Komentirajući medijske slobode u BiH, Nataša Tešanović, urednica na
banjalučkoj ATV naglašava da je novinare neophodno dodatno zakonski
zaštititi da bi mogli profesionalno obavljati svoj posao.

1. Šta danas predstavlja najveću prijetnju slobodi medija u BiH?

Najveću prijetnju slobodi medija u BiH predstavlja ekonomsko-socijalna kriza koja BiH potresa godinama, a koja svoju kulminaciju dostize sada, kada se recesija na svjetskom planu očekivano prelila i na domaći. Ma kako to moglo čudno zvučati, ali nezavisni mediji će se sa pritiscima i ucjenama političara izboriti, ali samo ako su u stanju da objezbjede zaradu na koliko-toliko zdravom tržištu, od koga je BIH miljama daleko.

2. Ko su ključni akteri ugrožavanja medijskih sloboda?

Ključni akteri ugrožavanja medijskih sloboda jesu političko-ekonomski centri moći. Sprega podmićenih političara i kvazi biznismena koji su se obogatili preko noći, uglavnom zahvaljujući ratnom profiterstvu, reketiranju, te poslovima koje dobijaju na osnovu  svojih veza sa političarima na vlasti, te korumpirano i ispolitizovano sudstvo su najveća prijetnja medijskim slobodama u BiH. Svjedoci smo da se protiv medija često vode prljave i organizovane kampanje, u kojima učestvuju  ostrašćeni političari, "kolege" iz drugih  medija, pa čak i vjerski velikodostojnici, čiji je cilj žigosanje medija kod stanovništva, što zaposlene u ovim medijima čini i fizički i psihički ugroženim.

3. Kako ojačati slobodu medija u BiH?

Nažalost, bez obezbjeđivanja dodatnih finansijskih sredstava za opstanak  medija koji se bave kritičko-istrazivačkim novinarstvom, teško će se moći govoriti o slobodi medija na ovom prostoru. To znači da se medijske kuće moraju izboriti za neki institucionalni vid podrške (sredstva iz državnih i entiteskih budžeta za razvoj medija, dio sredstava iz TV pretplate ili finans. suficita koji ostvaruje RAK, međunarodni fondovi), i obezbjediti mehanizme da se što više smanji mogućnost zloupotrebe i manipulacije kod korištenja i dodjele ovih sredstava. To podrazumijeva aktivan i zajednički napor medija, nevladinog sektora, međunarodnih tijela. Mora se obezbjediti dodatni vid zaštite novinara, da li kroz dobivanje statusa službenih lica, osnivanje fonda za pomoć ugroženim medijskim uposlenicima i sl. Veći nivo medjusobne solidarnosti mogao bi se postići kroz pristupanje medija asocijacijama preko kojih će ostvarivati pravo na odredjene dotacije, ali imati obavezu da se solidarišu sa ostalim članicama u slučaju ugrožavanja njihovih prava na nesmetena rad  i povrede dostojanstva. Nažalost, bojim se da sama svijest o neophodnosti i važnosti uzajamne solidarnosti nije dovoljna, tj. da je ista dosada nažalost izostajala.