Književna priča britanskog pisca inspirisana BBC školom novinarstva u Sarajevu.

foto: Cosmin Bumbu/Ustupljena fotografija 

Britanski pisac, urednik i novinar Mike Ormsby bio je jedan od prvih radijskih trenera u BBC školi novinarstva u Mediacentru Sarajevo. Napisao je više priča i knjiga, a jedna od njih, “Plivaj ili potoni”, koja je prvi put objavljena u Rumuniji 2009. godine, inspirisana je BBC školom novinarstva. Povodom trideset godina Mediacentra, poslao nam je svoju priču “Plivaj ili potoni”, kao i sjećanje na dane provedene u Sarajevu. U tekstu “Plivaj ili potoni” imena su izmijenjena radi zaštite privatnosti.

Književna priča iz Sarajeva

Piše: Mike Ormsby

Sarajevo – kakav grad! Fasciniralo me od trenutka kada sam stigao, u aprilu 1996.

Fizička razaranja rata bila su vidljiva na svakom koraku – zgrade pretvorene u ruševine, ulice izrovane gelerima. Psihološke rane opsade, one zloglasne, bile su suptilnije i teže uočljive. Mogli ste ih nazrijeti u pogledu, čuti u nedovršenoj rečenici, osjetiti u zraku.

To su bile loše vijesti – a takvih su ljudi poput mene vidjeli dosta proteklih godina, gledajući kako se Sarajevo i njegovi ljudi savijaju, ali ne lome, na televizijskim ekranima.

A dobre vijesti? Stvari su se promijenile. Rat je, manje-više, bio gotov. Dejtonski sporazum je potpisan. Mir je bio moguć. A ja sam bio tu, iznutra. Trebao sam godinu dana živjeti i raditi u Sarajevu. Podučavati radijske novinare, pomagati im da pričaju priče koje će na različite načine doprijeti do njihovih slušalaca – blizu i daleko.

Mediacentar je postao moj duhovni dom i zaista je bilo lijepo biti tamo. Boro, Ahmed, Sanela i ostatak ekipe učinili su da se stranci poput mene osjećaju dobrodošlo. Još važnije – činili su da se sve čini mogućim.

Nakon nekoliko početnih logističkih zapinjanja, BBC škola je konačno zaživjela i dočekao sam prvu grupu novinara. Neki su bili puni entuzijazma, neki oprezni, neki blijedi od straha sjedeći tako blizu bivšim neprijateljima.

Moj kolega Russell Peasgood trenirao je TV novinare i ubrzo se razvilo zdravo rivalstvo: ko će prvi doći do najbolje priče? Ko će zabrljati?

Kad bi dan završio, posmatrao bih prelijepo svjetlo u brdima. Uživao u gorko-slatkom pjevu mujezina. Hranio svoju usvojenu mačku lutalicu, Holbrookea.

A najbolje od svega – slušao bih nove poznanike, od kojih su neki brzo postali prijatelji, kako pričaju svoje priče. Ovo je jedna od najboljih – ako se to uopšte tako može reći. Nadam se da će vam se svidjeti. U svakom slučaju, hvala što ste pročitali.

Plivaj ili potoni

Piše: Mike Ormsby

Prvi put kad sam upoznao Faruka, imao je modricu ispod oka. Bila je to prava “ljepotica”, sa žutim, plavim i ružičastim tragovima razmazanim po njegovom zgodnom licu kao loše isprženo jaje. Govorio je kroz razderanu usnu, a na nosu je imao crvenu ogrebotinu. Izgledao je kao da se potukao. Ili možda imao saobraćajnu nesreću? Nisam pitao. Na ušnoj resici nosio je tri okrugle naušnice – malu, srednju i veliku. Izgledao je kao gusar iz modne kampanje. To je bio Faruk – stilizovan i mlad, sa samouvjerenim držanjem uličnog momka. To je bilo Sarajevo, 1996.

Trenirao sam radijske novinare – mlade Bosance, Srbe i Hrvate, muškarce i žene – na prvoj BBC školi. Samo dvije godine ranije, bili su zakleti neprijatelji. Većina mladića borila se u suparničkim vojskama. A sada su, evo ih, uključujući i Faruka, sjedili rame uz rame u učionici, bilježili zapažanja i zbijali šale. Faruk je u tome bio naročito dobar, što se brzo pokazalo već na jednom od naših prvih časova, upoznavanju, kada su međusobno dijelili i uspoređivali ratne priče. Ti prvi. Ne, ti.

Samirina priča bila je posebno mučna. Snajperskim hicem pogođena je u leđa, a devet mjeseci provela je paralizovana u krevetu – sve dok jednog dana nije ustala i prohodala. Zamislite to.

“Kao Lazar, misliš?”, rekao je Faruk mrtav-hladan.

Samira je zabacila svoju dugu kosu, zavalila se u stolicu i uperila u njega svoj ledeni pogled. Podsjećala je na mladu Barbru Streisand – ženu čija je nekonvencionalna ljepota govorila sama za sebe.

“Šta?”, rekao je Faruk.

Samira je odmahnula glavom, kao da je već umorna od njega, pa rekla: “Tvoj red, Tarzane.”

Faruk joj je namignuo, ohrabrujuće, i, spreman da udovolji, ispričao nam svoju ratnu priču.

“Prije opsade Sarajeva radio sam po noćnim klubovima – nekad kao DJ, nekad kao obezbjeđenje. Kad je rat počeo, regrutovali su me u jednu malu pokretnu jedinicu, Specijalne snage, ili su bar tako rekli.

Po mraku smo se vozili po brdima, naoružani do zuba, tražeći nevolje. I obično bismo ih našli. Bilo bi kontakta – pucnjava i minobacača, ponekad i borbe prsa u prsa s bombama, bajonetima, noževima, šta god si imao. Neki od nas su se pitali: Je li naš komandant malo lud? Ubrzo smo znali bolje – potpuno je lud.

Jedne noći, nakon pravog sranja, rekao sam sebi: Faruk, bježi dok još možeš.“

Ugurao sam pištolj u farmerke, spakovao ranac s hranom i vodom i krenuo pješke. Bilo je nezgodno izaći iz Sarajeva, ali imao sam prijatelje na barikadama. Prešao sam brda, uputio se prema Mostaru ... Znao sam kako da izbjegnem minska polja – jer sam ih i sam pomagao postavljati. Stopirao sam, spavao pod vedrim nebom, i stigao dva dana kasnije.

U Mostaru su ljudima bile potrebne puške. Napravio sam dobar dogovor s nekim Hrvatom. On je dobio moj pištolj, a ja vožnju do Splita, plus trajekt za Italiju. Jedva sam vjerovao kakva me sreća snašla. Sve je zvučalo predobro da bi bilo istinito. Pogodi šta? I bilo je.

Vožnja do Splita prošla je u redu, osim kad nas je na jednom punktu zaustavila hrvatska milicija. Htjeli su me objesiti o drvo i odrezati mi muda. Ali nakon par poziva, ispostavilo se da je moja priča tačna. “Pustite muslimana.” Moj vozač me je blijedo gledao u retrovizoru.

Na trajektu za Italiju bio sam toliko sretan što sam izašao iz tog prokletog rata da sam ispušio cijeli paklu cigareta. Bio sam slobodan! Istina, nisam imao ni para ni hrane, ali sam bio živ, i sve je izgledalo prilično dobro. Sve dok nismo pristali u Italiju.

Lokalna policija me je čekala. Neko im je očito dojavio. Odveli su me u stanicu na “informativni razgovor”, a dva sata kasnije ukrcali nazad na isti brod, pravac – Split. Toliko o mom hrabrom bijegu! Šta sad?

Bila je ponoć. Lutao sam po trajektu osjećajući se kao hodajući mrtvac. Znao sam da neću dugo izdržati u Hrvatskoj. Pogledao sam unazad prema svjetlima Italije i gledao kako nestaju u mraku – baš kao i moja teško stečena sloboda. Šta sam mogao? Imao sam jednu šansu. Idemo.

Skinuo sam se do bokserica i skočio – preko ograde, pravo u Jadransko more.
Voda je bila hladna, ali znao sam da je kopno udaljeno samo nekoliko kilometara. Počeo sam plivati, lagano i smireno, proklinjući godine pušenja. Kad bih se umorio, okrenuo bih se na leđa, gledao zvijezde i ponavljao sebi: Paničiš – potoneš. Ostani miran – preživiš. Imao sam 23 godine. Preživio sam Sarajevo. Mislio sam: premlad sam da umrem ovako, ovdje.

Oko devedeset minuta kasnije, izgmizao sam na italijansku obalu. Bio sam mokar do kože, iscrpljen i sam. Šest mjeseci kasnije, bio sam u Milanu, prodavao Armani odijela s kamiona – i nosio jedno sasvim fino. Ne pitaj kako. Kad je rat završio, vratio sam se u Sarajevo i počeo raditi na radiju. I to je to, uglavnom. Sad sam ovdje, s vama. I s curama.”

Faruk je bacio pogled prema Samiri. Ona je odmahnula glavom, usana stisnutih u crtu – impresionirana ili ravnodušna.

Kasnije, nasamo, kad sam Faruka pitao za onu modricu ispod oka, samo se nasmijao i rekao:
“Ovo? Nezavršeni poslovi iz rata. Onaj drugi je u bolnici.”

___