“Insajder”: kako nastaje istraživačka emisija

“Insajder”: kako nastaje istraživačka emisija

“Insajder”: kako nastaje istraživačka emisija

Upoznajte ”Insajder” iza ekrana. Kako sve slikom predstaviti istraživačko novinarstvo na TV? Šta je odlična organizacija tima? I još mnogo toga o produkciji ”Insajdera”.

Istraživački serijal “Insajder” najpopularnija je emisija beogradske TV B92. Od 2004. godine, kada je pokrenut, u javnosti se priča o tome čijim likom i delom se pozabavio ili će se baviti.

Ali je malo toga rečeno o načinu na koji se pravi ova emisija, koji je to put od osnovne ideje do finalnog proizvoda koji prolazi jedna istraživačko – novinarska ekipa.

Ko je u produkciji „Insajdera“

Najužu ekipu emisije „Insajder“, koja je u okviru informativnog programa RTV B92, čine autor, novinar-istraživač i producent. Od obimnosti projekta koji planiramo da izvedemo zavisi i koliko ćemo ljudi uključiti u razradu priče. Minimum predstavljaju snimatelj, grafički dizajner, dizajner tona i montažer emisije.

Produkcijski odnos matične kuće prema ekipi „Insajdera“ najbolje je okarakterisan u jednoj jedinoj rečenici zaključka posle sastanka sa Veranom Matićem, direktorom RTV B92: na nama je da tražimo šta nam je potrebno za neki projekat, a na menadžmentu je da nam to omoguće.

Svaki put kada smo zahteve obrazlagali argumentovano bili su ispunjeni na najbolji mogući način - od izdvajanja novca za kupovinu arhivske građe, preko putnih troškova, do širenja naših produkcijskih kapaciteta na račun nekih drugih projekata kuće.

Kada iza vašeg projekta i ideje stane čitava kuća, na neki način ste primorani da imate dobre rezultate.

Motivacija kao faktor uspeha

Čitava filozofija nastanka i uspeha emisije ''Insajder'' nalazi se u motivaciji ljudi koji rade na njoj. U pojedinim etapama pravljenja emisije (neretko duž čitavog procesa) potrebna je stoprocentna posvećenost svakog od nas. Tada se događa da svako ponaosob ''izgubi'' vezu sa normalnim i svakodnevnim životom. Epilog - emisija dobije na kreativnosti.

Najčešće je to kada Brankica Stanković, autorka emisije, piše skript i postane svesna da je sjajno ''uvezala'' neke podatke ili kad sklopi početak emisije koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ili kada Mirjana Jevtović, novinarka –istraživač, pretraživanjem hiljada dokumenata nadje nešto o ''čemu smo sanjali''. Kada mi Saša Brajović – Cale, snimatelj, kaže da malo sačekam i ode da nešto dosnimi, a kasnije se ispostavi da su to najbolji kadrovi emisije...

Ako se dogodi da neki deo ''nije najbolje urađen'', to može biti uglavnom pripisano manjku motivacije, jer se u najvećem broju slučajeva dešavalo da „Insajder“ izvlači najviše i najbolje iz svakog od nas. Zato je važno da producent, koji na neki način povezuje sve ljude uključene u proces izrade emisije, bude taj koji će svakome ponaosob davati dodatnu motivaciju i pokušati da ’’pogura’’ tamo gde zaškripi. Između ostalog, to podrazumeva stalno i katkad dosadno ponavljanje i asociranje na delove priče iz kojih tražimo rešenje, ne bi li ono bilo najbolje, bilo da je tekstualno ili vizuelno.

''Vizuelizacija'' priče

Radeći za strane TV kuće shvatio sam kolika se važnost pripisuje video materijalu. Iako je tema bila zanimljiva, producent i novinar su u nekoliko navrata odustajali od pravljenja priče jer su shvatili da neće imati adekvatne snimke. U produkciji „Insajdera“ uspeli smo na neki način da rešimo taj problem, ponajviše zbog važnosti informacije koju želimo da predstavimo. Tako smo maksimalno iskoristili grafička rešenja, kao i rekonstrukcije i dramatizacije.

Nakon definisanja teme, svako iz našeg najužeg tima tih nekoliko reči koje karakterišu osnovnu ideju vidi na specifičan način. Kreće se u razradu. Dok pokušavamo da osnovnu ideju produbimo i ’’pretopimo u sliku’’, već se naziru potencijalni problemi priče. Najčešće se odmah vidi gde ćemo biti ’’najtanji’’ što se tiče vizuelnog dela i kreće se u potragu za rešenjima tih problema.

Kod rada na serijalu koji se bavio iznošenjem državnog novca na Kipar za vreme Miloševićevog režima na početku smo se uplašili od tone papira i informacija o transakcijama. Mislili smo da će predočavanje tih informacija biti neizbežno dosadno gledaocu.

Međutim, grafičkim rešenjima sa šemama raznih transakcija, snimanjem zgrada banaka na Kipru i označavanjem prostorija kuda su tačno prolazile pare, kao i rekonstrukcijama događaja, uspeli smo da gleaocu pored informacije približimo i na neki način oživimo radnje i događaje iz tog perioda.

Grafika

Grafička obrada elemenata naših tema je postala nezaobilazan alat. Uz pomoć grafičkih programa prikazujemo dokumenta do kojih smo došli, ali pritom nalazimo i načine da vizuelno ''prekrijemo'' neke delove za koje ne postoji adekvatna video arhiva

Grafika preuzima dominantnu ulogu i kada treba razraditi neku šemu do koje smo došli ukrštanjem informacija, npr. šemu načina funkcionisanja i povezanosti određene grupacije. Tu se pažljivo razrađuje svaki detalj koji nam je važan jer svaki od njih nosi određenu težinu priče. Svaka ikonica na velikoj šemi ima specifičnu ulogu i veoma je važno da bude vizuelno jasno i nedvosmisleno predstavljena gledaocu. Tako smo realizovali i zaključke iz ogromne količine informacija o funkcionisanju mafije u srpskom fudbalu.

Obično u priču krenemo sa ogromnim ''apetitima'', nakon čega nam grafički dizajner Aleksandar Gorki Jašović-Jaša daje smernice ka realnim rešenjima ili daje dodatne ideje, koje kasnije bivaju pretočene u grafička rešenja.

Jedan od problema rada u programima za TV grafiku je taj što grafički dizajner mora da provede izuzetno puno vremena isprobavajući rešenja. Samo ako jedan od segmenata ne funkcioniše kako je zamišljeno – propada čitav projekat i sve mora da se radi iz početka.

Rekonstrukcije i dramatizacije

Često nam se dešavalo da dođemo do potpunih saznanja o važnim događajima. Da bismo ta saznanja preneli gledaocu na najupečatljiviji način, pribegli smo rekonstrukcijama (najčešće ubistava) ili dramatizacijama nekih radnji.

Pre početka svakog snimanja neophodno je da se skupe sve relevantne činjenice vezane za određeni događaj. Posebna pažnja se obraća novim detaljima koji do tada nisu bili poznati javnosti. Tada u saradnji sa Sašom Brajevićem - Caletom, direktorom fotografije RTV B92, ujedno i snimateljem, i Vladanom Mašićem – Mašom, organizatorom, krećemo u razradu plana snimanja - od toga šta nam je sve neophodno od rekvizita i ko bi nam bio potreban od statista - do načina snimanja i broja kamera.

Važno je reći da ''naši'' statisti nisu tako ''statični'' jer je svakome dodeljena odgovarajuća uloga u zavisnosti od izgleda i sposobnosti da što uverljivije odglume scenu. Kako bi njihovo angažovanje gledaocu bilo što uverljivije važno je da se provede neko vreme sa njima u neobaveznom razgovoru jer se tako može oceniti ko bi gde najviše mogao da pruži.

Kasnije u montaži kombinujemo video iz rekonstrukcije i arhivske snimke. Tako se, uz muzičku podlogu koja se koristi samo u „Insajderu“, stvara utisak verodostojne, kompletne radnje.

Zato je ovde bitan faktor – lokacija na kojoj snimamo. Uvek nastojimo da snimamo na istom mestu - gde se zaista odvijala radnja koju prati naša priča. Često nam se događalo da je to veoma teško izvodljivo, na primer u slučaju rekonstrukcije ubistva premijera Srbije. Ni posle pokušaja dobijanja raznih dozvola nismo uspeli da uđemo u sobu odakle je izvršen atentat, ali smo uspeli da sve snimimo sa prozora pored.

Prepreke, za koje smo tek kasnije shvatili da su bile namerne opstrukcije, nicale su na svakom koraku - od nemogućnosti dobijanja dozvole istražnog sudije da uđemo u sobu iz koje pucano, preko pokušaja ljudi iz MUPa da nas se otarase, pa sve do ''dobronamernih'' saveta iz obezbeđenja Vlade. Tu nam se dogodila i jedna pomalo smešna scena - statista koji je glumio Zvezdana Jovanovića imao je brkove i nije želeo da ih obrije ni po koju cenu. Mislio sam da će to biti jedna od nerešivih situacija, ali kada imate sjajnog snimatelja i montažera, sve je moguće izvesti.

Kada smo hteli da snimimo rekonstrukciju odnošenja državnih para na Kipar, nismo uspeli da izađemo na pistu Aerodroma Beograd jer nam je trebalo sijaset dozvola od MUPa, carine, uprave Aerodroma... Trebalo je i da svi (snimatelj, producent, statisti) prođemo kroz razne kontrole, a to je trajalo i trajalo. Na kraju su nas pustili, ali samo delimično - svakog drugog, pa nismo mogli da snimimo scene koje smo zamislili.

Ipak smo snimili iznošenje novca iz zgrade Uprave Carine i zgrade u kojoj se nalazi sef Beobanke u Beogradu.

U podrumu potonje zgrade (Palata Albanije), pored prostorije sefa, koja je bila prazna i nije odavala utisak da su kroz nju tokom 90-tih godina prošli milioni, našli smo jednu pomoćnu prostoriju u kojoj se nalazila dokumentacija. Puna raznih kutija i kovčega, ova prostorija je kasnije u montaži preuzela ''glavnu ulogu'' u vizuelnom rešenju priče. Ponekad je neophodno da improvizujete na terenu jer se mnoge stvari u pripremi ne pokažu u istom svetlu i kada počne snimanje.

Jedan od problema kod snimanja scena sa oružjem su dozvole koje zadaju puno administrativnog posla. Posebno ako želite da imate i ''upucavanje'' sa manevarskom municijom, za koje treba posebno odobrenje od policije, a ponekada postave i uslov da se lokacija za snimanje izmesti van naseljenog mesta. Pošto smo nekoliko puta odlagali snimanja zbog nemogućnosti dobijanja dozvola na vreme, pribegli smo drugim metodama. Naš organizator Vlada Mašić Maša, koji je obavezan član ekipe kod rekonstrukcija, posle niza pretraga našao je sjajne plastične kopije raznih vrsta oružja. Na kraju smo i uštedeli jer se ispostavilo da su cene kupljenih revolvera iste kao i dnevna renta pravog naoružanja. Sam vizuelni čin upucavanja rešavamo kasnije u montaži, gde po potrebi možemo da unesemo zvučne efekte.

Inače, pošto je naš organizator nekada radio kao snimatelj, dešavalo se da snima drugom kamerom. Ovo je jedna od situacija gde su svi na dobitku – organizator je od početka uključen u priču, a na drugoj strani se smanjuju troškovi snimanja.

Često smo snimali u neka ''čudna'' vremena u toku dana jer smo želeli da izbegnemo bilo kakav susret sa ljudima sa kojima bismo mogli da imamo problema. Primer je slučaj rekonstrukcije ubistva generalnog sekretara Fudbalskog Saveza Jugoslavije Branka Bulatovića. Iste te prostorije ispred kojih je ubijen danas koristi Fudbalski Savez Srbije, čiji je predsednik u vreme snimanja bio Zvezdan Terzić. Njegovi službenici su nas ometali na svakom koraku istrage. Iz tog razloga smo snimali u nedelju rano ujutru, kada u prostorijama nije bilo ljudi iz Saveza i stanara zgrade.

Arhivski materijal

Pošto u emisijama često kombinujemo razne arhivske snimke, postali smo svesni njihove ogromne vrednosti. Nažalost, arhiva RTV B92 najčešće ne zadire dovoljno daleko i duboko koliko i naša osnovna tema, pa je uglavnom slučaj da moramo da se raspitamo gde bi se mogli naći snimci i da eventualno pregledamo arhive TV kuća sa ovih prostora. To ume da se pretvori u dugotrajan proces sa neizvesnim ishodom.

Tu je važno da informaciju o temi na kojoj temi radite plasirate što većem broju ljudi od kojih biste mogli da očekujete pomoć. Ponekad se dogodi da neko ''odigra na prvu loptu'' i dobijete ekskluzivni snimak odmah, dok je češće potrebno više vremena. Uvek postoji mogućnost da video ili foto materijal dobijete iz nekog ''bunkera'' i to treba imati na umu. Preko naše e-mail adrese održavamo kontakte sa raznim ljudima, pa smo tako i došli do raznih saznanja, uključujući i mogućnosti nabavke video materijala. Najvažnije je da istrajete u tom procesu i da ste uvek spremni da pogledate materijal koji vam se nudi.

''Sreću u nesreći'' je da se na našim prostorima dešavalo puno ''ružnih ''dogadjaja, koje su pribeležili i dopisnici i snimatelji raznih svetskih TV kuća. Sa mnogima od njih imamo prijateljsku saradnju i često nam ustupaju svoju arhivu. Uglavnom je slučaj da materijal dobijemo besplatno.

Najneprijatnije iznenađenje po pitanju nabavke arhivskog materijala bio je odnos Radio televizije Srbije (RTS) i Hrvatske radiotelevizije (HRT) prema našoj TV kući. Znali su da nam zaračunaju i po 500 eura po minutu materijala. To su pritom „javni servisi“ koji bi trebalo da proizvode program sličan „Insajderu“. Materijal nam je ipak vredeo svaku plaćenu paru, ali smo vagali svaki sekund i odlučivali da li da uzmemo neki detalj svesni računa koji nas čeka.

Neverovatan je detalj i to da u arhivi RTS-a ne postoji nijedan snimak koji se vodi pod imenom Željka Ražnatovića Arkana, kao da čovek nije ni postojao. Tako smo snimke vezane za temu fudbalske mafije morali da pozajmljujemo od prijatelja B92.

Osim video-arhive, trudimo se da dođemo do bilo kakve pisane dokumentacije u vezi s temom na kojoj radimo. Takav materijal kasnije u grafičkoj montaži pretvaramo u video-dokaze. To je bio slučaj i kada smo došli do dokumenata carine u kojima se kompanija ''Delta'' oslobađa plaćanja na znatan period u doba hiperinflacije.

Isto važi i za foto-dokumentaciju. Ona odlično može da zameni video kada se obradi u grafičkim programima. Takvi su nam bili završni kadrovi emisije koju smo posvetili ubistvu svedoka saradnika Zorana Vukojevića – Vuka. Jednostavno smo nanizali fotografije nadgrobnih spomenika. Po našim saznanjima, to je bio rezultat „rada“ zemunskog klana.

Intervjui

Kada razmišljamo kako da na najbolji način upotpunimo priču, mislimo i na ekskluzivitet mogućih sagovornika. Naročito se trudimo oko onih za koje mislimo da je mala verovatnoća da ćemo ih imati u emisiji. Kontaktiraju se ljudi koji bi mogli pomoći na bilo koji način, pogotovo oni koji bi mogli da nas preporuče osobi koju želimo da snimimo. Pišu se molbe za intervjue, objašnjava im se okviran sadržaj emisije i koliko bi značilo da učestvuju, i kreću pregovori. Ovaj proces može veoma dugo da traje, ali jednostavno mora da se pokuša sve, makar izgledalo nemoguće, jer se uloženi trud uvek na kraju isplati.

Pošto svaka izgovorena reč svakog sagovornika u „Insajderu“ ima veliku težinu trudimo se da iz svakog od njih izvučemo najviše. To se postiže najpre pripremnim sastancima koje imamo sa potencijalnim sagovornicima. Na takvim susretima kod sagovornika stičemo poverenje, što je veoma važno kada dođe do snimanja intervjua.

Posle nekoliko susreta sa sagovornikom pravimo ''presek'' te osobe i strategiju gde i kako bismo je na najbolji mogući način snimili.

Postoje osobe za koje ocenimo da se najbolje osećaju u svojoj kacelariji ili stanu. Nekako predviđamo da bi mogli tečno i jezgrovito da ispričaju svoj deo priče. Na drugoj strani postoje osobe koje autorka emisije Brankica Stanković nije ni videla do snimanja i koje smo ocenili kao one na kojima bi direktna i provokativna pitanja dala najviše rezultata.

Na mestima gde pravimo neku vrstu ''prepada'', koristimo i svetla koja su direktno uperena u oči sagovornika i tako vršimo dodatni pritisak. Snimatelj je spreman da zabeleži svaki detalj koji potkrepljuje priču - od znojenja, preko ''dramskih pauza'', sve do neprirodnih gestikulacija i kretanja ruku.

Pravilo je da snimamo sagovornike iza kojih se nalazi vrlo tamna pozadina, samo blago osvetljena, tako da se pažnja gledaoca fokusira na njihova lica. Kada snimamo u studiju RTV B92 koristimo scenografiju „Insajdera“, koja omogućava da igrom svetla dobijemo jedinstvenu pozadinu za svaku osobu koju intervjuišemo.

Muzika i montaža

„Insajder“ ima svoju prepoznatljivu muzičku podlogu koja je postala njegov nerazdvojni deo. Da bi svaki naš gledatelj ima što intenzivniji doživljaj, toj prepoznatljivoj muzici dajemo da ’’nosi’’ deo priče u nekim delovima emisije, uglavnom na mestima gde naglašavamo neki video segment. Najčešće je to na početku ili kraju, gde na u sažetoj i ubedljivoj formi predstavljamo sadržaj emisije.

Ovu tehniku smo primenili i na početku emisija iz serijala o mehanizmima rada tajnih službi. Želeli smo da gledaoce bar za trenutak podsetimo na vreme ratova, hiperinflacije, redova za hranu... Tako smo dočarali atmosferu u kojoj je državna bezbednost imala ogroman uticaj na razna dešavanja u našem društvu, što su mnogi, na žalost, počeli da zaboravljaju.

U tom uvodnom delu je do izražaja došla montaža Aleksandre Milovanović, koja je uvek uspevala da pronadje adekvatne kadrove, makar ih morali ''pozajmljivati'' i van B92, dok je Robert Klajn, naš dizajner zvuka sve to ''začinio'' kompilacijom iz muzičkih tema koje se koriste u „Insajderu“. Nemalo puta je ostao do sitnih noćnih sati kako bi propratio svaku radnju neke epizode. Taj rad je našoj emisiji zasigurno dao dodatnu boju i dimenziju.

Tehnika ''štapa i kanapa''

U nekoliko navrata događaji su diktirali tempo sastavljanja emisija. Tada smo morali da reagujemo brzo i maksimalno iskoristimo produkcijske mogućnosti RTV B92.

Odjednom, zbog važnosti situacije, mnogi kapaciteti B92 nam se stavljaju na raspolaganje, od snimatelja, studija, tehnike, preko tonskih i kompjuterskih montaža i montažera, dok se grafički dizajn po potrebi radi ''od kuće''. Svako se oseća delom uigrane ekipe i zna gde može najviše da doprinese.

Takav je bio slučaj kada je ubijen svedok saradnik u procesu za ubistvo premijera Srbije. Imali smo manje od 48 sati do emitovanja, ali je vredelo upustiti se u trku sa vremenom budući da smo imali kompletne informacije. U samoj najavi emisije pokušali smo da dočaramo hronologiju događaja, a ona je bila prepuna kriminalnim radnjama i ubistvima.

Reportažni „Insajder“

Iako je naš pristup serijalu uglavnom dokumentaristički, imali smo i reportažne ''izlete''. U trenutku kada su predstavnici države Srbije izražavali retoričku spremnost za hapšenjem haških optuženika, naša ekipa je ušla u selo u kome je odrastao Ratko Mladić. Podsećanjem na vojničku karijeru ovog haškog begunca, kao i njene posledice po stanovništvo BiH, počeli smo emisiju u kojoj smo želeli da približimo gledaocima ''atmosferu'' ovog bosanskog sela i mentalitet ljudi koji u njemu žive.

U situacijama u kojima se sve događa u datom trenutku, na licu mesta, nemate vremena za ispravke. Zato je tu važna uigranost novinara, snimatelja i producenta. Svesni smo da bi sve naše impresije trebalo na neki način predstaviti i gledaocu i tada se vidi koliko je važan svaki minut snimljenog materijala. U pojedinim momentima sam i samom sebi bio neprijatan, a razlog je bilo moje stalno sufliranje snimatelju da se slučajno ne bi propustili neki detalji koji bi simbolički mogli da predstave celu priču.

U takvim situacijama, kada ''proradi adrenalin'' i svest da nemate puno vremena za snimanje, da ne bi došlo do preterane nervoze koja samo može da odmogne čitavoj ekipi, potrebno je postaviti prioritete za snimanje.

Na takav način, ali sa dobrom pripremom, krenuli smo i rutom gde je svoj trag ostavio Ratko Mladić. Kretali smo se u sredinama gde nismo bili dobrodošli i gde je postojala mogućnost incidenta. Tada je važna staloženost i uigranost ekipe. Dok novinar i snimatelj pričaju sa nekom osobom, producent je taj koji bi trebalo da ''kontroliše'' celu situaciju. S jedne strane da zna šta se snima, da ima pregled ko je sve u blizini i ko bi mogao biti sledeći sagovornik, kao i da eventualno ''smiri'' neke od uzbuđenih posmatrača neposrednim kontaktom.

Poverenje koje se stvara između snimatelja, producenta i novinara je krucijalno za dobijanje dobro ispričane priče. Svi se pitamo kako da najbolje pristupimo nekom problemu i u nemalom broju slučajeva snimatelj bi imao najbolju ideju, koju bismo kasnije i realizovali.

Na primeru ubistva jednog ''malog'' čoveka samo zato što je bio Hrvat uspeli smo da predstavimo javnosti kakva je uloga države u nipodaštavanuju najosnovnijih ljudskih prava. Kada smo shvatili da je čitavo selo znalo kako je došlo do ubistva, ali da nisu hteli o tome da pričaju, nastupili smo veoma drčno i držali dve kamere stalno uključene kako bismo gledaocu prikazali atmosferu.

Pošto smo saznali da je policija ispitivala neke od svedoka i vršila pritisak na ljude koji su jedini želeli nešto da kažu, i prema policiji smo upotrebili sličan pristup kao i u selu, tako da smo snimali u stanici policije iako nam je to bilo zabranjeno. Naime, kada smo ulazili u stanicu prva kamera je sve snimala, a kada su nam rekli da prestanemo, druga kamera koja se nalazlia drugom snimatelju o ramenu i izgledala kao da nije u funkciji, sve je snimila tonski.

Umesto zaključka

Primeri i prepričani segmenti emisija „Insajdera“ prikazuju rezultate timskog rada. Od osnovne ideje autora do najmanjih sitnica u montaži, svaki detalj nam je važan i svakom se posvećuje puna pažnja.

I za kraj – još jedan primer. Uigranost i rad čitave ekipe „Insajdera“ odlično se vidi i u poslednjoj epizodi serijala o tajnim službama. Od osnovne ideje autorke Brankice Stanković do finalne montaže Aleksandre Milovanović, svako iz tima je dao sopstveni pečat šemi koja je pokazala da nije došlo do prave reforme tajnih službi.

------------------------------------------------------------------------------------

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući
projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski
ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA
možete dobiti ovdje:
http://www.media.ba/mcsonline/bs/projekt/vezza