Veliki broj osoba koje se u 'stvarnom' svijetu ponašaju u skladu sa zakonom i civilizacijski pristojno, u digitalnom svijetu prelaze svaku granicu

foto: Pexels / Ilustracija

*Tekst prenosimo uz odobrenje Atlantske inicijative. 

Kada je krajem oktobra 2025. godine uhapšen 55-godišnji Sarajlija Amir Pašić Faćo zbog sumnje da je putem društvenih mreža počinio krivično djelo psihičkog nasilja, duboko podijeljene reakcije javnosti u Bosni i Hercegovini otvorile su pitanje koje evropske države pokušavaju riješiti već gotovo dvije decenije: gdje završava sloboda govora, a počinje digitalno nasilje?

Tužilaštvo Kantona Sarajevo tereti Pašića da je tokom 2025. godine putem platformi TikTok i YouTube, koristeći psovke i uvrede, vrijeđao dostojanstvo četiri novinarke, zamjenice ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duške Jurišić i federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka, čime je, prema navodima iz optužnice, narušio njihov psihički integritet. Njegove objave na društvenim mrežama Tužilaštvo je opisalo kao „intenzivne, senzacionalističke, vrlo uvredljive i ponižavajuće“, uz tvrdnju da su bili usmjereni na povredu ličnosti oštećenih osoba.

Pašić je prva osoba protiv koje je podignuta optužnica na osnovu novih odredbi Krivičnog zakona Federacije BiH kojima su uvedeni mehanizmi za procesuiranje digitalnog i psihičkog nasilja. Ishod ovog slučaja, a prvostepenom presudom Pašić je pred Općinskim sudom u Sarajevu osuđen na dvije godine i osam mjeseci zatvora, umnogome će odrediti buduću sudsku praksu pristupa i sankcionisanja online nasilja.

Izmjene zakona koje su stigle sa zakašnjenjem

Bosna i Hercegovina dugo je bila među rijetkim evropskim državama koje nisu imale jasno razvijene krivičnopravne instrumente za suočavanje sa sofisticiranim oblicima digitalnog uznemiravanja. Prijetnje smrću bile su kažnjive i ranije, međutim, savremeno online nasilje sve rjeđe se javlja u formi direktnih prijetnji, a mnogo češće se sastoji od višemjesečnih kampanja ponižavanja, javnog ismijavanja, seksualizovanih uvreda, objavljivanja privatnih informacija, koordinisanih napada i sistemskog uznemiravanja. Takvi obrasci ponašanja ostavljaju ozbiljne psihološke posljedice na žrtve, ali ih je do sada bilo veoma teško procesuirati kroz postojeće zakonske odredbe.

Evropska unija posljednjih godina razvija regulatorni okvir kojim pokušava usmjeriti države članice, ali i kandidatkinje za EU da tretiraju digitalno nasilje kao stvarni sigurnosni problem, a ne samo kao „nuspojavu“ interneta. Uvođenjem izmjena Krivičnog zakona i Federacija BiH sada započinje primjenu tih smjernica. Međutim, ključni problem je što ulazi u taj prostor gotovo bez ikakve sudske prakse, iskustava i jasnih kriterija koje su druge evropske države gradile godinama.

„Potrebno je još mnogo raditi na podizanju svijesti građana da internet nije mjesto gdje možete da govorite šta god hoćete. Kod nas se na društvenim mrežama uspostavila čitava 'kultura' neprihvatljive komunikacije, uvreda na daljinu, optužbi i osuda bez dokaza, diskvalifikacije bez argumenata. Ponekad mi se čini da ljudi misle da im je komunikacijski dozvoljeno sve ako brane nešto za šta vjeruju da je dobro i časno ili ako govore iz pozicije u kojoj se predstavljaju ili osjećaju kao žrtve“, kaže Rubina Čengić, novinarka i aktivistica za zaštitu ljudskih prava.

U članu 181b. (Psihičko nasilje) Krivičnog zakona Federacije BiH se navodi:

(1) Ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo i time naruši njegov psihički integritet, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako je djelo iz stava (1) ovog člana učinjeno prema djetetu ili prema osobi posebno ranjivoj zbog teže tjelesne ili duševne smetnje ili iz mržnje ili putem informaciono-komunikacijske tehnologije, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Republika Srpska je u odnosu na Federaciju BiH posljednjih godina znatno agresivnije intervenisala u oblasti regulacije govora na internetu, iako kroz drugačiji pristup. U Krivičnom zakoniku RS ne navodi se digitalno nasilje kao posebno krivično djelo, ali se nasilje i uznemiravanje putem interneta i društvenih mreža procesuiraju kroz više različitih krivičnih djela koja štite sigurnost, čast i privatnost. (Krivični zakonik RS, čl. 150, 156, 208, 209, 359) Najviše pažnje izazvale su izmjene Krivičnog zakonika Republike Srpske iz 2023. godine kojima je ponovo kriminalizovana kleveta.

Vlasti tog entiteta tvrdile su da je cilj ovih zakonskih izmjena zaštita građana od lažnih optužbi, kampanja blaćenja i sve učestalijih zloupotreba društvenih mreža. S druge strane, domaće i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava upozoravale su da bi takva rješenja mogla imati ozbiljan „efekat zastrašivanja“ na novinare, aktiviste i kritičare vlasti. Do kraja oktobra 2025. godine, prema podacima Udruženje BH novinari i Linije za pomoć novinarima, evidentirano je više od 218 krivičnih prijava za klevetu u Republici Srpskoj, a 38 njih bilo je usmjereno protiv novinara i novinarki.

Iako su izmjene krivičnih zakona u procesuiranju online nasilja potrebne i dobrodošle, Čengić upozorava kako treba biti na oprezu da lokalne vlasti vođene tim trendovima ne uspostave rigidna pravila za ponašanje na  internetu – poput onoga što se trenutno dešava u Kaknju, gdje je izdato 11 prekršajnih naloga zbog vrijeđanja, prijetnji i govora mržnje na društvenim mrežama u godinu dana otkako je ta općina donijela Odluku o javnom redu i miru koja policiji daje takve ovlasti.

Kako spriječiti zloupotrebe bez ugrožavanja slobode izražavanja

Veliki broj osoba koje se u „stvarnom“ svijetu ponašaju ne samo u skladu sa zakonom već i civilizacijski pristojno, u digitalnom svijetu prelaze svaku granicu, smatra Arben Murtezić, pravni stručnjak i član Upravnog odbora Evropske akademije prava.

„Ono što je savremeni trend, globalno i u EU, jeste da se uvode nova i razrađuju postojeća krivična djela kao što su cyberstalking i cyberbulling, odnosno online proganjanje koje se, između ostalog sprovodi kroz sistematsko slanje poruka, uhođenje i kreiranje lažnih profila radi uznemiravanja. Zatim, doxing – javno objavljivanje privatnih podataka (adrese, broja telefona, lokacije škole djeteta…) sa ciljem da se na žrtvu navuče bijes javnosti ili joj se ugrozi bezbjednost. Poseban je problem osvetnička pornografija, odnosno dijeljenje intimnih snimaka bez pristanka što je, recimo, u Federaciji BiH kriminalizovano prošle godine“, kaže Murtezić.

Zanimljivo je da su se zakonske regulative govora na internetu u Republici Srpskoj i Federaciji BiH razvijale u dva različita pravca. Dok je Republika Srpska fokus stavila na zaštitu ugleda, reputacijsku štetu i sam sadržaj uvredljivog govora, Federacija BiH naglasak stavlja na zaštitu psihičkog integriteta, emocionalnu štetu i posljedice digitalnog nasilja. Međutim, oba pristupa suočavaju se sa istim problemom: kako spriječiti zloupotrebe bez ugrožavanja slobode izražavanja.

Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) već godinama pokušava definisati tu granicu.

'Delfi protiv Estonije' – presuda koja je promijenila Evropu

Godine 2015. ESLJP potvrdio je presudu u predmetu „Delfi AS protiv Estonije“ (Presuda Evropskog suda za ljudska prava „Delfi AS v. Estonia“) u korist Estonije, a nakon žalbe internet portala Delfi koji je u matičnoj zemlji osuđen za klevete objavljene na njihovim stranicama, ali i u komentarima čitalaca. U žalbi Evropskom sudu medij se branio argumentom da komentare nisu napisali novinari niti urednici, nego korisnici, odnosno čitaoci. Međutim, Sud nije prihvatio takvo obrazloženje, naglasivši da digitalni prostor nije zona bez pravila i da zaštita slobode izražavanja ne podrazumijeva zaštitu prijetnji, govora mržnje i ozbiljnog uznemiravanja. Ova presuda smatra se jednom od najvažnijih prekretnica u evropskom pristupu regulaciji interneta – po prvi put je najviša sudska instanca na evropskom nivou potvrdila da sloboda izražavanja može (i treba) biti ograničena kada ugrožava dostojanstvo i sigurnost drugih osoba.

Sličan slučaj dogodio se u Francuskoj. Julien Sanchez, lokalni političar krajnje desnice i kandidat na parlamentarnim izborima, objavio je status na Facebooku ispod kojeg su drugi korisnici počeli ostavljati islamofobne i rasističke poruke. Sanchez ih nije napisao – ali ih nije ni uklonio. Francuski sudovi kaznili su ga zbog podsticanja mržnje, a predmet je završio pred Evropskim sudom za ljudska prava. Godine 2023. ESLJP je potvrdio odluku francuskih vlasti i zaključio da nije došlo do povrede slobode izražavanja. Ključni argument bio je da je riječ o političaru koji je tokom izborne kampanje koristio javno dostupan profil, te da je imao obavezu reagovati kada su se na njegovom profilu pojavili komentari koji sadrže govor mržnje.

Presuda je izazvala ozbiljne podjele među pravnim ekspertima. Kritičari su upozorili da bi takav pristup mogao dovesti do „preventivne autocenzure“ u kojoj će političari, mediji i korisnici iz straha uklanjati i potpuno legitimne komentare. Ipak, Sud je poslao jasnu poruku: digitalni prostor podrazumijeva i određeni stepen odgovornosti.

Ovdje je važno naglasiti jednu ključnu razliku: govor mržnje i uvreda su dvije različite stvari. Krivični zakon BiH i entitetski zakoni, kao i zakoni u drugim evropskim državama, prepoznaju govor mržnje kao krivično djelo, ali vrijeđanje dostojanstva i narušavanje psihičkog integriteta kroz psovke i uvrede po prvi put su zakonskim izmjenama prošle godine uvedeni u Krivični zakon Federacije BiH.

Sloboda izražavanja je pravo koje najmanje trpi ograničenja

Šta je zajedničko navedenim slučajevima iz Francuske i Estonije i slučaju sarajevskog „influensera“ Amira Pašića Faće? Suštinski, svi su procesuirani zbog iste stvari – nikome nisu lično eksplicitno prijetili, ali su optuženi da su svojim objavama stvorili digitalni prostor koji je proizvodio nasilje.

„Sloboda izražavanja je pravo koje najmanje trpi ograničenja. Drugim riječima, za sva prava važi princip da se mogu ograničiti onoliko koliko je to neophodno u demokratskom društvu. Kada je sloboda izražavanja u pitanju, to je posebno naglašeno. Kriminalizacija određenih vrsta govora, pored govora mržnje, postoji u nekim demokratskim zemljama, u nekima ne. Međutim, ono što je zajedničko je da se takva djela rijetko, gotovo nikad ne procesiraju“, kaže Murtezić.

Dodaje i da Evropski sud za ljudska prava primjenjuje standardno pravilo da javne ličnosti moraju tolerisati daleko veći stepen kritike, pa čak i uvreda, nego ostali građani.

„Oni su sami izabrali da budu pod lupom javnosti i imaju moć i medijski prostor da se odbrane. Ključ je da se odredbe koje su donesene kroz ove izmjene Krivičnog zakona u Federaciji BiH koriste samo i isključivo u svrhu zbog kojih su donesene“, zaključuje Murtezić.

Iskustva iz regiona – sankcije i sudska praksa

Srbija je među prvim državama regiona počela razvijati krivičnopravne mehanizme protiv prijetnji na internetu.

„Zakonska regulativa je dobra, iako uvek postoji mogućnost da se unapredi. Ovakva kakva je trenutno daje dovoljno osnova za procesuiranje različitih slučajeva. Međutim, problem je u implementaciji zakona sa jedne strane, ali i tumačenju pojedinih elemenata krivičnih dela od strane tužilaca. Tu najviše neslaganja imamo kada je u pitanju krivično delo ugrožavanje sigurnosti, odnosno pretnja, jer tužilačka i sudska praksa je takva da se procesuiraju samo direktne pretnje, tipa 'ubiću te', dok se one koje su izrečene npr. u kondicionalu ne procesuiraju. Tumačenje se svodi na jezičko, a potpuno se zanemaruje kontekst u kojem su pretnje izrečene ili od koga potiču pretnje“, kaže pravnica Marija Babić iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).

Paralelno sa procesuiranjem slučajeva online nasilja i prijetnji, u Srbiji se razvijala i potpuno drugačija rasprava. Dio pravne zajednice i nevladinih aktivista počeo je upozoravati na rizik da država pod izgovorom zaštite građana uvodi mehanizme za kontrolu legitimne kritike vlasti. Rasprave o online nasilju vrlo brzo se pretvaraju u debatu o političkim slobodama, a to je upravo ono što se dešava i u Bosni i Hercegovini u slučaju Pašić.

„Ne postoje preventivni mehanizmi niti adekvatne sankcije za sadržaje koji se objavljuju na društvenim mrežama i portalima, pa samim tim izostaje i odvraćajući efekat, zbog čega se sa takvom praksom nastavlja. Zbog toga je jako važno da se takvi slučajevi procesuiraju. Naravno, veoma je važno jasno povući granicu između slobode izražavanja i krivičnog dela. Ne može se svaki govor smatrati krivičnim delom, ali ono čemu danas svedočimo na društvenim mrežama i portalima često daleko prevazilazi okvire slobode govora. Dolazimo u situacije da veoma ozbiljni slučajevi ostaju nekažnjeni, dok se takav govor nastavlja i postaje sve prisutniji u online prostoru“, govori Babić.

U Crnoj Gori u pripremi je novi zakon kojim će se teški oblici govora mržnje kažnjavati kao zasebno krivično djelo. Intencija zakonodavca je slična razlozima zbog kojih su u Federaciji BiH prošle godine uvedene izmjene Krivičnog zakona – suzbijanje online nasilja, uvreda i govora mržnje, posebno prema ženama. Po Krivičnom zakoniku Crne Gore trenutno se mogu procesuirati samo osobe koje podstiču na mržnju, a novim krivičnim djelom bili bi obuhvaćeni svi koji javno ispoljavaju mržnju.

„Zbog učestalosti online nasilja prema novinarskoj zajednici, ali i generalnoj populaciji, neprimjerenih komentara koji su često lišeni bilo kakvog obzira ili kočnica svodeći se na lične animozitete i mržnju, Ministarstvo pravde Crne Gore je iniciralo uvođenje novog krivičnog djela 'teški govor mržnje' u Krivični zakonik i taj dokument je sad u formi nacrta. Ukoliko bude usvojen u obliku u kojem ga je ministar pravde predložio, počinioci će biti kažnjavani kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“, objašnjava Marijana Camović Veličković, pravna ekspertica i predsjednica Sindikata medija Crne Gore.

Zanimljiv je primjer Republike Hrvatske koja je razvijala nešto oprezniji pristup. Tamošnji sudovi uglavnom su pravili jasnu razliku između uvrede i stvarne prijetnje. Godine 2019. Ustavni sud Republike Hrvatske je donio presudu kojom je ukinuo presude prvog i drugog stepena, a kojima je Hrvoje Hitrec (podnosilac zahtjeva) proglašen krivim za kazneno djelo protiv časti i ugleda, jer je na jednom internet portalu bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića nazvao „idiotom“. Ustavni sud se pozvao na praksu ESLJP u čijim predmetima su se također koristili slični izrazi i gdje je ESLJP odlučio da se u pitanjima javnog interesa moraju tolerirati i takvi izrazi, te je zaključio da je podnosiocu zahtjeva povrijeđeno pravo slobode mišljenja i iznošenja misli prema članu 38. Ustava RH. Dakle, Sud je u ovom slučaju presudio da vrijeđati nekoga i nazivati ga pogrdnim imenima nije dovoljan razlog da bi se djelo kvalificiralo kao govor mržnje.

Žene kao primarne mete online nasilja

Među osobama koje se u predmetu protiv Amira Pašića navode kao oštećene nalazi se pet žena, od toga četiri novinarke i jedna javna zvaničnica. To nije slučajnost. Istraživanja u Bosni i Hercegovini i regionu pokazuju da su novinarke, političarke i aktivistkinje nesrazmjerno izložene digitalnom nasilju. Dok se napadi na muškarce uglavnom fokusiraju na političke stavove i profesionalni rad, kod žena se većinom pojavljuju seksualizirane uvrede, prijetnje silovanjem i drugim oblicima nasilja, vrijeđanje fizičkog izgleda i pokušaji javnog ponižavanja. Upravo zbog toga se pitanje online nasilja sve češće povezuje sa zaštitom žena u javnom prostoru. Prema podacima Udruženja BH novinari, tokom 2025. registrovano je osam slučajeva online prijetnji i uznemiravanja novinarki, a čak polovina tih slučajeva sadržavala je elemente rodno zasnovanog nasilja.

Od presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetima „Delfi protiv Estonije“ i „Sanchez protiv Francuske“ do novih direktiva Evropske unije, sve veći broj zemalja u Evropi posljednjih deset godina postepeno napušta ideju interneta kao prostora bez odgovornosti. Ključna promjena sastoji se u tome što se pažnja više ne usmjerava isključivo na sadržaj izgovorenih / napisanih riječi, već i na njihove posljedice. U tom kontekstu, novi zakonski propisi u Bosni i Hercegovini prate širi trend.

Međutim, iskustva iz EU i regiona pokazuju i da uspjeh zakonskih rješenja zavisi prvenstveno od toga da li se primjenjuju dosljedno, jednako prema svim građanima i bez političkih ili društvenih privilegija. Upravo tu leži i najveći izazov za Bosnu i Hercegovinu. Problem više nije nedostatak zakonskih mehanizama, nego nepostojanje jasnih kriterija njihove primjene. Ako novi propisi postanu sredstvo stvarne zaštite građana od digitalnog nasilja, Bosna i Hercegovina će se približiti evropskim standardima. Ako se budu primjenjivali selektivno, rizik od zloupotreba i narušavanja slobode izražavanja ostaje jednako velik kao i problem koji se pokušava riješiti.

Izvor: Atlantska inicijativa

___