"Samo radikalna promjena na političkoj, ekonomskoj i medijskoj sceni može biti osnova za slobodne i odgovorne medije. Ma koliko to danas izgledalo daleko od nas, vrijedi se boriti za takav cilj". Ovo je sugestija teksta Mehmeda Halilovića, zamjenika Ombudsmena Federacije BiH za medije, napisanog kao odgovor na anketu o stanju medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini.

Najveću prijetnju slobodi medija u Bosni i Hercegovini danas predstavljaju preovlađujuće negativno političko ozračje, ekonomska kriza i pogoršani uslovi poslovanja medijskih kuća, uz sve druge od ranije prisutne probleme, kao što su nedefinisani i neizgrađeni status javnih servisa, uticaj komercijalnih i vlasničkih interesa na rad novinara i uređivačku politiku, nedovoljna profesionalna i obrazovna struktura novinara i nepoštivanje profesionalnih standarda.

Čini mi se da u svemu tome ovo što sam nazvao «preovlađujućim negativnim političkim ozračjem» zaslužuje posebni komentar. Nesumnjivo je da je u posljednje dvije do tri godine došlo do osjetnog pogoršanja političke klime u zemlji i do povećanja političkih tenzija ključnih političkih aktera i da se veliki dio tih političkih sukoba prelama preko leđa novinara i medija. Naime, najviše napada na novinare i medije u posljednjih nekoliko mjeseci dolazi upravo iz kruga državnih i entitetskih vlasti (od predsjednika vlada, ministara, poslanika i dužnosnika političkih partija), koje bi, po definiciji, u demokratskom društvu (u koje se i oni, očito lažno, zaklinju) morale da osiguraju uslove za nesmetan rad novinara i medija.

Vlasti u BiH, međutim, nisu dio rješenja već su objektivno u ovom času dio problema. Iz tog kruga dolaze najčešći i najozbiljniji napadi na medije, čak otvoreni bojkot medija i medijskih institucija (na direktnom su udaru već dvije godine BHT1 i Regulatorna agencija za komunikacije!), pokušaji discipliniranja novinara, a da se i ne govori o ličnim uvredama i prijetnjama s pozicija vlasti («udaviću te», «da bog da ti srce stalo i skočio krvni pritisak», «je.. me se za vas»), kakvi su postali gotovo svakodnevni...

Takva politička klima je, naravno, ohrabrila ljude iz kriminalnog i mafijaškog miljea, koji se ne ustručavaju i direktnijih fizičkih prijetnji (od kojih su neke i realizirane), uključujući i anonimne prijetnje smrću. Kad to ne bi bilo previše ozbiljno, moglo bi se uz veliku dozu ironije reći da su danas u BiH, poslije političara i diplomata, «najbolje čuvani» novinari. Upravo nekoliko vodećih novinara danas imaju stalnu policijsku pratnju, pod čijom zaštitom rade i žive, koja međutim, nije nikakvo svjedočanstvo sigurnosti ove profesije i ne može služiti na čast ovoj zemlji.

Političko-kriminalnom i mafijaškom krugu pridružio se, nažalost, i dio visokog klera iz Islamske zajednice i Srpske pravoslavne crkve čiji napadi na novinare i medije nisu ništa manje ozbiljni... Koliko god napadi na novinare i medije ugrožavaju medijske slobode, još veću štetu može donijeti naprasna i neprirodna «ljubav» dijela medija i politike. Toga ima u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, mada ona danas preovlađuje na političkoj i medijskoj sceni u Republici Srpskoj. Nedavno obećanje premijera tog entiteta da će medijskim kućama u RS dati pet miliona KM pomoći «za prevazilaženje krize», uz klimoglav rukovodećih ljudi tih kuća u znak zahvalnosti, ne može se nikako drukčije razumjeti do avansno plaćanje – poslušnosti.
Zato danas u Bosni i Hercegovini imamo medije na koje se atakuje i medije koji su za «svaku pohvalu». Prvi su označeni kao «fabrike laži» a drugi tretirani kao «tvornice istina». Prve treba ukinuti ili uništiti, jer «nikome i ničemu ne služe», druge treba podržati, uz ostalo, i avansnim plaćanjem. Prvi su izvan svake kontrole, a vlasti po prirodi stvari ne vole nikoga izvan (njihove) kontrole. Zaštićeni su i vlastima u svim dijelovima BiH dobri samo nacionalno osviješćeni i politički podobni novinari i mediji.

Šta i ko može ojačati slobodu medija? Odgovor je koliko jasan i jednostavan, toliko i nerealan i reprimjenjiv u sadašnjim okolnostima. Dakle, samo bitna, da ne kažem radikalna, promjena na političkoj, ekonomskoj i, zašto ne, na medijskoj sceni može biti osnova za slobodne i odgovorne medije. Ma koliko to danas izgledalo daleko od nas, vrijedi se i sada boriti za takav cilj. To većina novinara i medija čini i zato u ovoj «balkanskoj krčmi» još nije ugašeno svjetlo. Vjerujem i da neće.