Hoćemo li postati pametniji ili makar sretniji što nam se ponuda TV kanala tako radikalno umnogostručila, što online možemo čitati vijesti odakle god hoćemo, što više praktično nema monopola na informacije?

 

Mislim da i nemamo puno izbora - jer i da možemo uticati - svako eventualno uskraćivanje medijskih globalnih blagodeti bilo bi neefikasno, reakcionarno. Pri tome siguran sam da ima i onih disciplinovanih, vjerovatno više iz srednjovječnijih slojeva društva, koji odbijaju imati sav taj mali milion medijskih mogućnosti jer se osjećaju razvučenim, lažno informisanim, površno zabavljenim, a suštinski praznijim, depresivnjim.

 

Čini mi se da je ovdje, u Bosni, gdje je frustracija od dugogodišnje političke apatije, korupcije, klaustrofobičnog osjećaja odsječenosti od normalnog svijeta, još pogodnije tlo za prodavanje digitalne i online magle, gdje se ljudi hvataju za iluziju kao za slamku.

Novine prelistavamo, a online vijesti prelijećemo. U samom jeziku često su zaključane mnoge stvari i značenja, pa i ovo “prelijetanje” vijesti koje je od osnove glagola letjeti čini se kao precizno objašnjenje o tome u kakvoj medijskoj prenatrpanosti mi ustvari živimo. Da bismo sve to sagledali moramo imati nadljudske sposobnosti, moramo letjeti da bi stigli sve pregledati, pa makar i površno, samo prelistati. Naslovi, informacije, bizarne i važne vijesti, rezultati utakmica, vremenska prognoza, reklame, mjesta za entertainment, recepti za brzi ručak, smrtovnice, i sve to zajedno, u ogromnim  količinama, stalno i svakim danom sve više. O tome šta je važno a šta nevažno sve manje svjesno razmišljamo jer je postalo rutina. Ovo spomenuto ‘svakim danom sve više’ možda je i ključno jer se postavlja pitanje dokle i koliko još ljudski um može uopšte podnijeti.

 

Slično je i sa ponudom TV kanala. Oduševljava nas činjenica da možemo gledati toliko toga (lično imam digitalni paket sa tri porno kanala; desi se pa se sva tri pomiješaju pa ne možeš razabrat, maltene, čiji je u čijoj) skoro pa simultano.

 

Da! I onda ne gledamo ništa kako treba nego opet palimo motore i dižemo se u globalne visine i… prelijećemo. Pa šta uhvatimo. Čini mi se da je ovdje, u Bosni, gdje je frustracija od dugogodišnje političke apatije, korupcije, klaustrofobičnog osjećaja odsječenosti od normalnog svijeta, još pogodnije tlo za prodavanje digitalne i online magle, gdje se ljudi hvataju za iluziju kao za slamku.

 

Možda je ovo katastrofična slika ali nije jedina. Imam osjećaj da se već sada javlja zasićenje, da ljudi već sada sa dozom ironičnog podsmijeha gledaju na mali milion mogućnosti od kojih pršte kompjuteri i TV prijemnici (mobilne telefone nisam ovdje ni tračao jer ni oni sami više ne znaju u šta su se pretvorili).

Jedna riječ koju su američki lingvisti ubilježili kao novu je unfriend, koja je došla direktno sa Facebooka i koja se odnosi na brisanje nekoga sa liste prijatelja, friendova. Pjevao je Rambo Amadeus još prije rata “Prijatelju, prijatelju…marš u pizdu materinu!” Puno prije Facebooka.

 

Vjerovatno se neće radikalno smanjivati broj navučenih na online prelijetanja, ali će se sigurno povećavati broj onih koji su svjesni da to može biti i zavaravanje. Smiješno bi bilo zagovarati isključivanje kompjutera i TV prijemnika jer bi to značilo i autistično samoisključivanje od okoline, ali me živo interesuje kako će ljudski duh reagovati na globalna zavaravanja kada se to još više osvjesti. U međuvremenu, pažljivi lingvisti u Americi istražuju nove riječi koje nastaju uslijed svih novina kojima smo izloženi. Jedna riječ koju su ubilježili kao novu, a koja mi je zapela za oko, je unfriend, koja je došla direktno sa Facebooka i koja se odnosi na brisanje nekoga sa liste prijatelja, friendova. Pjevao je Rambo Amadeus još prije rata “Prijatelju, prijatelju… marš u pizdu materinu!” Puno prije Facebooka.