Zamisli Amsterdam pod opsadom

Zamisli Amsterdam pod opsadom

Chris Keulemans, pisac i kulturni manager iz Amsterdama, prisjeća se svojih posjeta opkoljenom Sarajevu.

Kada ste došli u Sarajevo i koliko ste vremena tu proveli za vrijeme rata od 1992. do 1995.?
 
Moja prva posjeta je bila u junu 1994., a druga u novembru iste godine. Obje su trajale sedam dana. Poslije Dejtona sam se vraćao skoro svake godine.
 
Možete li opisati vaš radni dan u okupiranom gradu?
 
Svugdje sam nailazio na gostoprimstvo. Kada sam došao ovdje (nakon što sam iz Amsterdama aktivno podržavao nezavisnu bosansku umjetnost i medije od 1992., i nakon što sam napisao kratak roman u kojem sam zamislio Amsterdam pod opsadom – koji naivni  pokušaj!), već su prošle prve dvije užasne zime. Za vrijeme obje moje ratne posjete trajalo je primirje, tako da je bilo relativno bezbjedno kretati se ulicama. Gdje god da sam išao, ljudi su me pazili. Prve večeri po dolasku, jedne prelijepe ljetne večeri, dočekali su me prijatelji koji su sjedili za skromnim, ali elegantno postavljenim stolom. Moje najveće otkriće te večeri je bio kajmak.
 
Prvo sam odsjeo u pansionu blizu bolnice Koševo, a poslije u kući majke moga prijatelja. Ovi ljudi su se u potpunosti pobrinuli da mi baš ništa ne zafali. Tako da je uvijek bilo kafe, često soka od narandže, bureka, naravno, a ljudi su mi sa ponosom predstavili i miris i ukus čevapčića.
 
Dani mi nisu bili toliko dugi. Ustajao sam rano, prao se i četkao zube sa onoliko vode koliko sam imao, išao sa jednog sastanka na drugi i, izuzev nekoliko noći koje sam do kasno proveo na Obali, lijegao sam rano i u potpunosti mentalno iscrpljen zbog ekstremno ozbiljne situacije u ovom mjestu.
 
Koje je Vaše najgore iskustvo iz opsjednutog Sarajeva?
 
Ja sam lično imao sreću jer nisam doživio niti jedno granatiranje. Ja nisam, niti sam ikada bio, pravi ratni reporter. Čak nisam ni pravi novinar. Ja sam svoje tekstove pisao i objavljivao jer sam smatrao da svijet ne bi trebao zaboraviti Sarajevo – 1994. godine, svijet je svoju pažnju već usmjeravao negdje drugo. A moji članci i eseji su se najviše bavili onim što razumijem – umjetnošću, književnošću, medijima – jer sam se mogao nadati da jedino o ovim temama mogu ozbiljno pisati, u gradu u kojem je sve prevazilazilo moje razumijevanje.
 
Nasilje? Osjećao sam ga, ali gotovo da mu nisam uopšte svjedočio. Naveče bih sa balkona kuće u kojoj sam odsjeo u daljini čuo pucnjavu. Jednom me je Mehmed Husić, tadašnji urednik novinske agencije Oslobođenje, odveo do ugla njihove zgrade. Kroz prozor sam ugledao srpskog snajperistu udaljenog nekih 50-ak metara. To je bio trenutak mog herojstva… Neuporedivo ozbiljniji trenutak se desio za vrijeme intervjua sa Zdravkom Grebom na Radio Zidu kada je stigla vijest da je granata ubila sedmero djece koja su se igrala prekoputa zgrade državne televizije – Grebo je uzeo svoju kutiju cigareta, bacio je preko cijelog studija, zaustavio muziku i tu vijest izgovorio u eter. Bio je to trenutak frustracije zbog bespomoćnosti, iscrpljenosti i tuge.
 
Ja ću lično uvijek pamtiti jedno srceparajuće iskustvo – posjetu Nermini Kurspahić, piscu, koja je zbog bolesti bila osuđena na boravak u svojoj kući. Ona mi je strpljivo pričala o svom romanu prelijepog naslova ˝Hijatus˝ kojeg je napisala te zime.
 
Kojeg se najpozitivnijeg, ili najsmješnijeg detalja sjećate iz opkoljenog Sarajeva?
 
Zamislite me onako neiskusnog, bez predstave o tome šta me očekuje, svečano spremnog da doživim u to vrijeme najtužnije mjesto na svijetu, skromnog i stidljivog pred nečim tako užasnim. I onda, nekoliko dana po dolasku, dobijem poziv da dođem u kancelariju MESS-a. Slučajno se podudarilo da je te noći bio i Bajram i režiser Haris Pašović i glumac Velibor Topić me pozvaše da sjednem sa njima, otvoriše bocu viskija i počeše mi pričati viceve i nadrealne priče do duboko u noć. Jedna bizarna scena, scena prijateljstva, zadnje što sam očekivao.
 
Da li ste se sprijateljili sa kolegama novinarima i lokalnim osobljem koje Vam je pomagalo u opkoljenom Sarajevu?
 
Da. Ljudi sa kojima sam se susretao bi, naravno, odmah uvidjeli da sam u najboljem slučaju amaterski novinar. Iako je bilo očigledno da ozbiljno pristupam svom pisanju, to je uvijek bila samo dodatna aktivnost koja je pratila projekte podrške i saradnje koji su se nastavljali i nakon moje posjete. A naročito nakon što sam se počeo vraćati ovdje, ljudi su uvidjeli da ipak nisam nagrađivani novinar, ali barem nisam ni turista koji posjećuje borbene linije. Tako da mi je čast spomenuti veoma različite osobe kao što su Aida Kalender, Haris Pašović, Nihad i Sead Kreševljaković, Boro Kontić, Senad Pećanin, Emir Suljagić, Zijo Gafić i mnoge druge, kao prijatelje koje volim i poštujem, mada ih ne viđam često koliko bih volio.
 
Da li ste se ikada našli u situaciji da morate primijeniti autocenzuru  na svoje tekstove? Možete li opisati tu situaciju?
 
Ne. Jedini razlog zbog kojeg bih izmijenio priče bio bi da zaštitim dostojanstvo osoba sa kojima sam razgovarao. A to nikada nije bio problem. Većina njih su imali dostojanstva na pretek. Samo je situacija koja im je nametnuta bila sramna.
 
Kada sam ja lično pisao o nezavisnim medijima i njihovim urednicima, imao sam razloga da naglasim njihovu hrabrost i profesionalnost, te da potisnem moguće nedoumice – odluka o finansiranju iz Holandije bi djelimično mogla zavisiti od mojih članaka, tako da nisam vidio razloga da dodatno otežavam već nemoguću situaciju. Da li je to bio neki oblik samocenzure? Mislim da nije. Kakve god da su bile moje površne impresije (nisam govorio lokalni jezik, tako da nisam ni mogao o tome prosuđivati) o nivou i političkim odlukama medija kao što su Radio 99, Slobodna Bosna, Dani ili Oslobođenje, moje divljenje njihovoj sposobnosti opstanka je bilo iskreno.
 
Da li mislite da je izvještavanje iz opsjednutog Sarajeva bilo objektivno?
 
Teško je to procijeniti. Generalno, većina novinara je sigurno dijelila moju perspektivu. Očigledno je bilo da je grad pod vatrenom opsadom, da su civili bili rutinske mete, te da je međunarodna zajednica bila prilično bezuspješna u svojim pokušajima da zaštiti Sarajevo i druge gradove u Bosni. To znači da se u većini članaka jednostavno stalo na stranu žrtava, drugog izbora nije bilo. Ja smatram da je objektivno novinarstvo veoma često iluzija, a za vrijeme opsade Sarajeva, većina pokušaja ozbiljnih novinara da pruže opšti pregled jedne šire slike je često bio poljuljan čisto zbog očaja kojem su svjedočili na ulicama ovog grada.
 
Ono što je meni ostalo upečatljivo jeste to koliko je zahvaljujući UN-u bilo teško ostati objektivan. Bilo je jako teško ući u grad, procedure su bili nasumične i nepredvidive. I na koji god ulaz da ste išli, unaprijed se činilo da su UN-ove kontrole pri ulasku u grad strožije od srpskih kontrolnih punktova. Plavi šljemovi su izgledali toliko zastrašujuće da je bilo nemoguće ostati neutralan, tako da sam ja lično iz minute u minut bivao sve subjektvniji.
 
Kako Vi vidite ulogu međunarodnih medija u razvoju rata u Bosni? Da li su mediji odigrali ključnu ulogu za intervenciju NATO-a koja je na kraju zaustavila rat?
 
Kakvu god da su ulogu odigrali međunarodni mediji u ishodu rata, mogli su djelovati samo zahvaljujući neprestanom prilivu informacija od lokalnih sarajevskih novinara, pisaca, filmaša, glumaca i građana. Da se Sarajevo zatvorilo, svijet bi zaboravio na njega. Intervencija se ne bi ni desila. U Srebrenici je falio taj istaknuti broj glasnogovornika.
 
Ukoliko ste poslije 1995. izvještavali iz drugih konfliktnih (ratnih) zona, da li možete uporediti Vaša iskustva iz ratnog Sarajeva i drugih ratnih situacija? Da li postoje sličnosti? i koje su glavne razlike?
 
Poslije Sarajeva sam ostao vjeran amaterskom novinarstvu. Kao što je jedan moj prijatelj rekao, gdje god da nastane kriza, možete biti sigurno da će Chris tu doći – godinu dana poslije. Mene ne interesuju vojne akcije, već opstanak gradova i njihovih ljudi. Kada sam kasnije posjetio mjesta kao što su Bejrut, Gaza i Ramalah, bio sam jednako impresioniram energijom i elokventnošću tih istrajnih ljudi. I oni su bili u bezizlaznoj situaciji, ali su također znali kako da ugrabe pažnju svijeta. Razlika je možda u tome što su oni svjedočili dekadama rata i opresije. Sarajevo nije. U Sarajevu, prvo što su grad i ljudi dijelili sa vama bio je šok, čisti bijes zbog iznenadne propasti civilizacije, zbog toga što stvari nisu onakve kakve bi trebale biti, zbog toga što ne možete kosu oprati toplom vodom, skijati na planinama koje okružuju grad umjesto što vas granatiraju, uživati u hrani, umjetnosti i muzici kao dijelu svakodnevnice, već sve to morate stvarati iz ničega.