Kako sam prelazio zidove

Kako sam prelazio zidove

Kako sam prelazio zidove

U Berlinu sam prvi put bio samo nekoliko mjeseci prije rušenja zida. Krajem aprila 1989 kao novinar Radio Sarajeva na Festivalu „Prix Futura“. Dvije godine kasnije (Festival je bio bijenalni) 1991 godine, na istom mjestu osvojiću prvu nagradu za svoj radio dokumentarac. Priča „Jazztime“ je govorila o dječaku iz Sarajeva koji mijenja ime ali se  tokom snimanja pretopila u metaforu o raspadu jedne zemlje – Jugoslavije.

Ali, sad smo dvije godine ranije, u vremenu kada stižem u Berlin, zidom podijeljeni grad. O Berlinu i njegovom zidu znao sam dosta ali ne i podatak da se podijeljenim gradom upoznaš već na aerodromu. Naime, Berlin je imao i dva aerodroma. Jedan u zapadnom na koji su mogli slijetati samo avioni zemalja koje su kontrolisale taj dio grada – SAD, Francuska i Velika Britanija  i drugi u istočnom dijelu grada na koji su slijetali svi ostali uključujući i Jatov, koji je malu delegaciju iz Sarajeva dovezao redovnim letom iz Beograda. Festival je bio u zapadnom Berlinu tako da smo odmah nakon slijetanja smješteni u poseban autobus koji nas je izmedju visokih zidova i uz stalne preglede naoružanih kontrola iz istočnog prebacio u zapadni dio grada. Šta je bio moj tadašnji osjećaj? Čini mi se da nisam ni razmišljao o nepravednosti takve podjele. Pa, čak ni o podjeli. Nekako se to tada shvatalo kao stalna i gotovo stabilna činjenica na koju nemaš uticaja. Više smo bili zainteresovani da vidimo neke od primjera koji pokazuju tu podjelu nego što smo raspravljali o toj neprirodnoj gradjevini, simbolu podijeljenog svijeta u kojem smo, fino ušuškani, živjeli. I sad da ne opisujem manje/više uobičajene dane jednog velikog i značajnog radiotelevizijskog Festivala da se vratim na Zid, nešto što me je zaokupljivalo sve vrijeme tih deset berlinskih dana. Već prvog dana obišli smo glavne gradske znamenitosti čak i stajali na jednoj od osmatračnica uz sami Zid. Jedan naš kolega sa Radio Sarajeva u to vrijeme je bio lektor na Humboldt Univerzitetu u Istočnom Berlinu. Ranije smo se dogovorili da ga posjetimo kada bude neka pauza na inače vrlo intenzivnom festivalu. Projekcije su pedantno počinjale u 9 sati i trajale do kasno naveče. Na njegov nagovor otišli smo na prelaz, čini mi se, Friedrichstrasse jer je to bilo uobičajeno. Medjutim te subote kada smo stigli puno je ljudi čekalo na prelaz. Svi su željeli u Istočni dio. Nije bilo nikog sa one strane. Ali, bila je ogromna gužva (moguće da je i namjerno bila usporena procedura) tako da smo odmah utvrdili da bi čekali satima na prelazak. Tako, da bi nam ostao samo sat ili manje vremena do povratka. Sve je trebalo obaviti u to jedno popodne. I onda nam je neko od ljudi u redu, vidjevši naš pasoš, rekao da je bolje da odemo na manje frekventni prelaz „Checkpoint Charlie“. Sjeli smo u metro i prešli tih nekoliko stanica uključujući i one prazne i napuštene koje su se našle na liniji podjele i dogovorom ostale na ničijoj zemlji. Gledate kroz prozor kako kompozicija nakon dugog tunela samo uspori i polako putuje kroz dugi prostor koji samo fizički liči na uobičajenu metro stanicu. Ono što je bilo zastrašujuće činila su prigušena svjetla i potpuna praznina – nijedan čovjek na peronu. Zamrznuta slika nekog prošlog života. Ili možda budućeg? Onda naidje nova stanica puna ljudi koji začas ispune vagon. „Checkpoint Charlie“ kontrolisali su Amerikanci i bio je čuveno mjesto ilegalnih prelaza. Na njemu je postojao muzej u kojem je centralno mjesto zauzimao automobil - mini morris u kojem je zašivenu u prednje sjedište (linija tijela je pratila liniju sjedišta – glava i torzo su bili u gornjem a noge u sjedećem dijelu) jednu djevojku prebacio na zapad njen - Momak? Rodjak? Prijatelj? Na prelazu nije bilo nikog i zahvaljujući našem Yu (crvenom) pasošu mogli smo preći. Prvo kod američkih vojnika (kratko i bezlično) i onda kroz dugu i složenu proceduru istočnonjemačkih policajaca i carinika. I sad se sjećam nelagode kada od vas zahtijevaju da“pokažete sve“. Od slučajnih papira u džepovima do kompletnog sadržaja vašeg novčanika odnosno bilo čega što imate. Već su nas upozorili da moramo prijaviti sve od običnog papira do poslednje marke. Nekoliko godina kasnije, u proljeće, ratne 1995 godine isto će mi se desiti kad sam na putu za Split stigao na jedan od prelaza u zapadnoj Hercegovini – mislim, Vinjani Donji. U jednom od kontejnera koji je krasio kalendar sa ključnim vojnim i političkim ličnostima iz vremena NDH proveo sam više od sat istresajući sve što sam imao, papirić po papirić. Šta sve tu nije bilo - od mog sinoćnog izvještaja za Glas Amerike, poslatog iz istočnog dijela Mostara, do poruka kojima sam zaboravio razloge. Ali, morao sam i po nekoliko puta objašnjavati hrvatskom policajcu šta sve na njima piše i čiji bi to mogli brojevi telefona biti kada bi na nekom izgužvanom listiću naišli na ispisane brojke.

Kontrola (na Checkpoint Charlie) se obavljala u nekoliko prostorija. Kad udjete u jednu sobu zatvore se i prednja i zadnja vrata i onda počinje pretres. Kad to završite prelazite u narednu prostoriju i slijedi isto. Na kraju, nekako nas je ta zgrada „ispljunula“ i našli smo se u Istočnom dijelu grada. Morali smo žuriti da pronadjemo kolegu koji nas je već satima čekao na dogovorenom dijelu (mobiteli nisu postojali) tako da smo gotovo u trku prešli taj, napušteni dio grada, koji je imao skoro sve što ima svaki grad, ulice i zgrade samo ne i svoje stanovnike. Stigli smo do glasovite „Unter den Linden“ (Ulice Lipa) pronašli Savu Vučića i on nas je proveo kroz centar Istočnog Berlina. Pogledali smo ceremonijalnu i impresivnu smjenu straže, Humboldt Univerzitet i Alexanderplatz. Onda „S ban-om“ do njegovog stana koji se nalazio u novom dijelu grada. Na naše veliko iznenadjenje, kad smo tamo stigli, ustanovili smo da smo unutar replike našeg Alipašinog polja. Zgrade potpuno iste čak i atmosfera. Znam da smo mu „prigovarali“ - „Vala nisi ni morao odlaziti iz Sarajeva“. I nakon nekoliko sati morali smo se vraćati opet onim istim putem i na isti prelaz. Sjećam se da smo svjetla Ku¸damm-a (The Kurfurstendamm – najčuvenija ulica Berlina tada u zapadnom dijelu grada) dočekali kao novi povratak u život koji smo poznavali. Inače, zapadni dio grada sam zapamtio po dvije stvari. Nebrojenim prodavnicama antikviteta i zapanjujućom količinom starih ljudi koji su šetali sa psima. Činilo mi se da izviru iz svih pravaca i da tu samo oni žive. Starci, starice i psi. Berlin sam napustio Prvog maja 1989. Istim putem, uz zid pa onda kroz koridor sa stalnim naoružanim kontrolama stigli smo do aerodroma. Da ne bi išta prepustili slučaju krenuli smo dooobro prije leta. I kako to obično biva sve je proteklo glatko. Stigli smo dva/tri sata ranije. Sjedio sam na polupraznom aerodromu i gledao na TV ekranima Prvomajsku paradu. Nešto sam znao o tim ritualima i slikama tako da me djeca sa raznobojnim balonima, ljudi na pločniku sa zastavama, nasmiješeni lideri koji mašu sa visoko podignute bine i nisu toliko interesovali. Povremeno sam gledao tu veselu masu koju je predvodio Erich Honecker i ne pomišljajući da je to zadnja prvomajska parada u podijeljenom gradu.

Desilo se da sam negdje u to vrijeme putovao i na Kipar predstavljajući jednu emisiju Nadrealista na Festivalu nesvrstanih u Nikoziji. Posebna je priča kako su na naš humor reagovali prijatelji iz nesvrstanog svijeta (dugi, upitni pogledi) ali za ovu priliku kratko sjećanje na Zid koji dijeli taj grad. On je najvidljiviji bio u starom dijelu Nikozije. Kad obidjete radnje, taverne, male kafanice, hotele i prenoćišta dodjete do zida koji su kontrolisale snage UN. Sve je bilo različito nego u Berlinu. Gotovo umorni vojnici koji nisu skrivali dosadu. Na Zidu koji je u tom dijelu Nikozije zapravo visoka drvena ograda neki od trgovaca držali su, okačene na klin, majice, kape ili šta su već prodavali. Mogli ste stati i napisati šta god hoćete niko ne bi obratio pažnju na vas. Sve je izgledalo kao neka improvizacija koja je tu još par dana i onda će sve nestati.


Pa zašto taj Zid i dalje postoji a onaj berlinski koji je izgledao tako moćan već 20 godina je historija?  

Ako sam nešto shvatio svih ovih godina uključujući rat i opsadu Sarajeva problem nisu visoki i najbolje čuvani zidovi. Problem su oni nevidljivi, zidovi koje niko ne želi da pređe.