Šta je narativno novinarstvo i kako ga pisati

Šta je narativno novinarstvo i kako ga pisati

Po čemu se narativno razlikuje od klasičnog novinarstva? Da li je to zaista novinarstvo? Da li se isplati? Koji su njegovi elementi? Da li se o svemu može pisati narativno? Šta se postiže narativnim pripovedanjem novinskog materijala?

"Narativno novinarstvo", "literarno novinarstvo", "novi žurnalizam" - neka su od imena koja označavaju korišćenje književnih sredstava izraza u obavljanju osnovnog zatadka pisanog novinarstva – temeljnog izveštavanja o mestima, ljudima i događajima do kojih čitalac ne može sam da dođe. Jednostavnije rečeno, narativno novinarstvo predstavlja stvarnost predstavljenu u formi literarne priče.

Po čemu se narativno novinarstvo razlikuje od klasičnog?

Pre svega, po kompleksnosti s kojom predstavlja stvarnost i, naročito, ljude. Ono zalazi u područja ljudskih misli, osećanja, instinkata, sentimenata, složenost njihovih odnosa, pokušava da prenese čitaoca u poziciju učesnika.

Tehnički gledano, osim po korišćenju nekoliko osnovnih sredstava izraza realizma, književnog pravca koji je revolucionisao svetsku prozu, kako bi čitaocima preneo segment realnosti u formi sličnoj nekoj od osnovnih književnih formi, narativno novinarstvo uključuje i samog autora kao validan ugao posmatranja onoga o čemu se piše, priznajući njegovu subjektivnost i ljudske osobine, ali insistirajući na iscrpljivanju svih dostupnih saznajnih sredstava i postupaka u procesu prikupljanja materijala za novinsku priču.

Da li narativno novinarstvo ispunjava etičke i profesionalne standarde?

Da nije tako, zvalo bi se književnost. Ono se drži svih osnovnih načela novinarstva – neposrednosti, tačnosti i bitnosti teme velikom broju ljudi. Šta više, ima za cilj da primenom složenijih sredstava proširi i produbi čitaočevu percepciju prenesene materije koja je, podsećamo, odabrana na osnovu novinarskih kriterijuma.

Što se kredibiliteta narativnog novinarstva u svetu tiče, Pulitzerova nagrada regularno se dodeljuje autorima narativnih novinskih priča već decenijama, sve najugledije američke novinarske edukativne institucije imaju ga u svom predavačkom programu, između ostalih i Nieman (Harvard University) i Knight (Stanford University) fellowship i Poynter institut, a kongresi autora i trenera narativnog novinarstva održavaju se redovno širom sveta. Narativno novinarstvo je potpuno legitimna žurnalistička forma u demokratski i medijski razvijenim zemljama, što ne bi bio slučaj da ne odgovara profesionalnim i etičkim kriterijumima novinarstva uopšte. U poslednje dve godine narativno novinarstvo doživljava nezapamćeno priznanje i interesovanje upravo najuglednijih novinarskih, naročito obrazovnih institucija sveta.

Zašto se uopšte postavlja(lo) pitanje etičkog legitimiteta narativnog novinarstva?

Ako preskočimo iracionalni napad šokiranih novinara i književnika u vreme same pojave ovakvog pisanja u masovnim medijima i zadržimo se na skorijim, racionalnijim analizama ovog žanra, suštinu problema ćemo pronaći u korišćenju autora kao nosioca mnogih opservacija, koje idu dalje od faktografije i zalaze u osećanja, prenošenje ličnih utisaka i njegov osećaj za estetiku, kao i predstavljanje stvarnosti iz pozicije uma jednog od učesnika. Postavlja se pitanje: „Koliko je uopšte moguće objektivno preneti događaje iz toliko subjektivnog ugla“.

Prvo, novinarov ugao je mnogo manje subjektivan nego što izgleda. Dok će književnik prepustiti svojoj osobenosti da slobodno doživi situaciju o kojoj piše, novinar pre svega prikuplja sva dostupna znanja o osobi, događaju ili fenomenu o kojem piše i prenosi to najjasnije što ume. Ne poretpostavlja i ne nagađa. Osim toga, on je treniran da stvarnost posmatra iz ugla prikupljača činjenica, svesnog percepcije čitalaca. Dakle, dok bi književnik, nakon, recimo, saobraćajne nesreće kojoj je prisustvovao, jednostavno seo i pisao, slobodan da ga mašta ili logika vode kuda hoće, novinar će, pre nego što napiše šta misli i kako se oseća neko ko je u događaju učestvovao, pitati tu osobu šta je mislila i kako se osećala, zatim proveriti okolnosti i činjenice sa drugim izvorima, ukrstiti saznanja, vratiti se primarnom izvoru sa dodatnim pitanjima i razjašnjenjima i tek tada to precizno preneti.

Kako će to preneti, takođe nije pitanje raspoloženja ili inspiracije. U stvari, „sam stil postaje deo prenesenog značenja; struktura i organizacija jezika interpretiraju i informišu“ (Thomas Connery, u knjizi A sourcebook of American Literary Journalism: Representative Writers in an Emerging Genre; New York, Green Wood Press, 1992.). Odnosno, novinar će odabrati najbolji način da materijal predstavi, a ne onaj koji mu odgovara za lepu konstrukciju ili mu se prosto sviđa da tako piše.

Odgovor na pitanje o objektivnosti narativnog novinarstva takođe leži i u generalnom pomeranju ugla posmatranja stvarnosti u čitavom savremenom novinarstvu. Čak i u borbi elektronskih medija i dnevnih novina za gole činjenice učestvuju isključivo subjekti – individualni novinari, sa svojim ljudskim osobinama – inteligencijom, osećanjima, obrazovanjem, hrabrošću, ukusom, ličnim i profesionalnim iskustvom, različitim nivoima znanja, profesionalnih veština i shvatanja svog posla i njegove uloge u sopstvenoj organizaciji, društvu, porodici... Ali, u postupku produkcije novinskog teksta, iza samog novinara, kao korektivni mehanizam, stoji niz urednika koji obezbeđuju poštovanje svakovrsnih standarda profesije.

Osim što i narativni novinski tekst čeka ista procedura, takav tekst se obraća publici s namerom da proširi kontekst u koji se smeštaju svakodnevne informacije. Pretpostavka je da ljudi koji uopšte žele takvu vrstu informisanja već imaju određena znanja, počevši od potpune pismenosti i osnovne informisanosti i obrazovanja, pa nadalje, dok to sa dnevnim novinarstvom, a naročito elektronskim medijima, uopšte nije slučaj.

Narativno novinarstvo je, jednostavno, korak dalje. Osim faktičkog, istorijskog i naučno-drutvenog konteksta, ono nastoji da čitaoca umeša u opisane događaje još više, da ga navede na još veći intelektualni i emotivni angažman. Taj proces se može inicirati samo čitaocu prepoznatljivim sredstvima, koja ga prenose u nečiju životnu poziciju, ili na prostor određenih događaja, na nivou emocija, instinkata, sugerisane percepcije sa više čula, opšte i specifične atmosfere.

Apsolutna objektivnost, kao osnovni postulat u teoriji prenošenja informacija, gotovo je u potpunosti odbačena, kao apsurd. Zamenjena je apsolutnim pokušajem subjekta ka dostizanju objektivnosti. U tom smislu, novinar koji se bavi narativnim formama povremeno ima tu slobodu da objektivno predstavi subjektivni doživljaj realnosti jednog ili više referentnih učesnika. Ponekad je to i on sam. Sve dok takva opservacija ima legitimnu funkciju u okvirima profesionalnih pravila i njegove novinarske priče, i može biti proverena i potvrđena, tu nema ničega što odstupa od zakonitosti i načela žurnalizma.

Koji je poslovni smisao narativnog novinarstva?

Pre svega, jedino zaista ekskluzivno što štampani mediji mogu da ponude u odnosu na brže i efektnije elektronske, jeste angažman korisnika na suptilinijem nivou, u kombinaciji sa kompletnijim informisanjem.

U uobičajenom redosledu događaja, do vremena kada štamparske mašine stanu, korisnici su već preplavljeni najaktuelnijim vestima sa elektronskih medija, čak i kada se radi o dnevnim novinama. Međutim, ovo je kod čitalaca stvorilo novu potrebu - ljudima je jednostavno dosta brojeva i faktografije, jer je to samo jedan mali deo njih samih i njihovih života – oni žele složeniju sliku sveta, srodniju njima samima, pa i zbog toga što je tako kompletno predstavljena, ona je proverljivija i manje podložna manipulacijama.

U isto vreme, postalo je gotovo neizvodljivo saopštiti čitaocu loše vesti ili tužne i teskobne priče, naročito nakon dugih perioda ratova i kriza, jer za njih jednostavno nemaju snage u sebi. Prosto ih preskaču, osim kada se tiču direktno njih samih, kao individua. Ako mislite da ih zaista informišete o lošem svetu u kojem žive, a da im ostanete mili i dragi, moraćete da izvodite cirkuske i mađioničarske trikove, da ih hipnotišete. U dosadašnjoj istoriji žurnalizma nije zabeleženo da je obrnuta piramida ikoga omađijala na bilo koji način, osim kao neka vrsta enigmatske zagonetke za one koji čitaju i dalje od naslova i leada i pokušavaju da skupe iole kompletniju informaciju o nečemu po sumanutoj konstrukciji ove fosilizovane, praktično šifrovane tekstualne forme.

Zbog veće prijemčivosti svojih medija publici, urednici, edukatori i poslodavci u razvijenim medijskim miljeima danas insistiraju da, gde god je to moguće i primereno, čak i najosnovnije novinske tekstualne forme sadrže inovativne, alternativne elemente izraza, koji će čitaoca angažovati i ispod nivoa golog informisanja i zabave.

Sledeći razlog za angažman na složenijim formama novinarskog izražavanja je nastojanje redakcija na kontroli načina na koji njihovi čitaoci percipiraju njihov medij. Pred prodajnim mestom sa deset naslovnih strana deset različitih izdanja iste vrste glasila, čitalac koji je angažovan samo na nivoima informisanja i zabave, pregledaće ih i odabrati onu koja mu najviše obećava. Ali, ako jedan medij prethodno uspe da ga angažuje na drugim, dubljim perceptivnim nivoima, ako u čitaocu uspe da izazove skladne emocije, da pobudi njegove instinkte i u njemu ostavi bilo kakav sentiment, od tog trenutka on prepoznaje taj medij kao sebi blizak. Ne kao mogući izvor zabave i informacija, ne kao stvar izbora, nego kao nešto svoje, ukratko - potrebu. Što je razlika, otprilike, kao između poznanika i prijatelja. Takav čitalac neće ni pogledati druga izdanja, već će posegnuti za prijateljskim medijem prema kojem oseća vrstu pripadnosti i bliskosti.

Tako se stvara stalna publika, od koje svi štampani mediji, osim tabloida, žive, naročito u recesijama i sličnim krizama, kada su čitalaštvo i tiraži u osipanju. Čitalac sa smanjenim primanjima lako će se odreći laganog, površnog štiva, ali će se rađe odreći kafe ili pića u kafeu nego novina koje doživljava kao potrebu.

Osim direktnog finansijskog efekta u prilivu novca od prodatog tiraža, stalna čitalačka publika sjajno izgleda i u istraživanjima profila i konzistentnosti čitalaštva koje marketinški menadžment pokazuje mogućim oglašavačima, naročito pri sklapanju dugoročnih ugovora, od kojih se takođe, najpre, živi.

Stalno čitateljstvo se jako ceni u svakom društvu, a puno znači i novinarima i urednicima. Naime, iako je zadovoljstvo uspostavljanja čvrstih odnosa sa publikom novinarima veoma važno, važnije je što je u takvoj situaciji redakciji mnogo lakše da radi svoj posao, jer zna kojoj se osnovnoj ciljnoj grupi obraća i može sa velikom dozom sigurnosti da odredi u kojim pravcima i kojim sredstvima će širiti postojeće čitateljstvo.

Golim informacijama, saopštenim na konvencionalno suvoparan način, teško da se bilo šta od ovoga može ostvariti u ozbiljnoj konkurenciji na tržištu, koja u regionu ili već postoji, ili će, treba se nadati, vrlo brzo postojati. Narativno novinarstvo samo je vrhunac razvoja reakcije na prepoznavanje ovakvog stanja stvari u percepciji štampanih medija. Ono je i nastalo šezdesetih godina prošlog veka u SAD, kada su tamošnji štampani mediji bili toliko ošamućeni i sabijeni u poslovni tesnac elektronskim medijima i međusobnom konkurencijom, da su uvrežena profesionalna pravila popustila, a urednici i vlasnici bili spremni i na očajničke poteze. Pustili su svoje pisce featurea da se razmahnu, a najveći broj elemenata sa kojima su pisci eksperimentisali usvojen je kao legitiman u onome što danas zovemo narativnim novinarstvom.

Kako se piše narativno novinarstvo?

Pre svega, narativna novinska priča ima formu i sve odlike kratke književne priče ili priče, a ako je novinar prikupio dovoljno materijala za knjigu, onda romana.

Za razliku od „izveštavanja“, koje jednostavno prenosi činjenice, narativno novinarstvo, povrh podrobnog informisanja, za čitaoca stvara kompleksno „iskustvo“.Kako nije slobodan da izmišlja elemente priče, novinar mora da ih prepozna i zabeleži u stvarnosti, u okviru teme koja mora biti, kao i sve ostale novinske teme, važna ili zanimljiva velikom broju čitalaca i aktuelna. Elementi izraza u narativnom novinarstvu Osim standardnih, poznatih i u drugim složenijim novinskim tekstualnim formama, (dobro) narativno novinarstvo, po Marku Krameru, direktoru Nieman Fellowship programa narativnog novinarstva (Harward Univesity), ima i sledeće karakteristike:

• Koristi „glas“ pripovedača. Subjektivno predstavljanje činjeničnih detalja povezuje čitaoca sa piscem putem utisaka i emocija.

• Koristi vremenski kontekst. Osim što tekuće događaje predstavlja u njihovom sopstvenom jasnom vremenskom toku, pisac ih smešta i u istoriju, ili bar u (ne samo vremenski) odnos sa krupnim, releventnim savremenim događajima.

• Služi se simbolikom. Skriveno značenje smešteno u realne događaje otkriva literarne aluzije, metafore i simbole, koji proizvode snažnije i upečatljivije mentalne slike.

• Dočarava destinaciju. Dovodi čitaoca na mesto zbivanja i „nastoji da stvori višeznačno putovanje za čitaoca: „tema, svrha, razlog, i destinacija moraju biti vredni čitaočevog napora“ (iz programa studija narativnog novinarstva Nieman Fellowshipa). „Dajte čitaocima komad života“, kako je jednom savetovao Stephen Crane (američki pisac romana „The Red Badge Of Courage“ o američkom građanskom ratu, koji se smatra prvim modernim ratnim romanom). Zavirivanje u ljudskost je istaknuta karakteristika žanra.

Neki bi autori na ovaj spisak dodali još i razvijanje likova, jer je nezaobilazno i neophodno, a razlikuje se od standardnog novinarstva po tome što ono navodi činenice o ljudima (uzrast, zanimanje, obrazovanje...), dok se narativno novinarstvo bavi njihovim ličnostima sa svih aspekata bitnih za priču.

Sama sredstva izraza koja se koriste u narativnom novinarstvu imanentna su književnom realizmu. Možda je dobro vratiti se samim „očevima“ narativnog novinarstva za takva uputstva, a prvi koji je pokušao da ga izdvoji i prepozna u jednoj knjizi bio je Tom Wolfe (The New Journalism, British edition, Pan Books Ltd, London 1977.) Kao ono što koriste pisci „novog žurnalizma“, a što ga razlikuje od tradicionalnog novinarstva, Wolfe je izdvojio samo četiri elementa:

• Pisanje scenu po scenu. Pričanje priče kretanjem iz opisane scene u scenu, izbegavajući, koliko je god to moguće, klasičnu piščevu naraciju.

• Dijalog.

• Ugao trećeg lica. Predstavljanje scene iz ugla određene osobe, što daje čitaocu osećaj da se nalazi unutar uma te osobe i priliku da iskusi faktografsku i emocionalnu realnost događaja onako kako ga je osoba doživela.

• Beleženje statusnih simbola osoba i grupa. To je prenošenje svakodnevnih gestova, navika, postupaka, običaja, detalja kao što su stilovi nameštaja, oblačenja, dekoracije, načini na koje se jede, održava kuća, ponaša prema deci, posluzi, nadređenima, podređenima, jednakima, kao i opisi poza, pogleda, stilova hodanja, gestikulacije, izraza lica...

Pisanje scenu po scenu. Ne postoji takav narator koji će naterati čoveka da se zaplače nad rečenicom: „Ta žena je bila očajna, jer nije imala novca da nahrani dete“. Ali, ako detaljno opišete osobu, sa detaljima izmučenog lica, tela, odeće i slično, kako surovo prebija rođeno dete koje joj dodijava zahtevima za hranom, koje ona ne može da ispuni, što je frustrira dok na kraju ne iskali očaj i nemoćni bes na bespomoćnoj žrtvi, pa se posle slama u bolu, ne samo što ćete nekoga zaplakati, već ćete predstaviti i ženu i dete kao likove sa osobinama, uspostaviti emotivan odnos prema njima kod čitaoca, izazvati u čitaocu potrebu da sazna šta je s njima dalje bilo, kakva je njihova sudbina. Ipak, od svega je važnije da je vaš čitalac od tog trenutka istinski svestan činjenice gladi i bede na tom mestu i u tom trenutku, jer je učestvovao u bolu vaših likova, „doživeo“ ga, što svakako ne bi bio slučaj da ste naveli njihovu „potrošačku korpu“ i statističke podatke o primanjima.

Scene moraju pratiti vremenski tok konzistentan samima sebi, ali i drugim linijama pripovedanja. Sasvim je moguće pratiti dva ili više vremenskih tokova u jednoj novinskoj priči, ako svi oni imaju logičan razvoj i ispunjavaju osnovne zahteve kratke priče – uvod, zaplet sa razradom, kulminaciju i rasplet. Ako se kanite baviti narativnim novinarstvom, zaključak u obliku saopštenja zaboravite, takvi zaključci su za komentare. Vi treba da izazovete čitaoce da oni zaključe nešto, ili da za zaključak izaberete simbol, scenu, dijalog ili nečije reči. Implicitan zaključak je neuporedivo efektniji od demonstracije spisateljske mudrosti i blagoglagoljivosti.

Scene moraju odgovarati stvarnosti. To znači da, ako bitan detalj ima faktualnu vrednost, ali smeta kao višak u procesu naracije, tim gore po naraciju. Takođe, ako nešto nedostaje, nešto što bi bilo snažan simbol, iako izgleda kao najlogičnija stvar na svetu, iako bi sasvim lako i moglo biti tu, njegovo dodavanje je zabranjeni korak u fikciju. Opet, život je obično mnogo maštovitiji i simboličniji nego ičiji um, pa je obično sve što novinar treba da uradi – napeti angažman svih čula i uma. Rezultati se mogu videti svud po najupečatljivijim pričama američkog, svetskog, pa i novinarstva u našem regionu.

Dijalog. Bez konkurencije najsnažniji oblik literarnog izraza realizma, a možda i pisane komunikacije uopšte, dijalog je i najteži za savladavanje, čak i za književnike, koji su slobodni da ga izmišljaju. Novinari su u isto vreme blagosloveni i prokleti obavezom da nečiji dijalog prenesu precizno. S jedne strane, zabeleženi dijalog je gotov proizvod na kojem se ne mora mnogo raditi, a s druge, taj proizvod mora biti pronađen u stvarnosti među mnogo drugih, kao vredan objavljivanja i tretmana kao validnog elementa narativne novinske priče. Koliko je takvih dijaloga u stvarnom životu? Ne mnogo. Zato novinar mora da bude na terenu i među sagovornicima dugo, da ih navede da opušteno komuniciraju u njegovom prisustvu, da prisluškuje, da zabeleži mnogo dijaloga pre nego što se odluči za neki, a možda ih i sve odbaci kao nekorisne.

Vrlo je očigledno da će iz dijaloga pomenutih, hipotetičkih majke i kćeri, čitalac više naučiti o njima nego kroz bilo kakav opis ili naratorove opservacije. Njihov jezik, način obraćanja, međusobni odnos, dramatika razgovora, opšta atmosfera, nemaju konkurenciju u prezentaciji njih kao likova u priči i predstavljaju emotivni auto-put u čitaočevom naporu na razumevanju njih dve.

Preko svega ovoga dolazi i sadržina razgovora, koja bi mogla da sadrži neophodne činjenice u razvoju priče, možda i ključni događaj u njoj, simbole, na kraju krajeva, i rečenice koje će ih staviti u najrazličitije društvene, vremenske, međuljudske, geografske i brojne druge kontekste.

Ugao trećeg lica. Prenošenje ugla posmatranja događaja na direktnog učesnika učiniće ga nemerljivo interesantnijim. Ovo sredstvo prenošenja čitaoca na mesto događaja spada među retka sredstva moćnija od video snimka. Pa opet, kako je gotovo nemoguće objektivno izveštavati iz nečije glave, ako nije autorova, ovo je jedno od najosporavanijih sredstava izraza u novinarstvu i zato većina savremenih novinara (ne i svi) izbegava da ga koristi.

Uprkos tome, sigurnost novinara u prenošenju nečijih misli i osećanja, u direktnoj je srazmeri sa količinom obavljenog izveštavanja. Naime, ako novinar ima na traci duge razgovore sa učesnikom događaja o njegovom iskustvu, to je veoma dobra stvar. Međutim, učesnik je subjektivan i njegovo sećanje na događaj može biti veoma selektivno, kao i interesi s kojima ulazi u saradnju sa novinarom. Vrlo je verovatno, na primer, da će majka koja je tukla dete inhibirati taj događaj, baš kao i kćer, svaka iz svojih razloga. Zbog toga se na takav materijal mora dodati i provera. Intervjui sa drugim učesnicima, mala istraga na licu mesta, pregledavanje video snimaka i fotografija događaja, ako su na raspolaganju... Treba videti da li se sve uklapa u nečije svedočanstvo.

Pa i ako je tako, ugao trećeg lica je toliko sugestivan da novinar mora strogo da vodi računa da ne nagađa, pretpostavlja ili sugeriše (svesno ili nesvesno) nešto u šta nije potpuno siguran.

Na kraju, ovaj element traži zavidne spisateljske sposobnosti. Plesati između činjenica i onoga što će čitalac na osnovu njih vizuelizovati, stvar je finesa, u kojima je lako prekoračiti granice novinarskih standarda.

Postoji i faktualni ugao trećeg lica, poznat još i kao „lažno treće lice“. U njemu će pisac pratiti činjenični sled događaja, postavljajući čitaoca u ugao određene osobe, za razliku od pokušaja prenošenja nečijeg sećanja na sopstveni tok misli. Dakle, umesto: „Kada je majčina ruka sletela na ćerkin obraz, devojčica je prvo ugledala bljesak, zatim osetila metalni ukus u ustima i, odnekud, miris bundevinog cveta, a zatim utonula u neku klonulost, kao da joj je bilo sve jedno šta će se sledeće dogoditi...“, novinar će napisati: „Devojčica je baš zaustila da još nešto kaže, kada je majčin dlan, punim zamahom, iz ramena, pogodio njen obraz. Zanela se, pala u stranu, jednom rukom oborila tanjir sa stola i, tiho jeknuvši, pogledala goropadno lice majke, koja se nadnela nad nju i urlala iz sve snage...“ Drugi citat samo prati događaje koji su neosporni, kojih je novinar bio svedok, i čitaocu prepušta da iz sopstvenog iskustva iznađe osećanja, umesto da ih direktno prenosi, kao što je to slučaj u prvom citatu.

U oba slučaja, količina detalja i preciznost opisa prevazilaze klasično novinsko prenošenje događaja. To ovakav događaj, koji ne bi bio vredan prenošenja u standardno, recimo dnevno pisano novinarstvo („majka udarila ćerku“ i nije neka vest – tiče se samo majke, ćerke i još možda nekoliko ljudi), čini univerzalnim iskustvom velikog broja ljudi i pretvara u sasvim legitiman novinski materijal.

Beleženje statusnih simbola osoba i grupa. Ovaj postupak, u samim počecima narativnog novinarstva nazivan „gomilom nepotrebnih trivijalnosti“, u stvari je najdirektniji pokušaj novinara da smesti događaje u realno, savremeno okruženje. Ideja pristalica suve novinske faktografije da nikoga živog ne interesuje kako je obučena, na koji način radi, kako se kreće ili šta čita majka koja je prebila svoje dete, obična je simplifikacija. Naime, svi ti detalji mogu otkriti, primerice, da je to žena koja potiče iz viših slojeva društva, pa je pala na niske grane, ili da čezne za promenom svog statusa u društvu, ili da joj je jako važno da je muškarci primete, što njeno siromaštvo čini težim, da je malograđanskih pogleda na svet, da je verovatno teško bolesna, da je obrazovana ili suprotno tome, da je muž bije ili nežno voli, ili oboje... Sve je to kud i kamo rečitije i efektnije od bilo kakvog saopštenja u vezi sa tim. Ovaj element krije i pretenziju novinara da zabeleže jedno vreme preciznije, dokumentarnije od književnosti, filma ili istorije, ali bi svakako na prvom mestu morala biti namera da se čitalac uvuče u situaciju koju prepoznaje i da mu se sugeriše složenost, posebnost i pripadnost trenutku u vremenu u kojem postoji.

Od vremena Toma Wolfea, prošlo je, međutim, više decenija, i neki od načina upotreba ovih elemenata su pomalo skrajnuti, kao nešto što se ipak preozbiljno graniči sa književnošću, te je prepušteno onima koji imaju više vremena za pisanje jedne priče od prosečnog novinara.

Da li pet novinarskih pitanja važe i za narativno novinarstvo?

Naravno, ali usložnjavanjem forme, i ona dobijaju nova značenja:

„Ko“ postaje lik u priči,

„Šta“ postaje radnja,

„Gde“ postaje scenografija,

„Kad“ postaje hronologija,

„Zašto/kako“ postaje proces.

Kako pronaći temu za narativnu priču?

Tako što je novinar neprekidno traži. Sesti pa reći: „O čemu mogu ovako da pišem“ jednostavno ne donosi rezultat, jer vi ne možete znati da li hipotetičke teme, tamo na terenu, među ljudima, imaju sve neophodne elemente.

Ali, ako novinar koji regularno radi svoj posao nalazi koncentracije i svesti da u onome čime se i inače bavi traži elemente naracije, iznenadiće se koliko često će, naročito u ovom regionu, naleteti na temu koja je aktuelna, bitna, interesantna i ima uvod, razradu, kulminaciju, rasplet i zaključak, kao i gomile scena, dijaloga ili sugestivnih detalja koji bi se sjajno mogli iskoristiti za fantastičnu narativnu priču.

Postoji li veza izmedju filma i narativnog novinarstva?

Mala taština profesionalaca vodi ka tome da se pristup kompoziciji narativnog teksta kao filmu, ili bar drami, izbegava u korist književnih formi izraza. To nije potrebno. Narativna novinska priča, naročito u kraćim formama, kada se plasira u dnevne novine ili newsmagazine koji ne trpe preduge tekstove, ne samo da je upućena na takav postupak, nego je to i poželjno i korisno. Principe takvog pristupa tekstu možete naći u tekstu Grega McLachlana (Associate Managing Editor, The Since Reformer, Ontario, Canada) “Narativno pisanje novinskih tekstova: Mislite na filmski način” na našem web sajtu NetNovinar.org , na adresi: http://www.netnovinar.org

Ono što se mora dodati jeste da je jedan od osnovnih ciljeva narativnog novinarstva pobeda nad niskom koncentracijom i prezasićenošću čitalaca, za koje „filmski“ pristup pisanju teksta predstavlja dobar „lek“. Čitaoca, naime, morate zgrabiti i ne ispuštati njegovu pažnju u više od jedne rečenice, jer će on, obično, jednostavno nastaviti da lista vaše novine i zadržaće se na priči veštijeg kolege.

Zašto narativno novinarstvo traži više vremena za produkciju?

Zbog toga što je teže pronaći elemente koji funkcionišu kao validni u okviru narativne priče. Na primer, efektno svedočanstvo učesnika u nekom događaju zavisi od njegove erudicije, smisla za verbalizaciju doživljenog, zainteresovanosti za saradnju, trenutnog psihičkog stanja, motiva... Za klasičan tekst, bilo koje svedočanstvo je dobro, samo ako sadrži činjenice. Da biste dobili dobro svedočanstvo za narativnu priču, koje je efektno i sadržajno, simboličko, i koje se uklapa u konstrukciju, verovatno ćete morati da razgovarate sa mnogo više osoba u odnosu na rad na klasičnoj novinskoj priči, a i kada osobu pronađete, smeši vam se dugo druženje s njom, jer intervju mora biti detaljniji i podroban. Potom, da biste prikupili scene u koje ćete smestiti svoje likove, vremenski tok, događaje i ostalo, moraćete da provedete na terenu mnogo više vremena. Doživljaj sa terena isto je tako teško preneti čitaocu ako ste tamo bili kratko. Potom, neuporedivo je važnije obavestiti se o najširem mogućem kontekstu teme o kojoj pišete, ako pišete narativno. Ukratko, potrebno je mnogo, mnogo više izveštavanja.

O čemu ti to, dođavola, pišeš u stvari?

Nakon mnogo teorije, uzmimo hipotetički primer relativno kratkog novinskog teksta, koji bi u ovom regionu nazvali „reportaža“, o nesrećnoj eksploziji u rudniku uglja, u kojoj je život izgubilo nekoliko rudara. On bi u svom klasičnom obliku imao otprilike ove elemente:

1. Lead: Sve je stalo i utišalo se u mestu _________, ulice su puste, po javnim objektima su istaknute rudarske zastave na pola koplja, a sirena iz rudnika zlokobno zavija. U strašnoj eksploziji metana u rudniku uglja u ______, četiri rudara su podlegla povredama, a nastala šteta meri se milionima...

2. Širenje konteksta: „Oko četiri sata popodne, početkom druge smene, instrumenti su zabeležili nagli skok metana i pre nego što smo uspeli da upozorimo rudare i evakuišemo....“ kaže ___________, šef smene.

3. Neposredni svedoci: „Bilo je strašno, plamen svuda, nisam mogao da dišem....“ kaže rudar ______.

4. Neposredni svedoci: Za to vreme, na površini, mobilisale su se spasilačke ekipe. ________, član jednog spasilačkog tima kaže: „Nismo mogli da dođemo do njih.....“

5. Zvanične reakcije: Generalni menadžer rudnika je sinoć izdao saopštenje u kojem se kaže: „Bla, bla, bla...“ Bolnica u _______ je saopštila da je juče popodne primljeno toliko-i-toliko rudara sa tim-i-tim povredama. Ministar rudarstva i poljoprivrede je izjavio saučešće porodicama poginulih i istakao...

6. Istraživanje: Organi istrage su zatvorili okno i istražuju uzroke eksplozije i, iako je prerano za donošenje zvaničnih zaključaka, od nekih svedoka se moglo čuti da je nivo metana i ranije prelazio nivo dozvoljenog, a posao se ipak nastavljao, jer jedan dan nerada okna uzrokuje gubitke od približno....

7. Zaključak: Šta god da je uzrok ovoj tragediji, toliko-i-toliko i onako siromašnih porodica sada je ostalo bez hranitelja, a bezbednost u našim rudnicima nije ništa bolja nego posle prethodne eksplozije.

Novinar sa idejom o narativnoj priči na pameti prišao bi izveštavanju, traženju izvora, dokumenata, ispitivanju činjenica (opasnosti u rudniku, bezbednosna pravila, sistem organizovanja spasilaca, visina plata, profitabilnost rudnika, uslovi za rad, uslovi života jedne rudarske porodice...) na potpuno isti način, ali bi, osim svega toga, tražio i moguće linije narativnog pripovedanja i zbog njih išao korak dalje u izveštavanju, u pravcima koje mu diktira forma priče koju je odabrao. Najverovatnije bi linije pripovedanja potražio u sudbinama aktera. Recimo, ispitao bi kolege o ličnostima poginulih i među njima pronašao tipičnog, sa porodicom, dugim stažom, časnog, poštovanog radnog čoveka. Ili ludo hrabrog čoveka koji je umalo poginuo spasavajući kolege u nekoj drugoj prilici. Ili... Svakako bi među postradalima odabrao najpogodnijeg za glavnog junaka priče. Zatim bi pitao da li je među spasiocima koji su sišli u okno da pomažu stradalima bilo njemu bliskih prijatelja. Ako da, pronašao bi ga, a potom otišao bi da se vidi i sa porodicom poginulog. Od nekog sindikalnog predstavnika koji se ne libi da govori o nepravilnostima u rudniku tražio bi mnogo više od golih brojki, činjenica i dokumenata, pokušao bi i od njega da napravi lik za priču. Na kraju bi pokušao da, recimo, napiše priču o radnom danu troje učesnika u zbivanjima, koji je počeo tako normalno... Pratio bi paralelno njihove priče od kad su ustali. Ako ima više prostora, možda bi zašao malo u predistoriju i iskoristio priče iz njihovih života, scene, događaje i stvari koje su ih povezivale, kako bi ih predstavio i uveo u priču kao likove. Iskoristio bi rudarski duh, sleng i okruženje da predstavi svakodnevnu opasnost, redovno bezbednosno stanje, svest likova o svemu tome, njihove strepnje, ali i nade u budućnost, sve ono što je prekinuto, uništeno ili izmenjeno nesrećom. Sa sagovornicima bi išao u detalje, grozne i lepe podjednako. Napisao bi, možda, nešto sa sledećim elementima:

Scena 1: Čuo se potmuo tutanj, kao udaljena eksplozija, i Vesna, žena Marka _____, rudara u rudniku ______, ukipila se. Svaki put kada se sudare kola, ili komšije ispuste daske, ili se čuje bilo kakav težak zvuk, ona se tako ukipi i čeka pet minuta. Ako ne čuje sirenu, dobro je. Nije se ništa desilo u rudniku. Sirena je tog dana zaurlala gotovo momentalno. Bacila je sve iz ruku i isrčala iz kuće, zamalo oborivši sedmogodišnjeg sina.....

Scena 2: „Marko, Marko,“ urlao je Josip probijajući se kroz dim i tela spasilaca i stradalih rudara, sa čijih je tela mirisalo spaljeno meso. Tražio je kroz pakao eksplodiranog rudarskog okna svog prijatelja iz detinjstva, kuma i pobratima, čiju je decu krstio... Po njemu su padale grede. U jednom trenutku ugledao je električni kabl koji je varničio, zasečen nečim oštrim. Dok je tako gledao, podupirač je izleteo iz ležišta i udario ga preko grudi. Pao je i čim je došao sebi počeo da pipa masku za kiseonik. Bila je cela. Nastavio je dalje.

Scena 3: Tog jutra, sedeli su pred rudnikom i Marko je rekao Josipu: „Burazeru, nešto si mi ubledeo. Idi bre kući, odmori.“„Ako me nema sedam dana, daće mi da radim nešto na površini, pa ćeš ti onda decu da mi hraniš sa tom platicom,“ reče Josip.„Bolestan si već pet dana, ako tako nastaviš, danas-sutra ću da te iznesem iz rudnika nogama napred,“ rekao je Marko.Po starom rudarskom običaju, mrtvi se iz rudnika ne iznose transportnim trakama ili vagonetima, već na rukama drugova.„Ako vala, bar ću da se odmorim malo, a i za šta su prijatelji,“ reče Josip.

Scena 4: Vesna je dotrčala u rudnik, na kapiji je nisu pustili, iako je i fizički probala da se obračuna sa obezbeđenjem. I druge žene su stigle. One gledaju kako dim suklja iz okna, kako spasioci sa maskama i bocama s kiseonikom utrčavaju u liftove i skaču na pokretne trake i nestaju u dimu. Sreću rukovodioce, obrušavaju se na njih, sukob... Vesna misli: „Daj mi bože samo da je živ, nek je sakat, slep, bogalj, samo da izađe i idemo što dalje odavde, da radimo na njivama za druge, neka smo gladni, samo da smo živi..:“

Scena 5: Josip nalazi Marka. Opis. Iznosi to što je ostalo od njega (opis), stavlja u ambulantna kola. Odlazi iz rudnika. Na izlazu sreće Vesnu. Gledaju se. Padaju jedno drugom u zagrljaj...

Scena 6: U uglu kafane „Rudarsko ćoše“ (opis kafane), sedi pijanica Toma (opis). Vlasnik kafane priča: „Još pre dve godine, Toma ______ je pokrenuo problem stanja mernih instrumenata za gasove u rudniku. Samo šest meseci kasnije, u deset ujutro, umesto da radi u rudniku, sedeo je ovde kod mene u kafani. Dobio je otkaz, propio se i eno ga tamo, ne izlazi.“ Tomina priča o svemu što ne valja u rudniku, sa detaljnim opisima prethodnih incidenata. Govori o ulozi rudnika uglja u elektro-energetskom sistemu države i ogromnom novcu koji je u igri. Jedan sto u kafani je prazan, niko ne seda, tu su redovno sedeli neki od poginulih.

Scena 7: Sahrana. Govor rukovodioca. Bes, konflikt, očaj, deca. Scena 8: Opis rukovodioca u kancelariji, njegovog stanja svesti, odnosa prema tragediji i njegov odgovor na optužbe. Scena 9: Kolege se okupljaju posle sahrane u Vesninoj kući, dogovaraju plan akcije. Rukovodioci spremaju odbranu. Priprema se komplikovan i beskompromisan surovi sukob. Tenzija se penje.

Scena 10: Preživeli iz nesreće u bolnici priča kako je opečen, kada je poslednji put video Marka, kako se gušio bez kiseonika, kako se probudio, žali se na sudbinu invalida...

Scena 11: Posle sahrane, svi su otišli kućama, Vesna je ostala sa decom u jadnoj čatrlji, bez novica i budućnosti. Kaže: „Šta ja sad imam od svega toga. Meni i deci mog Marka više ništa ne može da vrati. Da sam dobila bar telo. Nisu mi dali da vidim. Ko zna šta sam sahranila...“

Scena 12: Mesto posle nekoliko dana, slučajni razgovori, kafana „Rudarsko ćoše“ i sto poginulih popunjen mladim rudarima.

Ovaj nekompletni hipotetički nacrt priče, iako izgleda kao uzbudljiva drama, u stvari je i potpuno novinarski tekst. Zašto?

Scena 1: Iz ugla Vesne (trećeg lica) daje na uvid stalni strah rudarskih mesta od nesreće, situaciju u porodici rudara Marka, stanje u rudarstvu uopšte. Naglo uvodi čitaoca u tragediju, ali mu ne govori šta će biti, tako da on mora da čita dalje da bi saznao. Vesnina strepnja je odabrana zbog toga što sa njom svako može da se identifikuje lakše nego sa sudbinom poginulog.

Scena 2: Uvodi čitaoca u pakao rudarskog okna u kojem se desila eksplozija, osim ostalog, da bi u priču ušao kabl, odnosno uzrok nesreće. Problem Josipove maske za kiseonik govori da u oknu kiseonik sagori kada dođe do požara ili eksplozije. I sa njegovom dramom je mnogo lakše identifikovati se, nego sa Markovom.

Scena 3: Kroz dijalog postavlja mnogo činjenica i likova na svoja mesta i simboliše lutriju rudarskog života, pravi gradaciju mogućih uzroka smrti i invaliditeta, opisuje odnos rukovodstva i radnika, poziciju rudara kao hranitelja porodice koji svakoga dana može da pogine. Ističe bliskost Josipa i Marka. Predstavlja crni humor, omiljen u rudnicima širom sveta.

Scena 4: Širi kontekst na zajednicu. Kafana govori mnogo o mestu u kojem se nalazi i ljudima koji u nju dolaze. Mnoštvo indikativnih detalja je na raspolaganju. Pijanica Toma daje mnoštvo dokumentovanih optužbi. Objašnjava sistem bezbednosti u rudniku i koji su propusti. Mnoštvo tehničkih podataka, činjenica iz prošlosti rudnika. Poslovanje rudnika.

Scena 5: Širi Vesninu dramu na veći broj supruga, majki, sestara i ostale rodbine. Pokazuje organizaciju spasavanja, reakcije ljudi u ekstremnim situacijama.

Scena 6: Donosi kulminaciju i užas smrti pod zemljom, Josipovu dramu, trenutak kada se Vesnine najcrnje slutnje obistinjavaju.

Scena 7: Demonstrira posledice, broj poginulih, projektuje Vesninu sudbinu nakon tragedije na sudbine svih pogođenih porodica. Demonstrira licemerje i zvanični jezik pogrebnih govora sa kojima se svako može identifikovati.

Scena 8: Odgovor na optužbe, tehnički detalji, ljudska strana rukovodstva.

Scena 9: Demonstrira mogućnosti rudara da promene nešto u uslovima rada, njihovo raspoloženje i užas sutrašnjeg silaska u rudnik da ga osposobe za rad. Uvodi u novi, dug, naporan i uzbudljiv sukob, najavljuje moguće tužbe, štrajkove, pokazuje odlučnost preživelih kolega da se bore. Daje na uvid kako se država brine za porodice poginulih rudara.

Scena 10: Vraća Marka u priču, tumačeći, posle svega, užasni način na koji je skončao Marko. Širi kontekst i na povređene i njihovu dramu. Vraća u priču Josipovu masku za kiseonik sa početka teksta.

Scena 11: Posledice.

Scena 12: Projekcija budućnosti, depresivni pogled na situaciju koja će verovatno ostati ista kada se prašina eksplozije jednom slegne.

Dakle, osim dožvljaja, ova priča daje sve informacije koje jedan novinski tekst mora da pruži. Preko toga, svaki detalj ima potpuno novinarski razlog da bude u ovoj priči, baš kao što je i proveren, relevantan i potreban. Samo su sredstva saopštavanja drugačija, složenija, teža.

Ali, zar ovo nije beskrajno mnogo zabavnije od obrnute piramide? Sigurno da jeste, ali je i beskrajno mnogo teže izvestiti i napisati. Ovakva priča donosi mnogo više elemenata, citata, opisa, tehničkih, istorijskih, trivijalnih podataka. Za svaku tu reč potrebno je razgovarati sa dvoje učesnika, svaki podatak je potrebno proveriti, naći dokumente, literaturu, a pre toga obaviti i klasično izveštavanje sa dve strane u konfliktu i trećom, neutralnom. Potrebno je satima razgovarati sa svakim od glavnih likova, jer vam, osim osnovnih podataka, trebaju i detaljna sećanja na razgovore, scene, misli, osećanja, uvid u njihove ličnosti i životne situacije. Potrebno je provesti dane i dane na terenu, da se shvati okruženje, atmosfera, tehnikalije jednog rudnika, rudarskog mesta, običaja, porodičnih odnosa, tradicije... Nešto od toga je uzbudljivo, dakako, ali je veći deo samo prost naporan i veliki rad.

Šta se postiže narativnim pristupom jednoj temi?

Rezultat je spektakularan tekst, ali ako bi neko hteo da ga pročita dva puta, doći ćemo do smisla narativnog novinarstva. Sav lepi stil, dijalozi, opisi, tok radnje i vremena... Sve će to u drugom čitanju biti priča koju je neko već čuo, jučerašnje vesti, vic koji čitalac već zna. Ono što ostaje je znanje o rudnicima, rudarima, njihovim porodicama, samoj tragediji. Činjenice ostaju urezane u memoriju, gotovo kao privatna uspomena. Dakle, ono što imamo i u prvoj, klasičnoj varijanti reportaže o događaju. Samo, verovatnoća da će sve to neko i zapamtiti, sa jednocifrenih u prvom tekstu, skače na veoma velike dvocifrene brojeve u drugom.

Loše narativno novinarstvo je, verovatno, jedna od najodbojnijih stvari koje se uopšte mogu štampati. Ali, mnogi novinari se danas usuđuju da kažu kako je dobro narativno novinarstvo, novinarstvo na svom vrhuncu.

Bibliografija:

Connery, Thomas B., ed. A Sourcebook of American Literary Journalism. New York: Greenwood Press, 1992.

Sims, Norman, ed. Literary Journalism in the Twentieth Century. New York: Oxford University Press, 1990.

Winterowd, W. Ross. The Rhetoric of the "Other" Literature. Illinois: Southern Illinois University, 1990.

Izvori na internetu:

Na adresi:

http://www.poynter.org/content/content_view.asp?id=10712

ispod izveštaja sa konferencije o narativnom novinarstvu Nieman fondacije Harvard Univerziteta, može se naći dvadesetak adresa edukativnih tekstova o narativnom novinarstvu Poynter Insitutea za novinarstvo, od više veoma uglednih autora.

Na adresi:

http://www.newsthinking.com/story.cfm?SID=114

Bob Baker, reporter pisac dve knjige o novinarstvu i urednik Los Angeles Timesa daje opširan tekst o deset prepreka na kojima padaju novinari koji sa malo iskustva počinju da pišu narativne novinske priče.

Na adresi:

http://www.latimes.com/news/specials/enrique/la-fg-firstsoniasep29.story

kao redak primer nagrađivanog savremenog narativnog novinarstva na najvišem nivou, koje je u celosti dostupno na internetu, možete pročitati svih 29 nastavaka priče Enrique’s Journey, Special projects reportera Los Angeles Timesa, Sonye Nazario.