U vrijeme kad AI-alati postaju sve napredniji, pa je sve teže razlikovati lažne sadržaje od vjerodostojnih uradaka, dezinformacija se sve lakše prodaje kao vijest.

foto: Glenn Carstens Peters / Unsplash / Ilustracija

Facebook oglas „Ministarstva zdravlja BiH“ nudi „besplatni lijek“. Oglas vodi ka „članku“ u kojem se nalazi i „intervju“ s doktorom Emirom Solakovićem, koji je predstavljen kao garant „besplatnog lijeka“.

Međutim, navedeno ministarstvo ne postoji. Doktor Solaković preminuo je nekoliko mjeseci ranije. Intervju je lažan. Besplatni lijek je prevara. No, građani su klikali, dok je neko skupljao imena i brojeve telefona.

Žrtve slične zloupotrebe identiteta u svrhu promocije određenih proizvoda bili su i voditeljica Emela Burdžović, kao i doktor Ismet Gavrankapetanović. Njihovi likovi i imena zloupotrijebljeni su za prodaju „lijeka za vid“.

„Saznanje da vas iskorištavaju i zloupotrebljavaju za sopstvenu korist je vrlo neugodno, bolno i razočaravajuće. Nadam se da najveći broj ljudi neće nasjesti, jer se ipak može prepoznati prevara“, kaže nam doktor Gavrankapetanović.

Koliko je ljudi nasjelo na ove internet prevare nije poznato, ali ono što je sigurno jeste da one nisu slučajnost, već obrazac.

Cheapfake, deepfake, AI…

U vrijeme kada alati zasnovani na vještačkoj inteligenciji (AI) postaju sve napredniji, pa je sve teže razlikovati lažne video sadržaje od vjerodostojnih uradaka, dezinformacija se sve lakše prodaje kao vijest.

Bilo da je riječ o cheapfake sadržajima (obična manipulacija montažom i kontekstom, lažni portali…) ili deepfake sadržajima (lažni video/zvuk koji vještačka inteligencija generiše mijenjajući nečije lice, glas ili tijelo tako da izgleda stvarno), cilj je isti – laž upakovati kao vijest i na tome skupljati klikove i zaradu.

Ovakve zloupotrebe i krađe identiteta, ipak, mogu imati i daleko veće posljedice: od reputacijske štete, preko zloupotrebe ličnih podataka i navođenja ljudi na štetne medicinske i finansijske odluke, što može ugroziti zdravlje i dovesti do gubitka novca, pa sve do iznuda i manipulacija svih vrsta.

Svojevrsna prekretnica bio je rad tima s Univerziteta u Washingtonu koji je 2017. godine objavio lažan, ali uvjerljiv video bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, pokazujući šta je, uz pomoć alata vještačke inteligencije, moguće uraditi.

„Osam godina kasnije, mi više nismo u eri deepfakes, već u eri generativnog videa“, tvrdi Borislav Vukojević, stručnjak za vještačku inteligenciju.

„Danas je moguće gotovo sve. Razlika je fundamentalna: mi više ne 'lijepimo' lice na tuđi video; mi kucamo tekstualni opis i AI generiše potpuno novu scenu koja nikada nije postojala. Današnji modeli mogu generisati fotorealistične scene u trajanju od nekoliko minuta. Moguće je imati video poziv s 'osobom' koja ne postoji ili koja je klon nekog zvaničnika, a da to bude gotovo nemoguće primijetiti bez alata“, dodaje Vukojević.

„Nekada je glas bio najveći problem. Danas, sa samo nekoliko sekundi audio uzorka, AI može klonirati glas sa svim finesama, akcentima i emocionalnim nijansama. Modeli sada razumiju osnovnu fiziku i kontinuitet. Ako osoba izađe iz kadra i vrati se, nosiće istu odjeću. Ako nešto prolije, tečnost će se ponašati uglavnom realistično.“

Iako se, Vukojević objašnjava, AI i dalje „muči“ sa složenim interakcijama, dugim kontinuitetom i suptilnim ljudskim emocijama, jasno je da dolazi vrijeme kada prosječni korisnik neće moći golim okom otkriti AI.

„Prognoziranje je nezahvalno, ali trend je jasan: potpuna demokratizacija i personalizacija. Čeka nas era personalizovanih dezinformacija. Zamislite da više ne postoji jedna lažna vijest za milion ljudi, već milion varijacija jedne lažne vijesti, svaka skrojena da cilja tačno jednu osobu, koristeći glasove i likove ljudi kojima ta osoba vjeruje. To je ogroman izazov za društvenu koheziju.“

Dezinformacije se sve brže šire

Dok AI alati postaju sve napredniji, ubrzava se i širenje lažnih sadržaja.

Rašid Krupalija, glavni i odgovorni urednik platforme Raskrinkavanje, koja se bavi fact-checkingom, navodi da su društvene mreže kanali kojima dezinformacije najbrže dolaze do velikog broja ljudi.

„Proces analize dezinformacije traje duže od objave dezinformacije jer ovo drugo ne zahtijeva nikakvu provjeru, naravno. To je jedna od otežavajućih okolnosti za fact-checkers, jer je šteta učinjena širenjem dezinformacije u međuvremenu do objave fact-checking analize. Ovo vrijeme se nekad i bespotrebno produži zbog nevoljkosti institucija i organa vlasti da daju odgovor koji je ključan u provjeri neke dezinformacije“, navodi Krupalija.

Raskrinkavanje sarađuje s medijima i, kako Krupalija navodi, većina tih medija zainteresirana je da objavi ispravku sadržaja. No, problem predstavljaju portali koji samo liče na medije.

„Mediji i stranice nalik na portale koji zarađuju od klikova na dezinformativne sadržaje ionako nemaju interes da ih ispravljaju, osim ako im je vidljivost takvih sadržaja ograničena, na primjer zbog ocjene na Facebooku“, kaže.

Nizak nivo medijske pismenosti

Lejla Turčilo, profesorica na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, ističe da lažni, ali i negativni i maligni sadržaji dobivaju pažnju i dijele se prvenstveno zbog niskog nivoa kritičke svijesti i medijske pismenosti stanovništva.

„Istraživanje UNESCO-a iz 2024. pokazalo je da 62 posto građana ne radi nikakvu provjeru vjerodostojnosti onoga što dijele. U platforme, općenito, ne polažem previše nade da imaju interesa regulisati ovu vrstu aktivnosti, iz prostog razloga što njihovo kreiranje i dijeljenje donosi profit. Budući da je profit iznad javnog interesa, ono što ostaje je apel na svijest i savjest ljudi, a ne platformi. Iako može djelovati kao floskula, ali podizanje nivoa svijesti o postojanju ovakvih sadržaja i nivoa kompetencija građana da ih prepoznaju je jedina dugoročna strategija borbe protiv deepfakea – i globalno, i kod nas.“

Upozorava da je vrlo važno prepoznati utjecaj ovakvih sadržaja, ne samo na javno mnijenje, nego i na destabilizaciju informacijsko-komunikacijskog sistema.

„Drugim riječima, cilj deepfake sadržaja, iako nam često izgleda bezazleno, pa ponekad i zabavno, nije samo da mi u njega povjerujemo, nego i da nas zatrpa ogromnom količinom neistina da prestanemo u potpunosti vjerovati medijima.“

Verifikacija informacija u borbi za svaki klik

Portal Fokus jedan je od najposjećenijih medija u Bosni i Hercegovini. Direktor Nermin Mahmutović kaže kako balansiranje između pritiska „objavi prvi“ i potrebe za temeljitom verifikacijom predstavlja svakodnevni izazov u modernom novinarstvu, ali da Fokus prioritet daje tačnosti i vjerodostojnosti objavljenih informacija. Daje i konkretan primjer.

„Nedavno smo primili video koji je prikazivao grupu starijih osoba, izrazito vesele naravi, kako koračaju i pjevaju kroz Neum, što je, s obzirom na turističku sezonu u ovom primorskom gradu, sasvim uobičajena pojava. Uz video je bio opis da se radi o nastavnicima jedne sarajevske osnovne škole. Budući da sam poznavao nekoliko učenika te škole koji su u tom periodu bili na ekskurziji u Neumu, znao sam da opis nije tačan – osobe sa snimka nisu bile nastavnici, već slučajni prolaznici koje su učenici vidjeli s balkona. Ipak, ubrzo sam na društvenim mrežama primijetio naslove koji su sadržaj videa interpretirali senzacionalistički, sugerirajući da su 'nastavnici se opijali na ekskurziji'. Takvi naslovi su se pojavili bez provjere, bez kontaktiranja škole ili bilo kojeg relevantnog sagovornika, što je dovelo do širenja netačne informacije. Ovaj primjer jasno pokazuje koliko je važno provoditi temeljitu verifikaciju prije objave.“

Profesor Vukojević ističe kako, umjesto jeftinih ili besplatnih alata za detekciju vještačke inteligencije, redakcijama preporučuje da izgrade sistem za verifikaciju – usvajanje C2PA standarda (provjera porijekla digitalnog sadržaja), strogi interni protokoli, te edukacija novinara.

„Gdje redakcije najviše griješe? Trenutno, najveća greška je davanje prioriteta brzini nad tačnošću. U trci za klikom i objavom 'ekskluzivnog' snimka koji se pojavio na društvenim mrežama, preskače se fundamentalni korak – verifikacija. Druga greška je nedostatak edukacije. Mnoge redakcije još uvijek ne shvataju koliko je ova tehnologija napredovala. Misle da je AI i dalje na nivou onog 'Fake Obama' videa iz 2017. i da oni to 'mogu prepoznati'. To je, nažalost, iluzija“, govori Vukojević.

Profesorica Turčilo navodi kako je za redakcije najvažnije ne podleći brzini i senzaciji, dok je za publiku najvažnija provjera izvora – ko objavljuje sadržaj, ali ne samo prva osoba od koje smo mi taj sadržaj dobili, nego ko ga je prvi objavio ili kreirao.

„Čini se najvažnijim podsjetiti se da posjedujemo sopstvenu inteligenciju i kritičku svijest, i koristiti njene potencijale, zastati, razmisliti prije podjele takvog sadržaja, pa razmisliti hoćemo li i kakvu štetu njime nanijeti.“

Prebunking i debunking

Krupalija navodi kako i prebunking (obučavanje publike i medija da unaprijed prepoznaju lažne vijesti) i debunking (dokazivo pobijanje sumnjivog sadržaja) imaju svoje prednosti, a da u svom radu koriste obje metode.

„Debunking se čini kao popularnija opcija jer se fokusira na konkretnu dezinformaciju nakon objave. Prebunking je svojevrsna 'imunizacija' publike na neku manipulativnu taktiku ili dezinformativni narativ. Koristimo se i jednom i drugom metodom, u zavisnosti od prilike, ali neke teme se mogu obrađivati na oba načina. Na primjer, debunking smo koristili u analizi konkretne dezinformacije da je u Potočarima uklonjen nišan na kojem je stajalo ime čovjeka koji nije ubijen u genocidu u Srebrenici. Prebunking smo koristili u nekoliko analiza u kojima smo se bavili izvorima konkretnih dezinformacija koje grade negatorski narativ o genocidu u Srebrenici i činjenicama o počinjenim zločinima.“

Konačno, nije važno da li su deepfake, cheapfake, lažni generativni video sadržaji ili „obične“ lažne vijesti, istražni organi rijetko se bave ovim pitanjem. Čak i kada je riječ o klasičnoj krađi identiteta, poput spomenutih primjera na početku teksta.

„Zloupotrebu ličnih podataka od strane fizičkih osoba u kontekstu digitalnih manipulacija i lažnog oglašavanja teško je dokazati zbog složenosti“, rekao je ranije za Detektor Nermin Keranović, tužilac Tužilaštva Kantona Sarajevo.

Da nema ni previše volje vidi se i u tome da, primjerice, da niko od istražnih organa nikada nije kontaktirao platformu Raskrinkavanje.

„Nemamo formalnu saradnju sa sudskim i policijskim organima. Iako smo se bavili prevarama na internetu u kojima su zloupotrebljavani snimci i slike javnih ili poznatih osoba, nismo imali upite iz ovih institucija o našem radu“, zaključuje Krupalija.

___