Tačno prije sto godina F. Scott Fitzgerald objavio je svoj prvi roman “S ove strane raja”.

foto: A. Lazarevska

Nije teško pretpostaviti šta je presudilo smrtnom času osobe na čijem nadgrobnom spomeniku crtica stoji između godine 1887. i 1915. Jedna od smrti mladih vojnika u Velikom ratu koji je poslije nazvan Prvi svjetski rat. Ovaj čak nije stigao do svoje prve bitke. Do Galipolja. Umro je od sepse na putu iz Engleske. Rupert Brook uspio je ipak za svog kratkog života ostaviti dugoročniji trag nego što su porodična sjećanja i kameni nadgrobnik. Možda su njegovi stihovi Well this side of Paradise! … There is little comfort in the wise. poznati tek poklonicima engleske poezije. Ali je sigurno da u njima prosječan poznavalac američkog romana, a posebno jednog od najznačajnijih američkih romanopisaca, nepogrešivo prepoznaju naslov. F. Scott Fitzgerald, autor kultnog Velikog Getsbija, jednom svom romanu dao je naslov This side of Paradise. Ovaj je naslov, odnosno roman, trostruko značajan po biografiju Fitzgeraldovu. To je njegov prvi roman. To je roman kojim je osvojio slavu. I to je roman na osnovu čije slave je konačno osvojio roditelje svoje ljubljene Zelde. Dozvolili su da se njihova kćerka uda za do tada besperspektivnog anonimusa. Postao je ono što Amerikanci nazivaju pouzdani breadwinner. Koliko je ta činjenica bitna za biografiju, odnosno pisanje Fitzegaralda, opće je poznato.

This side of Paradise, ili S ove strane raja kako ga je svojevremeno prevela Ljerka Radović, je roman za koji se nedvojbeno može tvrditi da ima elemente autobiografije. Glavnom junaku čije se odrastanje prati s naglaskom na rano mladićko doba, Fitzgerald je podario ime Amory Blaine. Kakav je Amory Blaine? Dobrim dijelom onakav kakav je bio njegov autor. Onaj koji manje razmišlja o onome što jeste, a više sanja o tome šta bi trebao, želio biti.

Taština, ublažena sumnjom u sebe, ako ne i poznavanjem sebe, osjećanje da su ljudi automati potčinjeni njegovoj volji, želja da pređe što je moguće više mladića i da se popne na neodređeni vrh svijeta, to je bila pozadina s kojom je Amory ušao u mladićke godine.

Amory odlazi na koledž i sljedeće četiri godine najveći dio njegovog intelekta bio je usredsređen na problem popularnosti.

Dok sam ovih dana ponovo čitala ovaj roman, na margini čitanja sam se pitala da li bi Amory u današnje vrijeme imao Facebook i da li bi bio opsjednut lajkovima.

Ključna je uloga majke kao gnijezda iz kojeg Amory kreće u svijet. Ona kaže: Ni za trenutak ne žalim što sam Amerikanka ...ja sam ubijeđena da smo mi, velika nacija budućnosti.

I tu slijedi ono famozno ali.

Majka uzdahne i dodaje: smatram da bi moj život trebalo da protekne u krilu jedne starije, zrelije civilizacije, u zemlji travnjaka i smeđih jesenjih boja...

Ta starija civilizacija je Evropa, tačnije – u slučaju majke glavnog junaka – Švajcarska (ovdje mi naumpada Nabokov i toliki slavni umjetnici koji su kada su imali priliku otići iz Amerike birali Švajcarsku). Kada dođe čas da i Amory krene preko okeana, razlozi će biti istorijske prirode. Amerika svoje regrute 1917. šalje u Evropu, u rat. U klanicu kakvu dotadašnja istorija nije zabilježila.

Sada je već općepoznato kakav će generacijski fenomen iznjedriti ovaj i ovakav put preko okeana. Lost generation. Izgubljena generacija. Iskustvo evropske klanice poljuljaće tri temeljna stupa američkog odgoja: patriotizam, vjeru, moral. Ali će učvrstiti i novootkrivenu očaranost Evropom. Ili kako to reče Fitzgerald riječima svoga junaka – od četiri vojnika koji su otišli u Evropu tek je jedan otkrio boga a ona tri: Pariz!

Jedna od najbitnijih spoznaja do kojih se dolazi u odrastanju je da je neko drugi (bivši... već odavno mrtav) otkrio stazu kojom i mi možemo hodati. Roman S ove strane raja očima glavnog junaka otkriva velika imena čovječanstva. Interesantno je, recimo, kako jedan od likova romana u razgovoru sa glavnim junakom dovodi u vezu ruskog klasika Tolstoja i američkog pjesnika Walta Whitmana: obojica gledaju stvarima u oči. Ovom objašnjenju prethodi svojevrsna egzaltiranost kojom se definira Whitman: On je užasno veliki – kao Tolstoj!

Ovdje ću završiti ovaj kratki zapis čiji je povod činjenica da je na današnji dan (26. marta 1920.), dakle – prije tačno sto godina – objavljen roman u čijem je naslovu zavodljiva riječ: Raj. Ako je suditi po ovom romanu, nema raja na zemlji, čak ni tamo gdje su zeleni travnjaci. Ali postoji potreba da se (pa i u ovo čudno vrijeme održavanja spasonosne društvene distance) stvari gledaju u oči. F. Scott Fizgerald je jedan od takvih osoba, jedan od takvih pisaca. Njegov prvi roman to pokazuje i dokazuje. Vratiću se početku teksta. Ni crtica na nadgrobnom spomeniku Fitzgeralda nije stala između dvije solidno udaljene godine. Umro je s nepune 44 godine. Svoj prvi roman je objavio s 23. F. Scott Fitzgerald. Jedan od onih za koje se kaže: svijeća koja gori s oba kraja.

___