludira na predsjedavajućeg i člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i Željka Komšića. U nastavku Avaz daje prostora Lagumdžiji da objasni šta je prava istina u vezi s kupovinom zgrada, tajkunima i Vijećem ministara. Tako iz prve ruke, od čelnika sdp-a, saznajemo da je besprizorna podvala stavljati njega u kontekst kupovine zgrade UIO iako je u tom kontekstu molio jednu firmu (Hidrogradnju) da konkuriše, ne bi li za svoju zgradu dobila devet miliona KM, koji će otići za povezivanje radnog staža radnicima. (Zašto baš Hidrogradnja, i da li je takvo moljenje u opisu posla i mandata ministra inostranih poslova, o tome se ne kaže ništa.) U nastavku spina Lagumdžija uzvraća udarac Federalnoj telviziji, optužujući je za manipulaciju, privatizaciju i politikantstvo koje su direktno usmjerene protiv istine i obavještavanja građana. I dodaje:

Vi kao privatni medij možete pisati šta hoćete i ja nemam pravo da se bunim, ali neko ko je javni servis nema pravo da pravi ovakve manipulacije.

Na kraju poziva Regulatornu agenciju za komunikacije (RAK), OSCE i predstavnike Vijeća za implementaciju mira (PIC) da obavežu Federalnu televiziju na ponašanje u skladu s principima koji važe u uređenim evropskim zemljama.

Izvještač Avaza prilježno objašnjava aluzije kojima se bokseri u političkom klinču ujedaju, štedeći potkovice u rukavicama za zadnje runde meča. To bi bilo za pohvalu, pogotovo tamo gdje izvještač i njegove novine smatraju svoje čitaoce imbecilima, pa se trude objasniti im i najočiglednije. Ali pošto iza tog plemenitog prosvjetiteljskog napora ne stoji dobrobit čitalaca, nego vlasnika novina, koje se bave aluzijama umjesto činjenicama, njih treba potražiti na izvoru.

Foto: Screenshot/Federalna.ba

U tekstu od 11. septemba na koji se referira Avazov Spinokio, žaleći se na društvo dva lisca, konkretno se navode objekti, s ciljem da se ukaže na vezu između ministara, a posebno Lagumdžije i firme Butmir. Federalna televizija ne otkriva svoj nezvanični izvor, što je legitimno kad ide u paketu s nepristranim pristupom, čega je tekst lišen; apozicija omiljeni neimar Zlatka Lagumdžije (tj. Husein Hasibović) bila bi suvišna i nepotrebna, kad bi javni servis razlikovao informisanje građana od blaćenja političkih protivnika. 

Lagumdžija utoliko ima pravo da tužibabi Federalnu televiziju rakovima, oesceovima i picovima, ali bilo bi daleko uvjerljiviji i efikasniji kad bi je demantovao činjenicama. I to ne s govornice svoje stranke, nego sa sajta Vijeća ministara. Na tom sajtu javnosti je dostupno saopštenje sa sjednice na kojoj se odlučivalo o kupovini zgrada, a u njemu zaključci i odluke. Sve odluke date su uopšteno i ni iz jedne se ne vidi šta je tačno i konkretno odlučeno, šta se kupuje, od koga se kupuje, za koliko se kupuje. Za razliku od sajta Parlamenta Bosne i Hercegovine, gdje su dostupni svi zapisnici i sve diskusije, tako da građani koje to zanima mogu pratiti i ko je šta predložio i šta se tačno i doslovno usvojilo, Vijeće ministara očigledno smatra da transparentnost nije dobra za javnu službu koju obavljaju.

Foto: Screenshot/Vijeće ministara

Zato je prilično slab Lagumdžijin kredibilitet kad jednom mediju spočitava manipulaciju, privatizaciju i politikantstvo direktno usmjereno protiv istine i obavještavanja građana. Ako mu je do istine i obavještavanja stalo, sve što treba da uradi jeste da insistira na objavljivanju svih dokumenata (na osnovu kojih je u ime građana odlučivano o kupovini zgrada) i zapisnika (iz kojih će se vidjeti kako se za istinu u toku svog mandata borio). Jer se od njega, kao i od svih njegovih političkih kolega, očekuje da se za istinu bore tokom mandata koji im je povjeren, a ne u stranačkim press-centrima koje otvaraju tokom predizbornih kampanja. Njegovim riječima rečeno, on kao privatna stranka može govoriti šta hoće i niko nema pravo da se buni, ali neko ko je ministar u Vijeću ministara nema pravo da pravi ovakve manipulacije. Koje? Usporeni snimak: da na pitanja koja mu se postavljaju kao državnom službeniku odgovara kao stranački čelnik.

Ali njegova manipulacija ne abolira Avazove ili federalnotelevizijske. Medije niko ne sprečava da od svojih urednika i novinara traže da u svom radu poštuju principe profesionalnog novinarskog rada, te da u programskom segmentu kojim rukovode uspostave uređivačke standarde, koji će ispunuti sve zadatke koji se u modernim demokratskim državama stavljaju pred javni medijski servis, a to su, prije svega, objektivnost i jednak pristup prema svim protagonostima društvenog i političkog života u našoj zemlji.

To je naime ono što je upravni odbor Federalne televizije priopćio postavljajući na mjesto aktuelnog urednika desk- a Avdu Avdića. Iz Lagumdžijine stranačko - privatne prespektive ne bi trebalo da važe isti standardi za Avaz kao privatno glasilo i za Federalnu televiziju koja to nije. Ali iz perspektive novinarske etike, to je podjednako neprihvatljivo kao iz medicinske praksa u kojoj bi Hipokratova zakletva na jedan način vrijedila za liječnike u domovima zdravlja, a na drugi u privatnim ordinacijama. Zato sve što izbori s ovakvim medijima, strankama i čelnicima mogu da ponude i postignu jeste da neprihvaljive prakse pretvore u standard.