TV gledaoci šalju snimke za vijesti, što vodi u niz etičkih dilema: Da li snimke emitirati? Da li provjeriti autentičnost snimaka? Identitet i ulogu snimatelja u događaju? Da li platiti snimku? Da li ohrabrivati gledatelje da se izlažu opasnosti? Naoružan mobitelom-kamerom, jedan TV gledalac šalje slike za emisiju vijesti.

Izvor: Poynter.org

Prošlog četvrtka se u ruralnom području Okruga Franklin u Virdžiniji, 20 milja južno od Roanokea, srušio vojni mlaznjak. Prva osoba koja je ugledala ostatke aviona bila je jedna vjerna TV gledateljica, naoružana mobitelom-kamerom. 

U jednom e-mailu televiziji WSLS-TV u Roanokeu, Elizabeth Jamison je pisala da je sjedila za volanom i vozila, kada je njena kćerka Amy odjednom uzviknula: “Mama, gledaj!”

Amy je ponovo uzviknula, “Naprijed, vozi!” Kada su zaustavile kola na vrhu uzbrdice, ugledale su vatrenu kuglu i začule eksploziju.

“U tom trenutku nisam znala šta je to što vidim, osim da je vatrena kugla”, pisala je   Jamison. Ispostavilo se da se radi o padu borbenog aviona F-15E (Strike Eagle). Prvi izvještaji primljeni od posade ukazuju da su vjerovatno naletjeli na jato ptica u letu.

Jamison je rekla da su ona i njezina kćerka ugledale dva padobranca na nebu. Stale su pored frizerskog salona i saznale da je policija već pozvana. 

A zatim je Jamison upotrijebila svoj mobitel za drugu svrhu - snimila je nekoliko slika i poslala ih WSLS-TV.

Tokom prošle godine, novinari su češće no ranije koristili fotografije koje su snimili gledaoci i čitaoci pomoću mobitela, a sa sve bržim razvojem foto-telefonske industrije, nema sumnje da će redakcije uskoro imati još više snimaka.

Kolumnist Bert Lum piše u Honolulu Advertiseru: U posljednje vrijeme, oblikuje se forma ozbiljnije primjene moblogging novinarstva.

Mnogo ovih moblogging trendova se može naći na mjestima na webu posvećenim telefonu-kameri. Primjeri za ovo nalaze se na: www.picturephoning.com, www.wirelessmoment.com, kao i na www.smartmobs.com Howarda Rheingolda.

Ono što je počelo video i digitalnom kamerom, sve više uzima maha sa telefonom-kamerom. Sada svaki čovjek koji ima sa sobom telefon-kameru može biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Veliki je broj pitanja koja se mogu postaviti o tome kako i da li bi redakcije trebale objavljivati ili emitovati takve snimke.

Među najvažnijima su:

• Kako možete znati da je snimak autentičan?

• Šta znate/morate znati o tome kako je slika snimljena?

• U kojem svojstvu je fotograf učestvovao u incidentu koji je snimio?

• Na koji način spriječiti ljude da se nepotrebno dovode u opasnost samo zato da bi snimili fotografiju?

• Da li ćete im platiti neku kompenzaciju za snimke? Kako ćete odrediti koliko treba platiti?

• U kojoj mjeri ste voljni kompromitovati sopstvene standarde o kvalitetu pri korištenju mobitelskih snimaka?

• Koliko je jednostavno ljudima poslati vam snimke, i koliko je vama lako upotrijebiti ih?

Želio sam saznati više o tome na koji način je TV stanica Roanoke odlučila upotrijebiti snimke avionske nesreće, pa sam uradio e-mail intervju sa Johnom Carlinom, voditeljem informativnog programa i urednikom televizije WSLS:

Tompkins: Koliko brzo vam je gledateljica poslala fotografije i koliko brzo ste ih vi upotrijebili? Gdje ste ih upotrijebili (prekid programa zbog vanrednih vijesti, online, najavljena emisija vijesti i tako dalje)?

Carlin: Avion se srušio u 17:10, a slike su stigle u 21:29. Prikazali smo ih u emisiji vijesti u 23:00. Međutim, siguran sam da bismo ih bili upotrijebili tokom 45 minuta izvještavanja koje smo popunjavali telefonskim izvještajima svjedoka i reportera koji su tek stizali na lice mjesta - na oko 45 minuta udaljenosti od stanice. (Zamolili smo i gledaoce da nam pošalju snimke ako ih imaju - primili smo samo ove, ali smo ipak dublirali 'film’ snimljen digitalnom kamerom u satelitskom vozilu - koji je emitovan u 18:00). Budite sigurni da smo, pod datim okolnostima, bili jako temeljiti. Tražili smo sve do čega smo mogli doći. Ako prihvatamo riječ svjedoka preko telefona - zašto ne bismo prihvatili i fotografije? (Volio bih imati kolektivnu reakciju na to pitanje!)

Tompkins: Na koji način ste verifikovali autentičnost snimaka?

Carlin: Ove slike je bilo lako verifikovati, jer smo imali i sopstveni video sa lica mjesta, a fotografije su se u potpunosti slagale sa našim video snimcima. Osim toga, nazvao sam ovu ženu i postavio joj nekoliko osnovnih pitanja, da bih se uvjerio u njen identitet. Moram napomenuti da je ime Jamison dosta često u tom području našeg gledališta, što je samo potvrdilo podatak da se radi o lokalcu iz tog kraja (i sam sam živio nedaleko odatle oko 13 godina).

Tompkins: Kojim sistemima raspolaže vaša stanica za emitovanje takvih snimaka? Šta vam nedostaje?

Carlin: Mi redovno koristimo fotografije koje su uradili gledaoci u slučajevima povezanim sa vremenskim prilikama, a naš grafičar ih obično pripremi za emitovanje. Ako želimo, možemo u stvari i direktno emitovati snimke uživo sa web strane. Imamo aparat koji se prodaje pod imenom Scan Do Pro II, pomoću kojeg možemo direktno emitovati sadržaj web strane. 

Tompkins: Dakle, kako bi ostali mogu učiti od vas, da li biste ubuduće drukčije postupili u sličnim situacijama?

Carlin: U ovom slučaju, ne vjerujem da bismo išta uradili drukčije, jer se tako dobro uklopilo u našu emisiju, a imali smo i dovoljno vremena da sve uradimo dobro. Pročitao sam odlomak e-maila i prikazao slike kao treći ili četvrti element našeg priloga o udesu -- dosta nakon što smo dali osnovne informacije. Volio bih da smo imali fotografije (verifikovane) prije 18:00, tako bi naš prilog imao bolju vizuelnu pokrivenost.

Obradio: Branko Čečen, brankocecen@yahoo.com

Preuzeto i prevedeno uz dozvolu sa Poynter.org

Originalni članak: http://www.poynter.org