Imigrantska i domaća tuga, dvije strane ogledala

Imigrantska i domaća tuga, dvije strane ogledala

Koliko često od komšija, prijatelja, poznanika ili nepoznatih čujemo kako BiH nije zemlja za život  i kako bi bilo dobro započeti negdje drugdje, naći novu domovinu. Veliki broj građana BiH želi otići, a oni koji to poduzmu prolaze kroz zamršeni lavirint pravne regulative zemalja koje, uglavnom, pripadaju EU. No, možemo li očekivati dobar tretman naših građana, kad smo prema drugima neumoljivo okrutni? Odnos neke sredine prema useljenicima je, zapravo, slika te sredine u ogledalu: jer, koliko smo spremni prihvatiti i pomoći drugome, tolika i jeste naša stvarna snaga i veličina.  U slučaju rođene Marokanke Džemile Chaouti svi nivoi društva pokazali su se tako da gore skoro da i ne može biti. Ona, egzistencijalno i duhovno, živi na rubu, a ispunjava sve formalne uslove: zašto onda mislimo da smo svi skupa zaslužili bolje? Sretna država počiva na sretnim pojedincima. Pogotovo onima kojima su osnovna prava uskraćena.

Status imigranta donedavno je imala i Džemila Begović - Chaoauti, koja je došla ovdje u posjetu, a ostala zauvijek. Prije deset godina Džemila Begović - Chaouti je došla iz Libije sa svojim mužem i njihove dvije kćerke, da upozna muževu rodbinu. Bosna je tada bila u početnom stanju rekonvalescencije poslije rata, ali Džemili to nije smetalo. Željela je vidjeti i posjetiti suprugovu zemlju i prihvatiti dio kulture oca njezine djece. Tada se radovala ne sanjajući da joj je život krenuo samo nizbrdo. Ubrzo nakon dolaska u BiH, njen muž se naglo razbolio i umro. Na samrti je zamolio da ostane živjeti u Bosni, rekavši da ima njegovu rodbinu, koja će puno pomoći. Ostala su samo pusta obećanja, prazni dani i izgubljeni snovi.

Džemila se našla u Bosni bez stana, sa dvjema djevojčicama, sa znanjem arapskog i francuskog. Započeo je surovi imigrantski život  u zemlji u kojoj se čini da je sve ilegalno moguće. Kako za koga, reklo bi se. Na uzvišici Buća Potok, ispred kuće bez fasade, okružene samo jednom skromnom bašticom, u priglavkama i papučama Džemila Chaouti je izašla iz kuće da me dočeka. Topli osmijeh, nježni stisak ruke i teško razumljiv govor na bosanskom bili su prvi detalji ovog susreta.

Vrata stana otvoriše dvije lijepe djevojčice. Sjele smo u dnevnu sobu koju je je grijala peć na čvrsto gorivo. Na stolu je već bila džezva kafe i dva fildžana. «Bez kafe nema priče», kaže Džemila. Pijući kafu i uvlačeći dim cigarete Džemila se pohvalila da je postala državljanin Bosne i Hercegovine, i to u maju 2009. godine, gotovo punih devet godina nakon dolaska. Nezamislivo trnovit je bio put do državljanstva. Prvih sedam mjeseci Džemila je živjela „na crno“, jer ju je suprugova sestra zaboravila prijaviti. Poslije te greške, Džemila je preuzela stvar u svoje ruke i počela učiti bosanski jezik.

Kako preživjeti u lavirintu?

Svake godine dva puta je morala produžavati boravišnu vizu. To je značilo se dva puta godišnje morala moliti nekoga iz Maroka da joj pošalje dokumente - rodni list, potvrdu o nekažnjavanju i sl. Kada bi primila papire, poštom ih je slala u Ambasadu Maroka u Srbiji na ovjeru. Nakon što bi potrebne papire dobila nazad od Ambasade, morala je ovdje platiti prevod sudskog tumača, i odnijeti ih na ovjeru u Ministarstvo vanjskih poslova i Sud BiH. Na kraju godine za svu ovu legalnu proceduru Džemila je u džepu imala manje 400 KM. Džemila inače živi od suprugove penzije koja iznosi 296KM i dječijeg doplatka 80KM. Gledajući tamnim krupnim očima tvrdi: “Ne može nam to biti dovoljno, al' uvijek ima dobri' ljudi da nam pomogne.“

Nakon tri napunjene godine boravka, Džemila je trebala dobiti državljanstvo, no zakon se tada promijenio i bila je dužna da napuni pet godina boravka u BiH. 2005., kada je napunila tih pet godina stalnog boravka, zbog terorizma u svijetu koji je uglavnom povezan s Arapima, zakon se opet promijenio. Džemila je morala čekati još tri godine. Na sve ogorčeno kaže: „Možda da nisam arapkinja, sve bi se završilo i ranije.“ Konačno je 2009. zvanično postala građankom BiH. Na pitanje kako se osjeća nakon tolikog truda, ona jednostavno odgovara: “Isto.“

Hidrogradnja, mjesto (izbjegavanja) obaveza

Strana priče oko rješenja stambenog pitanja izgleda još i gore: uvjerena da Hidrogradnja, gdje je radio njen muž, treba obezbijediti krov nad glavom njenoj nezbrinutoj djeci, pokrenula je borbu. Objašnjava da je tadašnji direktor, Mehmed Drina, bio dobar čovjek. Nakon što joj je obećao da će joj plaćati kiriju, Džemila se 2000. godine sa djecom uselila u kuću na Buća Potoku, na adresu Trebinjska 77. Svaki mjesec je išla u Hidrogradnju da bi uzela novac za kiriju, te je uredno plaćala stanodavcu. Međutim, 2005. godine njen stanodavac je izrazio želju da potpiše ugovor sa Hidrogradnjom o najmu stana. Nedugo nakon toga, Džemila je ostala bez struje i vode jer Hidrogradnja nije redovno plaćala najamninu.  Jedne noći na njena vrata zakucala je i policija sa nalogom za deložaciju. Džemila nije napustila stan i stvar je završila na Sudu i Helsinškom komitetu.

Nakon što je čula priču, sutkinja Nasiha Feto, rekla je da se ovoj ženi mora obezbjediti krov nad glavom. Hidrogradnju je tada zastupao pravnik Zdravko Čuljak obećavajući da će Džemili pripasti garsonijera u Briješću, ali će joj u međuvremenu biti osigurana sredstva za plaćanje kirije na nekoj drugoj adresi. Uselila se u stan na Otoci. Samo godinu i pol poslije ponovo se našla u vrtlogu svijeta koji vuče ka dnu. Hidrogradnja je rekla da nema sredstava za daljnje plaćanje kirije. Uz duboki uzdah, Džemila skrenu pogled i reče: “Tada mi je bilo najteže, ali ne zaboravi, uvijek ima dobrih ljudi.“ To se i pokazalo. Neko iz Hidrogranje dao joj je podatak da na Buća Potoku postoji kuća u vlasništvu Hidrogradnje. To je kuća za šehidske porodice u kojoj je zadnje tri godine jedan stan prazan. Shvativši  da u ovoj zemlji drugačije ne može i da je poštenje ideal prošlosti, Džemila „provaljuje“ u taj stan i useli se sa svoje dvije djevojčice. Sada tamo živi već od aprila 2009. godine. Na pitanje šta misli da li će ostati u stanu, kaže: “Druge nema.“

U međuvremenu je valjalo otići u Hidrogradnju i čuti i drugu stranu priče. Neformalni razgovor predstavljao je zanimljivo iskustvo. Prvo sam pokucala na vrata sadašnjeg direktora Semira Mašića, kojega nije bilo. Njegovoj sekretarici objasnila sam kojim povodom dolazim  i ona me upućuje na šefa kadrovske službe. Nazvala je nekoga na telefon i rekla: „Tu je neko ko piše o našoj Džemili, onoj Iračanki, poslat ću ih tebi.“

Našla sam se u zadimljenoj, «komunističkoj» sobi punoj dima, kod šefa kadrovske službe Ismeta Lape. Dok sam se predstavljala i objašnjavala razloge zbog kojih sam tu, neko je zakucao na vrata. Ušao je, valjda, ključni čovjek čitavog slučaja, Zdravko Čuljak. Sumnjičavo me je gledao i zamolio da ponovim svoje ime. Na mnoštvo mojih pitanja, sve se svelo na jedan odgovor: da Hidrogradnja nije dužna obezbijediti krov nad glavom Džemili. Na osnovno pitanje kako je moguće da nije, kada su samo do sada na Džemiline kirije dali 28 000 KM, Zdavko Čuljak mi reče:“Naš rahmetli direktor je bio dobar čovjek!“

Oni znaju da Džemila sada živi u kući u koju je provalila. Način na koji razgovaraju o tome, odaje da to njima ne predstavlja nikakav problem. Pitala sam Zdravka Čuljka da li će joj Hidrogradnja omogućiti da tu i ostane? „Hoćemo, al' pošto kuća nema urbanističko-građevinsku dozvolu pitanje je dokad će to biti“. Kako je legalizacija objekata koji nemaju urbanističku dozvolu već davno završena, tako sudbina Džemile i njezinih djevojčica izgleda još neizvjesnije.

Zanimalo me još šta je sa garsonjerom u Briješću koja je trebala pripasti Džemili. Tada se ubacio šef kadrovske službe Ismet Lapo i rekao: “To su one naše barake od prije rata što gotovo da se nisu srušile.“

Nikada u Kazablanku

Pravne činjenice izgledaju ovako: Džemilin suprug Vahid Begović je morao imati sklopljen ili Ugovor o radu ili Ugovor od osiguravajućeg društva preko firme, koji je morao garantovati da se njegovoj djeci obezbijedi krov nad glavom do 18. ili 26. godine, ako su redovni studenti. Međutim, u Hidrogradnji nisu imali vremena za mene. Zdravko Čuljak bio je na godišnjem odmoru. Zamolila sam kolegu koji ga je mijenjao da mi pomogne i da pokuša pronaći dokumente Vahida Begovića. Među hrpom papira, požutjelih od starosti, pronašao je dokument koji pokazuje da je još 1985. godine Vahid Begović predao zahtjev za procjenu bodova koji su potrebni da bi se apliciralo za stan. Na dokumentu ne piše ništa više, ni da li se uopšte kvalifikovao za konkurs, ni da li je bio odbijen ili je možda sam odustao od zahtjeva zato što je otišao iz BiH.

Ugovor o radu nisu mogli naći, a u jednom momentu sve je počelo izgledati besmisleno, pa i kopanje po arhivi. Dok sam tražila ove dokumente u smeđoj sobi okruženoj Titovim slikama, slušala sam o pripremi radnika za štrajk i besparici. Još jedna hrpa malih sudbina preko kojih se lomi povijest. Sazdana od činjenica da korumpirana Vlada daje sve poslove stranim firmama. Nakon ovih dokumenata koje su mi pokazali i svih onih koje mi nisu mogli naći, ostavila sam možda uskoro bivšu državnu firmu.

Džemila je završila višu pravnu školu i sve do dolaska u BiH je radila. Naći posao za nju ovdje je skoro nemoguće. Tužno kaže: “Nedostaje mi“. Bosanski jezik još uvijek ne govori tečno. Kaže da ko god je htio da je razumije da je uvijek razumio, a ko nije da nikada nije htio i nikada neće.

Za vrijeme njenog boravka ovdje, u Maroku su joj umrla oba roditelja, a ona nije mogla otići. Sada je deveta godina kako nije bila u rodnoj Kazablanci i voljela bi da njene djevojčice jednog dana vide odakle im je majka. Pogleda uprtog u svoje kćerke Džemila kaže: “Kako god problem bio težak, ja kad vidi njih zaboravi na sve.“

Ova priča nema sretan kraj. Ona zapravo nema nikakav kraj jer je neizvjesnost jedino što spaja sve nas, imigrante i rođene Bosance. A valja znati samo jedno: onoliko koliko smo spremni pomoći i prihvatiti druge, tolika je naša stvarna snaga i veličina. Ali, postoji li to sve skupa: mi više odavno nismo ni veliki ni jaki, a svijet male, poput Džemile i njenih prekrasnih kćerkica, zaboravlja. To su dvije strane tuge, ona imigrantska, ali i ona ovdašnja.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je napisan u sklopu specijalističkog programa za mlade novinare i studente novinarstva  “Izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH” (decembar 2009 – februar 2010). Organizator programa je Mediacentar Sarajevo.