Uloga Bernarda Herrmanna u bosanskim izborima

Uloga Bernarda Herrmanna u bosanskim izborima

Medijsko razotkrivanje muzičkog plagijata u izbornoj kampanji SDP-a živopisno ilustrira da mediji na predizborne dezinformacije političara znaju reagirati vlastitim neistinama.

Historija medija je i historija viceva o medijima. Dovoljno je prisjetiti se kako su vicevi o Radio Erevanu, koji su kolali SSSR-om i ostalim zemljama Varšavskog pakta, izvrtali logiku medijskog aparata tzv. realsocijalizma. U jednoj takvoj šali slušalac pita Radio Erevan: „Je li istina da je Ivan Ivanovič Ivanov osvojio auto na lutriji?“ Radio Erevan odgovara: „Načelno – da, ali... Prvo, to nije bio Ivan Ivanovič Ivanov, nego Aleksandar Aleksandrovič Aleksandrov; drugo, nije u pitanju auto, nego bicikl; i treće, nije ga dobio, nego mu je ukraden!“

Na besmrtni vic nedavno me je podsjetilo otkriće sedmičnika Dani da je SDP-ova izborna budnica zapravo plagijat. Naime, iako je kao njezin autor potpisan Armin Šaković, Dani upozoravaju „da se zapravo radi o temi iz kultne Bulajićeve Bitke na Neretvi, čiji je autor proslavljeni američki kompozitor Bernard Hermann, koji je pisao muziku za većinu Hitchcockovih filmova” (Dani, br. 692, 17. 9. 2010., rubrika „Bosanski barometar“, nepotpisano).  Na ovo razotkrivanje moglo bi se odgovoriti pomoću formule Radio Erevana: u načelu, to je tačno, ali... Prvo, taj se kompozitor ne preziva Hermann, nego Herrmann; drugo, on nije napisao muziku za većinu Hitchcockovih filmova, nego za njih sedam od ukupno pedeset-i-kusur; konačno, treće, autor poletnog marša iz Bitke na Neretvi uopće nije Herrmann, nego Nikica Kalogjera!

Kako objasniti zavrzlamu o Herrmannu? Pretpostavljam da je osoba koja je htjela raskrinkati socijaldemokratski plagijat u žurbi posegnula za podacima s web stranice Internet Movie Database. IMDB kao kompozitore muzike za Bitku na Neretvi navodi Bernarda Herrmanna i Vladimira Kraus-Rajterića, ali ne precizira da je Kraus-Rajterić, Bulajićev stalni suradnik, napisao muziku za jugoslavensku distributersku verziju filma, a Herrmann za međunarodno distribuiranu verziju filma (dakle, onu koja je nominirana za Oscara). Herrmannov status hollywoodskog skladateljskog besmrtnika nesumnjivo je trebao pridonijeti ugledu Bitke na Neretvi kod zapadne kritike i publike. (Je li slučajnost da je Herrmann napisao muziku i za Građanina Kanea i Veličanstvene Ambersonove Orsona Wellesa, jedne od najvećih zvijezda Bulajićevog spektakla?) A otkud u svemu tome još i dvostruko prebrisani meštar Kalogjera? Jednostavno, on je komponirao samo temu „Marš na Neretvu“. To je sve samo ne teško dostupan podatak: dovoljno je uraditi upravo ono što novinar Dana u žurbi nije htio – pogledati špicu filma.

No, od sadržaja ove faktičke neistine nije manje važna njezina upotrebna vrijednost. Naime, Dani su upravo tom neistinom dezavuirali SDP kao lažljivu stranku: „U skladu sa SDP-ovskim misintepretacijama historije, ne bi čudilo da i Hermanna proglase članom stranke, koji se prije 41 godinu borio za izgradnju boljeg društva ‘za čovjeka’. U svakom slučaju, ‘posuđivanje’ Hermannove kompozicije kao ‘podrške’ u ionako stereotipnoj, neinventivnoj i dosadnoj predizbornoj kampanji socijaldemokrata ne govori samo o jalovosti i lažnosti SDP-ove politike, već o idiotizaciji svojih birača u cijelosti“ (Dani, isto).

Ovako živopisni slučajevi proizvodnje laži u svrhu prokazivanja ideoloških protivnika možda i nisu česti, ali s vremena na vrijeme iskrsnu kao urnebesni simptomi lokalne medijske sfere. Ko misli da je frtutma s Herrmannom i SDP-om bizarna, neka se prisjeti kako je Oslobođenje reagiralo kada je Emir Hadžihafizbegović u svom talk showu podsjetio da je Sigmund Freud putovao Hercegovinom i to spomenuo u svom belle epoque bestseleru Psihopatologija svakodnevnog života. „Ne treba pretjerano dobro poznavati Freudovu biografiju da bi se znalo da on nikad nije bio na teritoriji BiH“, presudio je Muharem Bazdulj („Subota, prokleta subota“, Oslobođenje, 24. 2. 2009.). Polemiku koju je tim povodom s njim zametnuo Ugo Vlaisavljević, Bazdulj je utemeljio na istoj strategiji: sve što dolazi od osoba koje smatram za ideološke protivnike (esdeaovski ministar, Avazov kolumnista), naprosto je činjenično pogrešno i otud lažno.

Iz tog razloga medijski napadi na SDP (s referencom na Herrmanna), i na SDA i Avaz (s referencom na Freuda), ne mogu funkcionirati kao kritika ideologije u pravom smislu tog pojma. Oni su, sasvim suprotno, pseudokritike koje političku idiotizaciju birača nadopunjavaju medijskom idiotizacijom čitalaca. Ostaje još samo vidjeti hoće li se čitaoci usuditi da na tu medijsku idiotizaciju reagiraju odgovarajućim vicevima.