Jeton Mehmeti je predavač na Rochester Institute of Technology (RIT) na Kosovu i bivši predsjedavajući Nezavisne medijske komisije, s više od 15 godina iskustva u istraživanju medija, prakse i regulacije. Radio je pet godina na Odsjeku za novinarstvo Univerziteta u Prištini, nakon čega je prešao na RIT Kosovo. Trenutno je istraživač za Kosovo u projektu „Naši mediji“ i autor izvještaja o budućnosti medija na Kosovu pod naslovom „The Expanding Media Landscape, Decline in Journalists' Safety, and Low Media Literacy“.

Jetonovo istraživanje medija počelo je 2009. godine tokom magistarskih studija na Central European University. Zanimalo ga je kako različite evropske zemlje regulišu slobodu izražavanja kada se ona ukršta s vjerskim uvjerenjima i vrijednostima, što je dovelo do njegove teze „Tensions Between Freedom of Expression and Religious Sensitivity“. Rad je, u formi knjige, kasnije objavio njemački izdavač i sada je dostupan na Amazonu. To iskustvo je izazvalo njegov dugoročni interes za razumijevanje načina na koji mediji funkcionišu i označilo početak njegovog kontinuiranog rada na analizi medijskih sistema, regulacije medija i šire dinamike komunikacije u demokratskim sredinama.

Razgovarala: Anida Sokol

Radili ste kao predavač na Univerzitetu u Prištini. Po čemu se istraživanje medijske politike razlikuje od akademskog istraživanja?

Iako postoji nekoliko razlika između istraživanja medijske politike i akademskog istraživanja – poput stila, opsega i metodologije – vjerujem da je najvažnija razlika u publici. Akademska istraživanja prvenstveno ciljaju na naučnike i studente, često koristeći teoretske okvire i specijalizirani jezik. Nasuprot tome, istraživanje medijske politike usmjereno je na kreatore politike, parlamentarce, donatore i medijske praktičare. Ono mora biti pravovremeno, dostupno i usmjereno na rješenja. Prije nekoliko godina, jedan od mojih političkih izvještaja o finansijskim opcijama za Radio-televiziju Kosovo citiran je tokom parlamentarnog saslušanja, što pokazuje kako istraživanje zasnovano na dokazima može oblikovati donošenje odluka. U svom radu na medijskoj politici, fokusirao sam se na pitanja poput regulacije medija, finansijske održivosti, upotrebe medija i javnog povjerenja. Ove teme zahtjevaju ne samo rigorozne podatke, već i jasne, konkretne preporuke. Štaviše, medijski pejzaž se stalno razvija. Novi izvori poput aplikacija za dijeljenje videa i izazovi poput dezinformacija preoblikuju način na koji informacije teku. Zbog toga je kontinuirano istraživanje medijske politike od esencijalne važnosti – da bi se pratili ovi pomaci i pomoglo donosiocima odluka da odgovore na njih na pravi način.

Mislite li da je istraživanje medija razvijeno i cijenjeno u regionu? Šta biste izdvojili kao njegov najvažniji aspekt?

Vjerujem da je postignut značajan napredak i u kvalitetu i u utjecaju istraživanja medija u regionu. Svjedočimo sve većem broju inicijativa – kako individualnih, tako i kolaborativnih – koje analiziraju medijske trendove na smislen način. Regionalni projekti, posebno, nude značajne prednosti, naročito u pogledu metodološke dosljednosti i pristupa resursima. Odličan primjer je South East European Network for Professionalization of Media (SEENPM), mreža koja je postala vrijedan centar za medijska istraživanja širom regiona, jer pruža visokokvalitetne studije koje ispituju nacionalne kontekste kao i komparativne perspektive među zemljama. Štaviše, platforma čini svoja istraživanja slobodno dostupnim, pomažući širem auditorijumu – od kreatora politike do akademskog svijeta i novinara – da budu informirani o najnovijem medijskom razvoju. Za mene, najvažniji aspekt istraživanja medija je njegov potencijal da informira o promjenama. Kada se provodi kako treba, može dovesti do regulatornih reformi, poboljšati medijsku praksu i doprinijeti izgradnji javnog povjerenja – što je od suštinske važnosti za zdrav demokratski ambijent.

Koji su izazovi s kojima ste se susreli tokom istraživanja budućnosti medija?

Da bismo bolje razumjeli kako ljudi percipiraju medije, istraživanje smo strukturirali u dvije faze. Prva faza oslanja se na kvantitativne podatke prikupljene iz kredibilnih međunarodnih i lokalnih izvora, dok se druga faza fokusira na kvalitativne uvide – kroz intervjue i fokus grupe sa građanima, novinarima i intelektualcima – kako bi se interpretirali novi medijski trendovi. Jedan od ključnih izazova bio je prevladavanje jaza između onoga što brojevi pokazuju i toga kako ljudi zapravo interpretiraju medijske promjene. Na primjer, podaci Regionalnog vijeća za saradnju (RCC) pokazuju rastući nivo nepovjerenja u medije. Međutim, naše diskusije u fokus grupama otkrile su nijansiraniju sliku: veći dio tog nepovjerenja usmjeren je prema određenim kanalima informacija na društvenim mrežama, a ne prema etabliranim ili tradicionalnim medijskim kućama. Ovo pokazuje složenost povjerenja u medije, a interpretacija toga zahtijeva pažljivu analizu i statističkih trendova i javnog sentimenta. Povezivanje ova dva aspekta na smislen način ostaje jedan od osnovnih izazova u istraživanju medija.

Postoje li neka ključna otkrića iz Vašeg istraživanja o budućnosti medija na Kosovu koja biste željeli istaći?

Naslov izvještaja o Kosovu „The Expanding Media Landscape, Decline in Journalists' Safety, and Low Media Literacy“ efektivno odražava glavna otkrića. Uprkos smanjenju broja stanovništva, kako to potvrđuje popis iz 2024. godine, Kosovo ostaje mlado društvo s prosječnom starošću od 34 godine. Ova demografska stvarnost objašnjava široku upotrebu društvenih mreža za informacije i komunikaciju. Iako televizija i dalje ima najveći udio publike, platforme poput Facebooka, Instagrama i TikToka postepeno stiču utjecaj, naročito među mlađim korisnicima. Istraživanje ukazuje na tri glavna područja zabrinutosti. Prvo, sigurnost novinara značajno je opala. Samo u 2023. godini zabilježeno je 74 slučajeva napada i kršenja prava novinara – dvostruko više nego prethodne godine. Drugo, iako broj online medija i TV stanica raste, sektor štampe gotovo je nestao, bez dnevnih ili sedmičnih novina ili magazina, uopšte, na Kosovu. Treće, medijska pismenost ostaje alarmantno niska. Kosovo je zauzelo 40. mjesto od 41 zemlje na Indeksu medijske pismenosti iz 2023. godine, što je zabrinjavajuće s obzirom na sve veću dominaciju digitalnih medija i širenje dezinformacija. Još jedan značajan trend je porast broja novinara, s više od 720 članova sada registrovanih u Asocijaciji novinara Kosova. Međutim, organizovanje u sindikate unutar sektora ostaje slabo, što ograničava sposobnost novinara da se zajednički zalažu za bolje uslove rada. Ukupno, otkrića odražavaju dinamičan, ali krhak medijski ambijent, posebno zbog njegove ograničene finansijske održivosti. Tržište oglašavanja, koje je glavni izvor prihoda za mnoge medije, ostaje malo u odnosu na veliki broj medija u zemlji. Najnoviji podaci sugeriraju da ukupno tržište iznosi samo 15 miliona eura.

Da li je bilo trenutaka ili otkrića u istraživanju koja su posebno iznenadila ili imala veliki utjecaj na Vas?

Tokom istraživanja o budućnosti medija na Kosovu, primijetio sam da nekoliko složenih pitanja oblikuje i javnu debatu i diskurs politike – uključujući reformu zakona o medijima, slobodu medija, dezinformacije, medijsku pismenost, SLAPP tužbe (strateške tužbe protiv učešća javnosti), te rastuće prijetnje i kampanje blaćenja usmjerene prema medijskim profesionalcima. Ove teme postale su ključne za razumijevanje trenutnog i budućeg stanja medija na Kosovu. Ono što me pozitivno iznenadilo bila je visoka angažovanost civilnih društvenih organizacija, stručnjaka za medijsko pravo i međunarodnih aktera. Uočljiv primjer bila je javna reakcija na jedan od najkontroverznijih zakona iz 2024. godine – Zakon o nezavisnoj medijskoj komisiji. Iako je zakon usvojen u parlamentu, izazvao je široku kritiku zbog svojih implikacija na medijsku nezavisnost i prekoračenja regulatornih ovlasti. Na kraju ga je Ustavni sud ukinuo, što je označilo važan trenutak kada je pravni i građanski pritisak efikasno zaštitio medijsku slobodu. Ovo iskustvo dodatno je potvrdilo moje uvjerenje da je inkluzivni, višestruki dijalog, zasnovan na dokazima i pravnim standardima, ključan za očuvanje demokratskih medijskih institucija na Kosovu i šire.

Kako vidite budućnost medija na Kosovu u narednih pet do deset godina?

Da bismo zamislili budućnost medija, važno je osvrnuti se na prošla iskustva i trenutne trendove. Imao sam priliku pomno pratiti evoluciju medijskog sektora na Kosovu kroz svoj rad na IREX-ovom projektu Medijska održivost od 2009. do 2022. godine, gdje sam redovno sarađivao sa medijskim profesionalcima. Danas, Kosovo uživa u raznovrsnom medijskom pejzažu s više od 200 licenciranih medija i mnogim drugim registrovanim online platformama. Gledajući unaprijed, vjerujem da će nekoliko ključnih trendova oblikovati narednih pet do deset godina. Prvo, mainstream mediji će morati diverzifikovati svoje izvore finansiranja. Finansijska održivost ostaje izazov, a monetizacija putem digitalnih platformi i društvenih mreža postajat će sve važnija. Drugo, predviđam rastuću ulogu lokalnih medija, naročito kao čuvara demokratije na opštinskom nivou. Kako decentralizacija bude napredovala, lokalno novinarstvo bit će ključno za odgovornost lokalnih institucija i angažman građana. Treće, tehnološki napredak značajno će uticati na način na koji se mediji konzumiraju. Iako televizija trenutno ostaje glavni izvor informacija, online mediji i društvene mreže brzo je nadmašuju – posebno među mlađim publikama. Vjerovatno će digitalni mediji preteći tradicionalne u pogledu dosega i uticaja u narednoj deceniji. Ukupno, vidim medijski sektor koji je digitalniji, decentraliziraniji i – uz pravu podršku – otporniji u očuvanju demokratskih vrijednosti.

Na šta bi se buduća istraživanja medija u regionu trebala fokusirati?

Jedno od ključnih područja koja zaslužuju značajnije istraživanje je vlasništvo medija – naročito prekogranično vlasništvo i medijski konglomerati. Ovo nije samo pitanje transparentnosti, već razumijevanja kako moć i uticaj teku preko nacionalnih granica kroz medijske kanale. Tokom svog mandata predsjedavajućeg Regulatornog organa za medije Kosova (IMC), primijetio sam rastući trend velikih medijskih kompanija koje regionalno šire svoje poslovanje otvaranjem podružnica u susjednim zemljama. Dok je ovakvo prekogranično širenje dobro regulisano unutar EU prema Direktivi o audiovizuelnim medijskim uslugama [Audiovisual Media Services Directive], situacija na Balkanu je složenija. S obzirom na historiju regiona – gdje su mediji povremeno korišteni za podsticanje etničkih tenzija i propagiranje nacionalističkih narativa – implikacije regionalnog vlasništva medija su mnogo osjetljivije. Buduća istraživanja trebaju ispitati mogu li standardi EU u pogledu medijskog pluralizma i transparentnosti biti efikasno primijenjeni na Balkanu i kako regionalni regulatorni organi mogu sarađivati kako bi osigurali odgovornost. Ova tema nije samo važna za medijsku nezavisnost, već i za očuvanje mira, demokratije i odgovornog novinarstva u regionu koji se još uvijek nosi s posljedicama postkonfliktnih dinamika.

Preuzmite istraživanje o budućnosti medija na Kosovu ovdje.

Ovaj tekst je proizveden uz finansijsku podršku Evropske unije. Za njegov sadržaj isključivo je odgovorna Fondacija Mediacentar i on ne odražava nužno stavove Evropske unije.

___