Kakva je etika novinarstva na internetu? Koliko je takvo novinarstvo odgovorno, originalno, autonomno? Koliko se Kodeks novinara primjenjuje za novinarske tekstove na internetu? Ko su novinari koji rade u internet medijima? Da li je razvojem tehnologije poboljšano i samo novinarstvo? Kakva je budućnost takvog novinarstva?

 

Čitav niz pitanja koja prate novinarstvo na internetu, (koje zbog promjena koje je donijelo u komunikaciji mnogi upoređuju sa počecima štampe), ostaje još uvijek bez odgovora. Takve nedoumice nijesu samo problem zemalja u okruženju, u kojem informativni sajtovi doživljavaju posljednjih godina pravi procvat, već i zemalja članica EU, poput Slovenije.

Jednosmjerna komunikacija

»Slovenačke medijske kuće se s internet novinarstvom još uvijek nalaze u fazi eksperimentiranja. Relativno male i mlade redakcije internet medija čine ljudi koji nemaju puno novinarskog iskustva i čiji je socijalni status  krajnje neizvjestan. Oni su većim dijelom produžena ruka časopisnih i televizijskih novinara« smatra istraživač internet novinarstva Igor Vobič. Internet izdanja slovenačkih klasičnih medija (Delo.si, Dnevnik.si, Večer.com, 24ur.com, Rtvslo.si) zbog svoje institucionalne umreženosti u aktivnosti klasičnog medija (štampe, radija i televizije) na internetu više manje reprodukuju praksu iz tradicionalnih medija.

U Sloveniji su prisutna oba načina koncipiranja vijesti na internetu. Postoje tradicionalni mediji koji sav svoj sadržaj postave na internet, poput časopisa Gorenjski glas, dok drugi pak pripremaju tekstove isključivo za internet poput veoma čitanog vest.si.

Ipak u većoj mjeri se primjenjuje mještoviti model, u kojem tradicionalni mediji vode dvostruki život, štampana verzija novine, poziva čitaoce da pogledaju elektronsko izdanje i obratno.

Glavni cilj svakog informativnog portala je da objavi zanimljive i upotrebljive informacije, koje će biti koncipirane tako da privuku pažnju. Istraživanja su pokazala da se za 25 % sporije čita sa ekrana, odnosno da 3/4 korisnika preleti tekst, na koji se vraćaju ako uoče što zanimljivo. Tako je već godinama u Sloveniji najposjećeniji marketinški koncipiran sajt 24ur.com, iako se čitalac do vijesti mora bukvalno probiti kroz reklame.

Svi informativni sajtovi u Sloveniji omogućavaju komentarisanje tekstova, ali ono što je primjetno da se interakcija odvija samo između čitalaca.  Autori članaka koji na taj način dobijaju feedback u vezi napisanog, po nepisanom pravilu se ne uključuju u komentarisanje.

U slovenačkom virtualnom svijetu elektronski časopisi pokušavaju da sačuvaju klasičnog novinara, kao glavnog posrednika vijesti u javnom komuniciranju. Drugim riječima tehnologija omogućava dvosmjerno komuniciranje između novinara i korisnika ali se takav dijalog ne razvija u svakodnevnoj praksi. Da je to gubljenje vremena na neki način smatra urednik časopisa Dnevnik Ali Žerdin koji ističe da ideja o uspostavljanju prostora javne debate na neki način naivna, i dok dvosmjerno komuniciranje sa korisnicama ne donese počne donositi dobit, nemaju namjeru posebno se tome posvećivati.

Neadekvatno zakonodavstvo

Zanimljivo je da se slovenačko internet novinarstvo- iako nije uređeno posebnim zakonodavstvom- odvojeno proučava i predaje na ljubljanskom Fakultetu za društvene nauke.

Ta oblast je pokrivena Zakonom o medijima, dok se informativni web portali zastarjelo tretiraju kao elektronski mediji, što oni svakako nijesu. To pokazuju i neke od karakteristika internetnog novinarstva:

1. Hipertekstualnost, beskrajan lanac integriranih djelova. Tekstovi se neprekidno postavljaju na sajtove, u čitanju nema ni početka ni kraja, i tu je najveća razlika u odnosnu na tradicionalne masovne medije i linerano predstavljanje sadržaja.

2. Interaktivnost, kompjutersko posredovano komuniciranje (na primjer elektonska pošta, forumi, podcasti, ankete). Omogućeno je čitaocu da postane dio priče.

3. Multimedijalnost. Preplitanje teksta sa zvukom, slikom, glasom, fotografijom…

4. Konvergencija (tekstualna vijest može biti ilustrovana video ili audio prilogom)

5. Arhivnost (sve ostaje sačuvano na internetu). To je i razlog da su nakon 50 godina postojanja ukinuli dokumentaciju na televiziji Slovenija.

Pošto je internet sve ali ne statičan, linearan i obuhvatljiv, pravno tumačenje zakonodavstva na internetu biva dodatno otežano. Zanimljivo je da je i pored navođenja u Kodeksu novinara Slovenije kako je poštovanje autorskih prava moralna dužnost, što bi značilo i pozivanje na izvore informacija, urednicima najposjećenijih sajtova u Sloveniji ostavljeno je da sami procijene da li će nakon objavljivanja neke vijesti postaviti i link na originalni web sajt s kojeg je tekst preuzet.

Osim što bi novinari na taj način transparentno ukazivali na izvor informacije i sadržajno obogatili novinarske priloge, korisnicima bi  to ukazivalo na tačnost navedenog. Kako je opazio Igor Vobič, neki urednici smataraju da bi upućivanje na izvorni link vijesti odakle je ona preuzeta trebalo čitaocu da donese dodanu vrijednost, dok drugi pak jednostavno misle da upotrebom spoljašnjih linkova, ne treba rizikovati, jer se na taj način čitalac može izgubiti.

Autorska prava na internetu

Kako smatra Vobič preko te hipertekstualnosti unesen je nemir u razumijevanje odnosa između novinara, njihovih izvora i korisnika-čitalaca. To prema njegovom mišljenju zahtijeva novo razmišljanje o nekim temeljnim novinarskim vrijednostima. On smatra da zbog principa interneta, u široj medijskoj sferi koncept autorskih prava treba rekonceptualizovati.

Kako dodaje, autorsko djelo se promijenilo iz statične institucije u fluidnu, stalno mijenjajuću, omogućenu interaktivnošću i hipertekstualnošću interneta. »S proliferacijom broja stvaralaca i sa dostupnošću sadržaja mnoštvu potencijalnih autora, možemo smatrati da se mijenja temeljni proces stvaranja, od »authoring« u »contributing«. Tradicionalna definicija autorskih prava, (autorsko pravo je »monopol« s kojim autor odlučuje o načinu i obimu iskorištavanja autorskih dijela) u modernom digitalnom svijetu stvaranja postaje kruta i ograničavajuća; autorskog genija, koji je spojen sa svojim djelom, u tom kontekstu možemo gledati kao romantičnu i zamišljenu pojavu«, ističe Vobič.

Iako u moru recikliranih vijesti pojedini internetni portali imaju sličan ili isti sadržaj, isti izbor riječi, ili čak istu strukturu rečenice, rijetko koji slovenački medij se odluči da na sudu zatraži zaštitu autorskih prava. Produkcijski proces internetskih vijesti se temelji prećutno (za sada) na praćenju drugih medija i mimikriji njihovih sadržaja.

Spor između časopisa Slovenske novice koji je sa najčitanijeg slovenačkog bloga pokupio fotografije, ne tražeći za to dozvolu autora, jedan je od rijetkih primjera koji je dospio u javnost. Argument urednika je na početku rasprave bio da je sve što je na internetu istovremeno i besplatno(?!). Kasnije su ipak morali da plate za, bez dozvole objavljene, fotografije. Neslavno je prošao i časopis Jana koji je sa bloga preuzeo autorski tekst slovenačkog glumca i blogera Jorasa Žnidarča, ne objavljujući pri tome ko je pravi autor napisanog.

Kao što pozivanje na izvor informacije i pravog autora teksta biva prepušteno procjeni samih urednika, tako je recimo i objavljivanje ispravke na internetu, prepušteno moralnoj procjeni samog novinara. Ravnanje po etičkom kodeksu provjerava Novinarski časni sud, koji nema dovoljno moći da kazni prestupnike.

Status internet novinara

Koncept produkcije sadržaja slovenačkog internet novinarstva koji je u ovom tekstu razmatran, zasniva se na tzv. »lopatanju« (shovelware)- recikliranju već, na drugim mjestima objavljenih vijesti. Pred kvalitetom novinarskih sadržaja je kvantitet objavljenih priloga. Teži se produktivnosti, efekivnosti, i dobiti, u odnosu na recimo originalnost, autonomiju i vjerodostojnost novinarstva. Vobič ne smatra da je to isključivo specifičnost slovenačke medijske scene, već da su to problemi internet novinarstva u globalnom smislu.

On se poziva na istraživanje sprovedeno u okviru Project for Excellence in Journalism, u kojem je prošle godine, polovina anketiranih američkih internet novinara iskazalo mišljenje da se novinarstvo kreće u pogrešnom smjeru, između ostalog i zbog toga jer se daje veći naglasak brzini nego tačnosti vijesti.

Tako se informativni portali (portal potiče od latinske riječi porta-vrata) u Sloveniji između sebe bukvalno utrkuju ko će prije skinuti neku vijest, pa je uz manju ili veću obradu, okačiti na svoj sajt. U jednoj raspravi održanoj u Ljubljani na tu temu prošle godine, umjesto da se govori o etici internet novinarstva što je bila tema okruglog stola, rasprava se rasplamsala oko toga ko najčešće i prvi objavljuje aktualne tekstove. Kako se tada moglo čuti, bitne su minute. Izvorna produkcija je mahom zapostavljena, jedini izuzetak je, reklo bi se internet stranica RTV Slovenije.

Novinari koji pripremaju tekstove za objavu na internetu ne napuštaju redakciju, otud se za njih prilijepio naziv »čuvari miški« (mouse keepers)¹ ili »privezani na računalnik«. Status novinara koji rade za elektronsko izdanje u odnosu na one koji pišu recimo za štampano izdanje časopisa, veoma se razlikuje, prvi imaju osjećaj podcijenjenosti i podređenosti što proizilazi iz teze da su oni »copy-pasteri«. Manje i zarađuju, zapošljavaju se uglavnom studenti.

Internet novinari jako rijetko odlaze na teren, primjećuje Vobič, ne koriste osnovno novinarsko oruđe, a to je- novinarsko pitanje.

»S njihovim načinom (pre)pis(iv)anja, ne saznajemo ko je primarno autor teksta, a kada ne znamo ko je autor, zajedno sa brzinom kojom je diktiran ritam objavljivanja, gubi se i odgovornost za taj sadržaja« dodaje on.

U Sloveniji elektronska izdanja tradicionalnih medija ne stvaraju profit, stoga za razvoj informativnih portala unutar medijskih kuća ne vlada neko posebno zanimanje. Otud je, tumači Vobič, logično da se zapošljava jeftinija radna snaga, novinari sa malo novinarske «kilometraže». Po njegovom mišljenju u Sloveniji preovlađuje angloskasonski model novinarstva u kojem je jako važan profit. Onog trenutka kad se pronađe obrazac za uspješne tzv. »paywalls«, da ono što je ponuđeno na internetu uspije da  se i naplati, tada cijela priča o internet novinarstvu može postati znatno drugačija.

Konvergencija u redakciji

Poboljšanju novinarskog sadržaja na internetu, moglo bi se pridonijeti integracijom redakcija, u organzicionom i tehnološkom smislu, smatra Vobič, opisujući trend koji je u američkim i engleskim medijima aktuelan posljednjih godina. U Sloveniji to za sada pokušavaju, kako znaju i umiju, da izvedu u »Žurnal 24« i u najpoznatijem dnevnom listu »Delo«.

Ta dva medija su već započela sa reorganizacijom, kako bi se poboljšala saradnja između časopisnih i internet urednika i novinarskih ekipa. Urednici iz tih medijskih kuća puno očekuju od optimiziranja novinarskih resursa. Uspostavljanje nove novinarske rutine, istovremeni, paralelni rad na nivou dvije medijske platforme (za štampano i elektronsko izdanje časopisa), primjećuju, može biti ugrožen razlikom u godinama, iskustvu i statusu novinara časopisnog i internetnog uredništva. Konvergencija u novinarstvu je samo za sebe empirijsko istraživanje, proces koji nije zaključen. Kako kažu u Žurnalu 24 to je put sa kojeg nema povratka na staro.

Koliko će se to odraziti na kvalitet ponuđenog na internetu, ostaje da se vidi. U tom slučaju je za očekivati da internet novinari ne budu samo novinari- prevodioci koji distribuiraju vijesti kao na tekućoj traci, već oni koji znaju postaviti i klasično novinarsko pitanje.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ »Čuvari mišk« (Mouse keepers) fraza je koju je upotrijebio prvi Paschal Preston. Drugi teoretičar Mark Deuze je internet novinare imenovao »mouse monkeys«.