Za Bosnu i Hercegovinu, čiji će se sudovi sve češće susretati s predmetima online uznemiravanja, presuda Kunstelj protiv Slovenije nudi orijentire koji obavezuju

foto: Pexels / Ilustracija

Nasilje u online prostoru odavno je prestalo biti izuzetak i postalo je dio svakodnevice. Ono što je nekada bio uvredljiv komentar ispod teksta, danas su kampanje uznemiravanja koje traju mjesecima, sele se s platforme na platformu i sistematski razaraju privatni i profesionalni život onih koji su na meti. Na udaru su najčešće novinari i novinarke, aktivisti i javno eksponirani pojedinci, a posljedice su autocenzura, povlačenje iz javnog prostora i ozbiljne zdravstvene posljedice.

Pravo na ovu pojavu odgovara sporo i nesigurno, a ključna dilema je uvijek ista: gdje prestaje sloboda izražavanja, a počinje protivpravno ponašanje koje država mora sankcionisati?

Evropski sud za ljudska prava ponudio je 7. jula 2026. godine važan dio odgovora u presudi Kunstelj protiv Slovenije. Iako se presuda odnosi na Sloveniju, njen značaj je mnogo širi. Za Bosnu i Hercegovinu, čiji će se sudovi sve češće susretati s predmetima online uznemiravanja, ona nudi orijentire koji obavezuju.

Blog kao sredstvo progona

Činjenice predmeta su, nažalost, prepoznatljive. Mitja Kunstelj, bloger i bivši pripadnik specijalnih vojnih snaga, u periodu između 2010. i 2012. godine na svom je blogu kontinuirano objavljivao vulgarne i uvredljive sadržaje o dvoje novinara, uključujući neistinite tvrdnje o njihovom privatnom i seksualnom životu. Sadržaj tih objava ovdje nema potrebe prepričavati; dovoljno je reći da nije imao nikakve veze s njihovim profesionalnim radom niti s bilo kojom temom od javnog interesa.

Novinari su prvo iskoristili građanskopravni put. Slovenski sudovi naložili su Kunstelju da ukloni sporne objave, objavi izvinjenje i plati 10.000 eura naknade štete, te mu zabranili dalje objavljivanje takvih sadržaja. On je sve to ignorisao. Obrisane objave ponovo je postavljao, a javno je poručivao da neće prestati da piše. Tek nakon što su blaže mjere ostale bez učinka, uslijedila je krivična osuda. U maju 2013. godine osuđen je na šest mjeseci zatvora zbog uvrede i klevete. Kunstelj se potom obratio Sudu u Strazburu tvrdeći da mu je zatvorskom kaznom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Šta je Sud odlučio

Sud je jednoglasno presudio da povrede nije bilo. Obrazloženje počiva na tri stuba. Prvo, sporne objave nisu doprinosile nikakvoj raspravi od javnog interesa, nego su predstavljale dugotrajno i sistematsko uznemiravanje dvoje pojedinaca. Sud, dakle, nije ocjenjivao izolovane izjave, već cjelinu ponašanja kao obrazac koji je trajao godinama.

Drugo, Sud je ponovio svoju ustaljenu poziciju da je zatvorska kazna za izražavanje dopuštena samo izuzetno, ali da sama po sebi nije protivna pravima iz Konvencije Ziembiński protiv Poljske (br. 2). Još od presude Velikog vijeća Cumpănă i Mazăre protiv Rumunije iz 2004. godine važi pravilo da je zatvor za delikte izražavanja spojiv s Konvencijom samo u izuzetnim okolnostima, prije svega kada je riječ o govoru mržnje ili pozivanju na nasilje.

Treće, Sud je zaključio da je u ovom predmetu izuzetna okolnost postojala. Blaže mjere bile su iscrpljene i pokazale su se neefikasnim. Blaže sankcije, zabrane i novčane obaveze nisu zaustavile uznemiravanje, a počinilac je otvoreno najavljivao da će nastaviti. U takvim uslovima, zatvorska kazna bila je nužan i proporcionalan odgovor države koja je, prema ocjeni Suda, pravilno odmjerila odnos između slobode izražavanja i prava na zaštitu ugleda i privatnog života.

Pomjeranje doktrine i njegovi rizici

Pravno gledano, slučaj Kunstelj je značajan jer objašnjava da se sistematični govor kakav je imao ovaj bloger može smatrati posebnom okolnosti za koju kazna zatvora u određenim situacijama može biti tretirana kao dozvoljena. Online uznemiravanje po svojoj prirodi nije pojedinačan izraz, nego obrazac ponašanja koji izražavanje koristi kao sredstvo. Trajnost objava, mogućnost njihovog ponovnog objavljivanja i domet interneta čine štetu dubljom i trajnijom nego u analognom svijetu. Kada pravni sistem tu štetu pokuša zaustaviti blažim sredstvima, a počinilac ih demonstrativno ignoriše, insistiranje na apsolutnoj zabrani zatvorske kazne pretvorilo bi član 10. u štit za progon.

Kritički posmatrano, presuda ipak otvara ozbiljan rizik instrumentalizacije. Vlasti sklone obračunu s kritičarima mogle bi slučaj Kunstelj čitati selektivno, kao opštu dozvolu za krivični progon zbog govora. Tako se u Gruziji vladajuća stranka na nju pokušala osloniti kao na opravdanje progona kritičara, na šta je opozicija upozorila da se presuda zloupotrebljava.

Konačno, vrijedi zabilježiti i jednu historijsku ironiju. Kada je Kunstelj 2013. godine osuđen, Reporteri bez granica oštro su osudili zatvorsku kaznu kao neprihvatljivu i pozvali na dekriminalizaciju klevete. Trinaest godina kasnije, Evropska federacija novinara istu je presudu Strazbura pozdravila kao zaštitu novinara. Ta promjena perspektive unutar zajednice koja brani slobodu medija najbolje ilustruje kako je online nasilje pomjerilo način na koji se slobode razumiju. Novinari danas nisu samo nosioci slobode izražavanja, nego sve češće i mete njene zloupotrebe.

Pouke za bosanskohercegovačke sudove

Evropska konvencija se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje i ima prioritet nad svim drugim zakonima, pa su standardi iz presude u slučaju Kunstelj neposredno relevantni za domaće sudije. Online uznemiravanje je u Bosni i Hercegovini rasprostranjena pojava, a na meti su naročito novinarke i novinari. Pred domaćim sudovima jesu i biće predmeti u kojima će se ista dilema, granica između izražavanja i progona, morati riješiti. U tom smislu, slučaj Kunstelj nudi određene orijentire sudu koji o takvim predmetima bude odlučivao.

Prvo, uznemiravanje se ocjenjuje kao obrazac, kroz seriju objava, njihovu učestalost, trajanje i ponavljanje, a ne kao zbir pojedinačnih izjava od kojih bi svaka, izdvojena, možda i prošla test slobode izražavanja.

Drugo, javni interes može poslužiti kao linija razgraničenja. Kritika rada novinara, funkcionera ili institucija, ma koliko oštra, ostaje u polju zaštićenog govora. Napadi na privatni i intimni život, bez ikakve veze s temom od javnog značaja, u to polje ne ulaze.

Treće, treće sankcije trebaju biti određene postepeno. Krivično pravo, a naročito zatvorska kazna, dolazi u obzir samo kao ultima ratio, nakon što su blaže mjere, poput uklanjanja sadržaja, mjera zabrane i naknade štete, iskorištene i pokazale se neefikasnim. To istovremeno znači da mjere moraju biti stvarno izvršive, pa tako, na primjer, sudska zabrana koja se ne provodi nije zaštita, nego poziv na eskalaciju.

Četvrto, ova presuda se odnosi na sistematsko uznemiravanje privatnih lica sadržajima bez javnog interesa. On se ne smije čitati kao opravdanje za krivični progon kritičkog, satiričnog ili neugodnog govora o nosiocima vlasti, posebno u bosanskohercegovačkom kontekstu, u kojem je kleveta u jednom dijelu zemlje vraćena u krivično zakonodavstvo. Suprotno čitanje bilo bi upravo ona zloupotreba na koju gruzijski primjer upozorava.

Granica koja obavezuje

Još od presude Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1976. godine važi da sloboda izražavanja štiti i informacije i ideje koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju.

Slučaj Kunstelj tu formulu ne dovodi u pitanje nego precizira ono što ona nikada nije obuhvatala. Sloboda izražavanja štiti govor, pa i onaj najneugodniji, ali ne štiti kampanju ponižavanja koja izražavanje koristi kao sredstvo progona.

Za bosanskohercegovačke sudove poruka je dvostruka: zaštititi one koji su mete online nasilja efikasnim i postepenim sankcijama i mjerama, a istovremeno ne dozvoliti da se ta zaštita pretvori u novo sredstvo ušutkivanja kritike. Između te dvije obaveze nema protivrječnosti.

___