Istraživanje istraživačkog novinarstva

Istraživanje istraživačkog novinarstva

Istraživanje istraživačkog novinarstva

Na nedavno održanom skupu u Beogradu, pod nazivom „Istraživanje istraživačkog novinarstva“, fakultetski profesori i istraživački novinari govorili su o statusu ove najsofisticiranije novinarske veštine u Srbiji. 
 
Fotografije preuzete od Medija Centra Beograd.
 
Ovu panel diskusiju organizovao je Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) u saradnji sa Programom Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). 
 
Na panelu na kojem su učestvovali profesori istraživačkog novinarstva nastojalo se da se mapira status istraživačkog novinarstva na fakultetima u Srbiji, te da se vidi koji je to pristup istraživačkom novinarstvu kojim se operiše na katedrama za novinarstvo, koje su metode rada i kakva je uloga praktičnog rada i prakse u obrazovanju studenata za istraživačko novinarstvo.
 
Šta je istraživačko novinarstvo?
 
Dr Veselin Kljajić, profesor istraživačkog novinarstva u štampi na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu rekao je da ima veliki broj definicija istraživačkog novinarstva, ali da su definicije loše u novinarstvu kao živoj materiji koja se neprekidno menja. Po njemu, pretpostavka za definiciju istraživačkog novinarstva počiva na tronošcu – pratite motive, interese i novac. „Ako pratite te tri kategorije, svakako ćete doći do nekih rezultata“, rekao je prof. Kljajić. 
FOTO: Dr Veselin Kljajić
 
Pojam istraživačkog novinarstva koji prenosi studentima je da je ono dubinsko i samostalno istraživanje – originalan istraživački rad novinara, kao i da je to otkrivanje informacije koje neko (organizacije, institucije, pojedinci, kompanije, političke partije, pa sve do vrha države) ne želi da otkrije ili ne želi da se sazna. „Vest je sve ono što pokušavaju da vam sakriju, a ostalo je PR“, osvrnuo se prof. Kljajić na definiciju nekih kolega.
 
Naveo je da se 5 ključnih pitanja uobičajenih u novinarskom radu (ko, šta, gde, kada, kako) u istraživačkom novinarstvu pretvaraju u sledeća pitanja: 
 
1. Ko nedostaje u ovoj priči? 
2. Šta je njen kontekst i šta je pozadina priče? 
3. Gde mogu da pronađem informacije i da se uverim kroz čitav niz provera i najmanje 3 nezavisna izvora da su podaci verodostojni i da ih mogu koristiti? 
4. Kada je za tu informaciju važna rasna, nacionalna, verska, seksualna, politička ili svaka druga vrsta pripadnosti?
5. Zašto će neke informacije biti uključene u priču, a neke ne, i zašto neko ima interes da nam to saopšti nudeći vam besplatnu informaciju, zašto neko ima interes da se tema pojavi, odnosno ne pojavi u medijima, i zašto se njome bavimo baš u ovom trenutku?
 
Samo mali broj novinara postaju istraživači jer postoji čitav niz preduslova koje je neophodno ispuniti da bi neko bio istraživački novinar, rekao je prof. Kljajić. Jedan od njih je vrhunski profesionalizam, a drugi, ne manje važan, su visoka etička i moralna načela i poštovanje pravila kodeksa zarad uspostavljanja sopstvenog profesionalnog integriteta i  kredibiliteta.
 
Studenti i istraživačko novinarstvo
 
Prof. Kljajić naveo je zabrinjavajući podatak da se na predmet „Istraživačko novinarstvo u štampi“ poslednjih godina prijavljuje svega nekoliko studenata, retko više od deset. Isti slučaj je sa predmetom istraživačko novinarstvo u elektronskim medijima – na radiju i televiziji. Ogroman broj studenata linijom manjeg otpora odlazi na predmet fotožurnalizam. Takođe, na  4. godini novinarstva 70% studenata odlučuje da pređe u PR iako do tog trenutka nisu slušali ni jedan takav predmet. Istraživanja pokazuju da na jednog novinara u Srbiji dolaze 3 predstavnika iz polja odnosa s javnošću, naveo je prof. Kljajić.
 
Da bi što više studenata dobilo osnove istraživačkog novinarstva, profesor Kljajić je nedavno ukinuo izborni predmet „Istraživačko novinarstvo u štampi“ na četvrtoj godini i program sa tog predmeta je preselio u novi predmet koji je obavezan - „Novinarstvo u štampi i osnove istraživačkog novinarstva“, dok je na master studijama zadržao predmet istraživačko novinarstvo. On bi voleo da studente dodatno praktično edukuje kroz saradnju sa organizacijama kao što je CINS, kroz neke vrste praktičnih radionica u koje bi bili uključeni novinari praktičari sa iskustvom i treneri novinarstva ili kroz regionalno umrežavanje katedri za novinarstvo kao partnera na projektu istraživačkog novinarstva koji bi se odvijao u nekoj od tih zemalja na praktičan način. 

Istraživačko novinarstvo se seli u neprofitni sektor
 
Još jedan zabrinjavajući podatak je da studenti konstatuju da ono što se uči na fakultetu ne može da se primeni u današnjim srpskim redakcijama, naveo je prof. Kljajić. Razloga za to je mnogo. Neki od njih su: mediji devastirani još 1990ih godina, naviknuti na kritiku, a ne na istraživačko novinarstvo; štampani mediji na granici profitabilnosti; loš položaj novinara i niske plate i honorari, pri čemu istraživačko novinarstvo, pored visokog profesionalizma, podrazumeva i obučenost i tri preduslova: vreme, resurse i novac. Ta tri uslova ne postoje, pogotovo ne u eri tabloidizacije, prema rečima prof. Kljajića. 
 
Takođe, novinari se nalaze u neprijatnoj situaciji koje su donele digitalne komunikacione promene koje opstanak medija diktiraju plasiranjem sadržaja na što više platformi, što, prema prof. Kljajiću znači da će da će sadašnji studenti raditi za isto vreme i isti novac mnogo više posla na velikom broju platformi. Takvi zahtevi smanjuju prostor za istraživačko novinarstvo i zato je širom sveta način da se praktikuje istraživačko novinarstvo u organizacijama neprofitnog sektora kakve su CINS ili Balkanska istraživačka mreža (BIRN), a u SAD na primer čuvena ProPublica. 
 
Istraživanja govore da je 60-75% sadražaja u štampanim medijima u Srbiji čist ili prikriveni PR, a svega 25-45% može da se nazove informativnim novinarstvom, ne istraživačkim, naveo je prof. Kljajić još jedan razlog što se istraživačko novinarstvo seli u neprofitni sektor. Takođe, istraživanje pokazuje da u referentnim srpskim štampanim medijima, ne u tabloidima i semi-tabloidima, ne postoji ili postoji manjak interpretacije, odgovora na pitanje zašto. U najvećem broju štampanih medija pojavljuje se jedan, nijedan ili izvor koji je „blizak“ nekome, iza čega se uvek  krije bar semi-tabloidnost, prokomentarisao je prof. Kljajić. 
Kao još jedan razlog zašto se istraživačko novinarstvo seli u neprofitni sektor, nikako najmanje važan, prof. Kljajić je naveo dominantan uticaj izdavača i oglašivača, kao i političara, na medije. Naveo je da se neke teme kojima se, na primer, bavio CINS, nisu pojavljivale u mainstream medijima jer bi to značilo povlačenje velikih oglašivača koji su u vezi sa akterima priča. 
 
 
Dominacija kvazi-istraživačkog novinarstva
 
Dr Vladimir Barović, profesor istraživačkog novinarstva na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu, naveo je da je istraživačko novinarstvo postojalo u Srbiji kroz istoriju, ali je teško govoriti o njemu od kada je nastupio jednopartijski sistem. Napomenuo je da je hrabrost veoma bitan faktor za praktikovanje istraživačkog novinarstva u Srbiji danas jer su neki istraživački novinari pod policijskom pratnjom, a neki novinari su izgubili život, pri čemu je jedini štit od pritisaka – javnost. Osim hrabrosti, potrebno je vreme, ogromno iskustvo i znanje, kao i novac. „To je užasno naporan i težak posao“, prokomentarisao je dr Barović. On je naveo da u Srbiji ima kvazi-istraživačkog novinarstva kada se novinarskim tekstovima priprema teren za neke političke akcije, na primer hapšenja.
 
FOTO: Dr Vladimir Barović
 
„Kad govorim o istraživačkom novinarstvu ponekad se osećam kao trgovački putnik koji prodaje robu koja ne postoji“, pogotovo zbog sveprisutnosti kvazi-istraživačkog novinarstva, pa publika, a često ni novinari nisu u stanju da prepoznaju šta je zaista istraživačko novinarstvo a šta ne, rekao je Saša Leković, predavač na predmetu istraživačko novinarstvo Fakulteta za medije i komunikacije (FMK) Univerziteta „Singidunum“ u Beogradu.
 
Praktičan rad
 
Kako u istraživačkom novinarstvu postoji jasna procedura, za šta je dovoljno odgovoriti na više od 70 pitanja koja je osmislio danski novinar Lars Møller da bi se dobio sinopsis istraživačke priče, čak i potpuni početnik može da napravi istraživačku priču, naveo je Leković, i to ilustrovao primerom edukativnog programa istraživačkog novinarstva koji je bio organizovan u okrilju Mediacentra Sarajevo, a prošlo ga je više od 80 novinara za 5 godina. U poslednjih nekoliko godina dobar broj dobitinika godišnje nagrade za istraživačko novinarstvo koju dodeljuju Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Američka ambasada u Beogradu prošao je kroz taj program, osim što su mnogi bili i studenti žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. 
 
FOTO: Saša Leković
 
Uviđajući važnost praktičnog rada na fakultetu, Leković sa studentima radi na pričama tokom celog semestra, nakon kratkog teorijskog uvoda o tome šta je istraživačko novinarstvo i njegovog kratkog istorijata. Svi njegovi studenti na predmetu istraživačkog novinarstva koji je izborni, a proteklih godina bilo 15-20 u grupi, rade priču, koja je istovremeno i ispit, i koriste sinopsis Larsa Møllera u tu svrhu. Fokus nije na klasičnim predavanjima, već Leković nastoji da simulira rad u redakciji. Tako se pokazalo da čak početnici u novinarstvu, ne samo u istraživačkom novinarstvu, mogu da napišu sjajnu priču. Međutim, mnogi studenti nikad nisu završili predmet jer su shvatili da im je prenaporno ili da istraživačko novinarstvo nije tako atraktivno kako su mislili, rekao je Leković.
 
“Foliranje” novinarske prakse
 
Iako prof. Kljajić vidi početak izlaska iz teške situacije u  kojoj je istraživačko novinarstvo u Srbiji visokom profesionalizmu i potpunom obrazovanju koje ne podrazumeva samo obrazovanje na fakultetu, praktičan rad sa studentima na fakultetu veliki je izazov i nema ga dovoljno, ne samo na predmetu istraživačkog novinarstva, već i na predmetu novinarstva koji predaje jer profesor radi sa grupama koje broje više od 150 studenata, a u grupama za vežbe ima po 50 studenata. „Novinarstvo u kome onome koga obučavaš ne vidiš oči i koristiš mikrofon zbog veličine sale ne može da ima dovoljno efekta. Svi evropski i svetski standardi govore da je optimalni broj 12-15 studenata“, naveo je prof. Kljajić.  Studenti treće godine obaveznu jednomesečnu praksu obavljaju u medijima, ali se, prema rečima prof. Kljajića, ta praksa „folira poslednjih godina“ jer se jedan broj studenata pojavi par puta u mediju i dobije potpis redakcije. Još jedan problem sa praktičnim radom na fakultetu je zatvaranje izvora kada se studenti predstave kao studenti koji rade priču. Zato se često predstavljaju kao novinari koji rade u studentskim listovima. 
Na katedri za žurnalistiku u Novom Sadu vežbe na predmetu istraživačko novinarstvo u formi istraživačkog paketa su obavezne kao uslov za izlazak na ispit. Dr Barović je veoma zadovoljan tim radovima za koje studenti istražuju po više meseci. Kako su autori priča studenti, ne rade se priče koje za sobom povlače bilo kakvu opasnost. 
 
Prof. Kljajić potpisuje potvrde kojima stoji iza studenata koji rade priče, a naveo je i da fakultet može da izda potvrdu da radite u svrhe studentskog istraživačkog rada i to ima određenu težinu jer tu stoji pečat i potpis dekana fakulteta. Njegov savet studentima je da  svoj rad vežu za rad za nekog od poznatijih kolega, pored profesora koji će se ponašati kao urednici, kako bi te kolege biti istovremeno i izvor i dodatni garant sigurnosti. Sve van toga u Srbiji u kojoj država šalje poruku da do sada nije pronašla ni jednog počinioca ubistva novinara je priča o hrabrosti, naveo je prof. Kljajić. 
 
Leković  takođenastoji da studenti ne rade ono što je očigledno opasno, ali se i sve vreme kursa ponaša kao urednik,  pa svaki put kad studenti imaju problem sa izvorom, kad ne mogu da dobiju informaciju, ponaša se kao da su članovi njegovi redakcije i tako razgovara i sa izvorima. On je naglasio veliku pomoć Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti koji je reagovao promptno iako se radilo o studentskim pričama. Takođe, Leković za svoje studente koristi i pomoć kolega iz drugih zemalja – primer je kolega koji je intervjuisao izvor u svojoj zemlji i i poslao potpuno besplatno materijal jednoj studentkinji. 
 
Što se tiče literature koja se koristi na predmetima istraživačkog novinarstva, predavači se slažu da je literatura na domaćim jezicima retka, pa uglavnom koriste stranu literaturu. Leković koristi i priručnik koji je objavio BIRN „Iza kulisa“ u verziji na srpskom ili „Digging Deeper“ u verziji a engleskom. Neke knjige koje preporučuje nisu udžbenici, već su rezultat novinarskog istraživačkog rada. Osim strane literature, prof. Kljajić koristi sajt Media.ba (bivši Netnovinar.org), kao i iskustva CINS-a i BIRN-a.