Novinari Irvin Pekmez i Nino Bilajac bili su u Beogradu; za Media.ba Pekmez govori o iskustvu praćenja događaja povezanih sa smrću presuđenog ratnog zločinca

foto: Irvin Pekmez / Detektor / Ustupljene fotografije

Irvin Pekmez i Nino Bilajac, novinari portala Detektor (Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine, BIRN BiH), boravili su u Beogradu tri dana, odakle su pratili komemoraciju presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, utakmicu Zvezda-Partizan, Beograd Prajd, te na kraju i samu sahranu.

U razgovoru za Media.ba, Irvin Pekmez kaže da su u svome trodnevnom boravku u Beogradu svjedočili masovnom i državnom obožavanju ratnog zločinca.

S druge strane, kako je rekao, prisustvovali su i onoj „drugoj Srbiji“, odnosno Prajdu – odakle je skrenuta pažnja na činjenicu da njihovi sugrađani „glorifikuju osobu koja je doživjela duboku starost, a odgovorna je za streljanje 8.000 muškaraca uključujući maloljetne dječake“.

Ocjenjujući praćenje Mladićeve sahrane, Pekmez taj novinarski zadatak naziva „neuporedivo kompleksnijim iskustvom od ranijih“, tokom kojeg su dobijali i online prijetnje. Ipak, njihov novinarski zadatak, kako je naglasio, ni u jednom trenutku nije bio pod upitnikom.

Dakle, atmosfera je bila mješavina svega navedenog što je događajima dalo notu potpunog prihvatanja Mladićeve prošlosti kao apsolutno poželjne za sadašnjost i budućnost. Prihvatanja negiranja presude kao nečega normalnog i mainstream. Bivši vojnici, sadašnji vojnici, četnici, desničarske organizacije, sveštenici i političari iz RS i Srbije dali su mu svojim prisustvom svojevrsni pečat.

Na snimcima iz Beograda smo imali priliku vidjeti mnoštvo ljudi sa fotografijama, kapama, majicama na kojima je bio Mladićev lik, mogli smo čuti skandiranje njegovog imena, ali također i vidjeti sramotni transparent na derbiju. Biste li to ocijenili kao masovno veličanje ratnog zločinca i negiranja genocida? Da li je bilo i pozitivnih primjera iz Beograda, u smislu da ste sreli građane koji ne odobravaju veličanje zločinca i sahranu uz sve počasti?

To nije ništa drugo nego masovno i državno obožavanje ratnog zločinca. To obožavanje je pokazalo na desetine hiljada prisutnih. U isto vrijeme, vidjeli smo i drugu Srbiju - ljude koji su išli svojim danom, koji su posmatrali okupljanje na putu ka svojim obavezama bez potrebe da veličaju osobu odgovornu za srebrenički genocid. Šetali smo sa hiljadama mladih u Prajdu za čijom je govornicom skrenuta pažnja na činjenicu da njihovi sugrađani „glorifikuju osobu koja je doživjela duboku starost, a odgovorna je za streljanje 8.000 muškaraca uključujući maloljetne dječake“. Te ljude su obožavatelji Ratka Mladića vrijeđali iz dvorišta crkve uzvikujući njegovo ime, na što su učesnici Prajda odgovorili zviždanjem i udarcima u bubnjeve.

Jeste li tokom izvještavanja primijetili razliku u tretmanu domaćih i novinara koji su došli iz Bosne i Hercegovine i regiona?

Nismo imali previše doticaja na drugim novinarskim ekipama, osim da smo dobili informaciju prije komemoracije da je najmanje jednoj ekipi ulaz bio zabranjen jer akreditovanje nije odobreno.

Da li ste imali nekih neugodnosti ili osjetili pritisak ili strah zbog činjenice da ste novinari iz Sarajeva?

Neugodnost je dio opisa praćenja ovakvih događaja, ali nju zasjenjuje novinarska dužnost i uvjerenje da smo tu sa važnim zadatkom. Imali smo tokom vjerskog obreda jedno direktno upozorenje od osobe koja nas je prepoznala, pa smo našu „raspoređenost“ prilagodili tome da bi sveli potencijalne probleme na minimum. Tokom sahrane počele su pristizati online prijetnje, pa smo se i tome prilagodili na način kako smo naučili.

Jeste li imali poteškoća u pristupu informacijama, sagovornicima ili određenim lokacijama zbog toga?

Nije bilo problema tog tipa - naš novinarski zadatak nije ni u jednom trenutku bio pod upitinkom. Prijetnje i poruke koje su shvaćene kao upozorenja su samo prilagodile naš način rada, ali ga nisu zaustavili. Detektor ima iskustva sa borakvom na sličnim lokacijama. Ipak, treba istaći da je sahrana Mladića bila neuporedivo kompleksnije iskustvo od ranijih, ali to smo shvatili kao izazov, ne prepreku.

Kako ste birali sagovornike i izvore i da li ste nailazili na poteškoće?

Razgovarali smo sa građanima prisutnim na sahrani/vjerskom obredu iz očiglednih razloga, ali smo razgovarali i sa predstavnicima „druge Srbije“ kako bismo pokušali shvatiti njihov doživljaj društva u kojem žive i to smo, nadam se, predstavili u našoj reportaži koja je naknadno objavljena.

___