Nataša Škaričić je nagrađivana istraživačka novinarka iz Hrvatske. Tokom svoje karijere otkrila je brojne afere u hrvatskom zdravstvu za što je dobila niz prestižnih nagrada, od kojih je najznačajnija ona za novinarku 2012. godine. Nakon gotovo dvadeset godina rada u Slobodnoj Dalmaciji, i višegodišnjih sudskih postupaka za radnička i novinarska prava sa poslodavcima u Europapress holdingu (EPH), Škaričić je krajem 2014. potpisala sporazumni raskid ugovora. U tekstu za MC Online, Škaričić piše o napadima, pritiscima i odnosu unutar medijske zajednice koji su je pratili tokom karijere, a koji su na koncu doveli do toga da se, barem aktivno, prestane baviti novinarstvom. 

Dok pišem ovaj tekst, nisu prošla ni 24 sata otkako su likvidirane kolege iz francuskog časopisa Charlie Hebdo i nekako mi je u ovom trenutku neugodno pisati o suptilnijim pritiscima na novinare od prijetnje fizičkom likvidacijom.

Foto: N1/Screenshot

Gubitak života zbog uvjerenja da baš ti trebaš rušiti cenzorske brane je tragedija koja se ne može mjeriti s drugim nevoljama novinara, a rad pod prijetnjom da ćeš biti likvidiran sigurno je nemjerljivo užasniji od rada pod prijetnjom da ćeš izgubiti posao ili da te više neće biti u novinarstvu. Ono što mi se čini dodatno groznim u slučaju francuskih kolega je paradoksalna činjenica da su ih ubili sraz dvije ideje: o svetosti i nedodirljivosti vjerskih simbola i nedodirljivosti slobode izražavanja mišljenja, od kojih je baš ova druga, za koju su se opredijelili novinari, na Zapadu toliko nagrižena da se čovjek mora pitati ima li je smisla životom braniti na fronti s Istokom.

Osjećaj besmisla velike žrtve za marginalne i upitne pomake, to je nešto što me posebno rastužuje u ovoj tragediji. Ovo je povezano s mojim intimnim osjećajem besmisla nakon više od dva desetljeća profesionalnog rada u novinarstvu i konačnog izlaska iz te profesije koji je uslijedio nakon dugotrajne upornosti da zadržim autonomiju u manipulativnom svijetu novinskih medija. S obzirom da sam se kroz to razdoblje uglavnom bavila korupcijom u javnom sektoru, najčešće sam bila izložena pritiscima kojima su skloni tzv. white collar kriminalci, dakle, zaustavljanju tekstova preko izdavača i urednika, aranžiranju medijskog odgovora novinarsku priču koji uključuje i vrijeđanje i diskreditaciju na osobnoj i profesionalnoj razini, pritiscima na izvore, podizanju sudskih tužbi, prijetnjama gubitkom posla, itd.

Najneugodnije događaje u mojoj profesionalnoj karijeri mogu nabrojati i da me netko probudi usred noći: to je napad na čovjeka koji mi je pod punim imenom i prezimenom dao izjavu u takozvanoj aferi Shimadzu, izvanredni otkaz koji je stručnjak zaposlen u Imunološkom zavodu u Zagrebu dobio nekoliko sati nakon što sam objavila intervju s njim i otkaz koji sam sama dobila 2009. godine zbog stalnih sukoba oko cenzure u Slobodnoj Dalmaciji koja je dio koncerna EPH.

Napad na Tomislava Krsnika, zastupnika General Electrica u Hrvatskoj, dogodio se, koliko se sjećam negdje 2005. godine, nakon što je javno potvrdio da je cijela serija javnih nabava za kupnju magnetnih rezonanci za hrvatske bolnice namještena za tvrtku Shimadzu s kojom je tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang bio poslovno i privatno povezan. Krsniku je u jednoj je noći propucan stan i ured, a policija mu se nakon obavljenog očevida i razgovora više nikada nije javila, iako je eksplicitno kazao da je u sukobu jedino s ministrom zdravstva. Mi ni danas ne znamo da li se taj slučaj uopće istražio i kakvi su se zaključci donijeli.

Koncem 2009. godine objavila sam u Business.hr-u sadržaj ugovora između farmaceutske tvrtke Novartis i Imunološkog zavoda u Zagrebu koji je nabavljao cjepiva protiv pandemijske gripe za cijelo područje bivše Jugoslavije. Taj mi je ugovor došao u ruke sasvim slučajno; dala mi ga je osoba koja nije ni pravni ni medicinski stručnjak i koju je zbunila jedna klauzula, pa mi se obratila s pitanjem o čemu se tu radi. U ugovoru je, dakle pisalo da Imunološki zavod prihvaća Novartisovo odricanje od pravne odgovornosti u slučaju neučinkovitosti i nuspojava svog proizvoda, što je pravni presedan na svjetskoj razini i ja sam odmah objavila cijelu temu o tome, kao i činjenicu da Vlada RH odbija informirati građane o toj klauzuli. Tekst je izazvao strašnu buru u javnosti, Ministarstvo zdravlja me je javno optuživalo da ću biti kriva ako ljudi budu masovno umirali od gripe zbog nepovjerenja u cjepivo, a ja sam dan za danom radila follow up priče.

Negdje peti dan sam među papirima otkrila da je jedan član Nadzornog odbora, dr. Srećko Sladoljev, na sastancima protestirao zato što IZ kupuje ogromne količine tog cjepiva za zemlje bivše Jugoslavije, a da s njima nije sklopljen ugovor, što je smatrao ogromnim poslovnim rizikom za državnu tvrtku. Došla sam do Sladoljeva i napravila s njim ugovor o sasvim drugoj temi, o povijesti korupcije u IZ-u. Iako Sladoljev u tom intervjuu eksplicitno kaže da se nije bavio problemom pravne odgovornosti Novartisa, dobio je izvanredni otkaz s obrazloženjem da mi je odao poslovnu tajnu iz ugovora i to na dan njegove objave u print izdanju novine, već negdje oko podneva. Istog mu je trena onemogućen pristup radnim prostorijama, gdje su bile i njegove osobne stvari. Uvjerena sam da je država provela nasilje nad zaposlenikom IZ-a zato što sam u tom trenutku nije bilo načina da naude meni. Treći događaj je otkaz koji sam bez riječi obrazloženja dobila početkom 2009. godine, kada nitko nije ni slutio da će apsolutni vladar medijskog prostora u Hrvatskoj, bivši premijer Ivo Sanader, relativno brzo abdicirati zbog toga što je ulovljen u kriminalu. Sanader je bio glavna zvijezda izdanja EPH i glavni partner vlasnika koncerna Ninoslava Pavića nakon što mu je prodao Slobodnu Dalmaciju pod nikad raščišćenim okolnostima, pa je u svim izdanjima EPH bio apsolutno zaštićen. Uglavnom, koncem 2008. godine Sanaderov čovjek Darko Milinović pompozno je objavljivao sadržaj takozvane reforme zdravstva i ja sam glavnom uredniku najavila da ćemo imati izvještaj s tog skupa i analizu, no on mi je odgovorio da se ne mučim s analizom jer je sve „dogovoreno s glavnim“ i da će se reforma pratiti isključivo iz „ugla malog čovjeka“. Kad sam pitala tko je glavni, radi li se o Paviću, on mi je kazao „ne, iznad njega“ i ja sam shvatila da se radi o Sanaderu. Raspitala sam se i doznala da su svi glavni urednici važnih hrvatskih novinskih medija i njihovi pomoćnici bili pozvani u Ministarstvo zdravstva zbog dogovora kako će se izvještavati o reformi i da se kritičko pisanje eliminira.

Tada sam od Uprave EPH zatražila da službeno objave da novine uređuje Ivo Sanader i onda je nastao dvomjesečni muk, nakon kojeg sam dobila otkaz. Zanimljivo je da sam o uvođenju „Centralnog komiteta u zdravstveni sustav“ izvijestila na Skupštini HND-a i da nitko nije reagirao, a kada sam dobila otkaz HND je poslao reakciju da je slučaj mog otkaza „pravno pitanje“. Oko Sanadera je vladao zavjet šutnje kakav ne pamtimo u hrvatskom medijskom protoru. I danas smatram da je dobrovoljni pristanak cijele profesije na nezapamćenu cenzuru kakvu je tražio Sanader u svim medjima, jedno od sramotnijih razdoblja hrvatskog novinarstva.

Nemoguće je u jednom tekstu prepričati sve maštovite i manje maštovite oblike represije kojima su me izložili urednici ili izdavači u sprezi s nekim od centara moći u hrvatskoj medicini i zdravstvu, koji su glavna tema mog dugogodišnjeg profesionalnog angažmana. Ne mogu nabrojati i sve silne sudske postupke koje protiv mene vode ljudi o čijem sam kriminalu pisala, a da nakon toga nikada nisu procesuirani u ovoj korumpiranoj zemlji. Jedan od najbizarnijih je, ne znam koji po redu, postupak koji se vodi na zahtjev tužitelja koji je osuđen za pokušaj silovanja osobe s posebnim potrebama u Caritasovom domu u Brezovici i koji me godinama tuži jer sam, sukladno policijskom izvještaju, napisala da je pokušao silovati štićenicu, a zapravo je pokušao silovati bivšu štićenicu koja je u međuvremenu počela raditi u kuhinji doma. Spremnost hrvatskog pravosuđa da godinama razvlači ovako besmislene sudske postupke protiv novinara, zapanjujuća je i svi smo danas svjesni da se možemo naći u vrlo neugodnoj situaciji, naročito otkako je u Kazneni zakon uvedena novela o sramoćenju.

Da bi ovaj tekst bio aktualan, svakako treba naglasiti da je i SDP-ova Vlada koristila sasvim nevjerojatne metode zaobilaženja javnosti i onemogućavanja novinara da rade svoj posao. Ako to nije prolazilo kroz eksplicitnu cenzuru, onda se poduzimalo sve da kritičkom novinarstvu ne budu dostupni traženi podaci. Nakon što me je prvi SDP-ov ministar zdravlja Rajko Ostojić potpuno ignorirao, počela sam se zabavljati tražeći informacije sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, jer Zakon o medijima ne propisuje rokove za odgovore koje državne institucije trebaju dati novinarima, niti sankcije za nepružanje informacija. Na koncu sam 2013. godine od povjerenice za informiranje dobila rješenje da mi Ministarstvo zdravlja mora dostaviti neke dokumente, uz zaključak da sam diskriminirana u odnosu na druge novinare. Drugi SDP-ov ministar zdravlja Siniša Varga je, međutim, dodatno zaoštrio odnos prema meni, pa danas više uopće ne komuniciram s Ministarstvom zdravlja. Odgovarajući nedavno na optužbe iz mojih tekstova, ministar je za jednu televiziju izjavio da ga napadaju „rentno motivirani novinari“, pa je čak naveo i procijenjene iznose provizija, računajući na to da će optužba istodobno ostati visjeti u zraku (budući da nije spomenuo moje ime i prezime) kako ne bi bio kazneno gonjen za klevetu i pasti na plodno tlo, jer su aluzije često vrlo efikasne . Kako je opće poznato da sam većinu tekstova o ministru pisala ja, odmah sam javno reagirala i time raščistila temu, a reagiralo je i – začudo – Hrvatsko novinarsko društvo, tražeći ispriku od ministra. Ministar je na koncu, temeljem mojih tekstova, procesuiran u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa.

U većini drugih slučajeva, najveći problem novinara koji nije izložen eksplicitnim oblicima fizičkog ili profesionalnog nasilja je usamljenost u javnom prostoru i da njedna redakcija ne želi novinara koji dosljedno konzumira svoje pravo na profesionalnu autonomiju. Kada shvatite da se obraćate samome sebi i da ne možete univerzalizirati neki osobni novinarski problem, vrijeme je za odustajanje od širenja granica sloboda profesije i svijesti o mnogim društvenim problemima. Nakon dva desetljeća rada u novinarstvu i gubitka svake šanse da se ponovno nađem u nekoj redakciji, mislim da je taj osjećaj jedino na što mogu polagati pravo.