Analize medijskog vlasništva u postsocijalističkim državama JI Evrope ukazuju na problem političke instrumentalizacije i s tim povezanog onemogućavanja profesionalnog rada medija i novinara.

South East European Network for Professionalisation of Media, mreža medijskih centara i instituta iz jugoistočne Evrope čiji je član i Mirovni institut, taj je problem uočila prilikom istraživanja medijskog vlasništva 2004. godine¹ i istraživanja etike poslovanja medijske industrije 2005. godine². Mreža je na tome zasnovala novinarsko istraživanje o oblicima političke instrumentalizacije i klijentelizma u državama bivše Jugoslavije, koje je rezultiralo objavljivanjem televizijskih priloga u šest država bivše Jugoslavije³.

Manifestacije političke instrumentalizacije i političkog klijentelizma nalazimo i u djelovanju javnih radiotelevizija u državama jugoistočne Evrope, koje se po pravilu još nisu uspjele potpuno reformirati i prevazići mehanizme djelovanja državnih radiotelevizija.

Radi jasnoće problema koji želimo predstaviti i razumijevanja načina kako se on manifestira u medijskim sistemima i u medijima u državama jugoistočne Evrope, najprije ćemo opisati ključne pojmove i analitički okvir. U tome se najviše oslanjamo na radove Daniela C. Hallina koje je napisao u suradnji sa Stylianosom Papathanassopoulosom i Paolom Manciniem.

Odnos medija i politike

Hallin i Papathanassopoulos su 2002. objavili članak »Politički klijentelizam i mediji – Južna Evropa i Južna Amerika u komparativnoj perspektivi«⁴, a Hallin i Mancini 2004. knjigu »Uspoređivanje medijskih sistema – Tri modela odnosa između medija i politike«⁵.

Prema Hallinu i Papathanassopoulosu, klijentelizam je oblik društvene organiziranosti i djelovanja u kojem pristup izvorima (resursima) ekonomske i političke moći kontroliraju patroni (moćnici), te ga omogućavaju samo svojim klijentima – pojedincima i snagama koje im se povinuju i podržavaju ih. Klijentelizam je suprotan oblicima organiziranosti i djelovanja društva u kojem se pristup resursima temelji na univerzalnim kriterijima i jednakosti svih građana pred zakonom⁶.

Politički klijentelizam je stoga oblik organiziranosti i djelovanja za koji je karakteristično da pristup pozicijama, poslovima ili informacijama koji bi trebali biti na raspolaganju pod jednakim uvjetima svim građanima ili organizacijama omogućava, dozira odnosno raspoređuje prema kriterijima političke pripadnosti u zamjenu za političku podršku i zaštitu političkih interesa moćnika koji imaju kontrolu nad resursima (pozicijama, poslovima ili informacijama), najčešće zato što su na vlasti. Takav način upravljanja društvenim resursima podstiče hijerarhijsku društvenu strukturu, te onemogućava razvoj i moć građana i civilno-društvenih organizacija i inicijativa za učešće i utjecaj na upravljanje resursima. Nijedno društvo nije potpuno klijentelističko, ali u nekima takav način organizacije prevladava⁷.

Politička instrumentalizacija pojedinih resursa, uključujući medijski sistem, je sastavni dio klijentelizma; pri čemu je klijentelizam kompleksnija struktura upravljanja i organiziranja.

Hallin i Papathanassopoulos su politički klijentelizam na medijskom području prepoznali u najvećoj mjeri u državama Južne Evrope (autori su naveli Italiju, Španiju, Portugal i Grčku) i Južne Amerike, obrazlažući to, pored ostalog, i povijesnim kontekstom i tradicionalnim oblicima političkih i društvenih odnosa. Te analize pokazuju da politički klijentelizam dobija zamah u medijskih sistemima takvih društava iz nekoliko razloga: zbog odsutnosti tradicije razvoja novinarstva kao autonomne profesije, postojanja tradicije tzv. advokatskog ili zagovorničkog/zastupničkog žurnalizma (u suprotnosti s anglosaksonskom tradicijom tzv. faktografskog novinarstva), politizacije javnih radio-televizija i organa koji odlučuju o radiodifuziji (frekvencijama i slično) te političke instrumentalizacije privatnih medija (zbog političkih ambicija i veza medijskih vlasnika)⁸.

U knjizi »Uspoređivanje medijskih sistema – Tri modela odnosa između medija i politike« Hallin i Mancini obrazlažu novi pojam - politički paralelizam. Njega u medijima prepoznajemo po jačini i karakteru povezanosti medija i političkih grupa, a i po tome u kojoj mjeri se u medijskom sistemu odražavaju preovlađujuće političke podjele u društvu.

Politički paralelizam se stoga manifestira kroz medijske sadržaje, političku profiliranost zaposlenika u medijima i medijskog auditorija, te kroz organizacijsku povezanost medija i političkih grupa⁹.

I politički paralelizam se, prema analizama Hallina i Mancinia, u medijima ispoljava u raširenosti zagovorničkog/zastupničkog (advocacy) novinarstva, u kojem novinar ima više ulogu komentatora nego izvještača.

Hallin i Mancini su uspoređivali medijske sisteme u Evropi i Sjevernoj Americi te ustanovili da je medijski sistem sa visokim stupnjem političkog paralelizma karakterističan za mediteranske države (autori kao primjer navode Portugal, Španiju, Francusku, Italiju i Grčku). Zato su taj model medijskog sistema nazvali mediteranski ili polarizirani pluralistički model. Karakteristike tog modela su kasno ostvarivanje slobode štampe i kasni razvoj komercijalnih medija, jaka uloga države kao vlasnika, regulatora, osnivača i sufinansijera medija, postavljanje političkih tema u središte interesa medija i politizacija medija, koji su i kroz povijest bili često instrumentalizirani u političkim konfliktima i prevratima¹⁰.

Politički klijentelizam se u medijima, prema Hallinu i Manciniu, ispoljava i preko položaja institucija koje reguliraju djelovanje medija. Njima nije omogućen nezavisan rad nego ih se politizira i izlaže stalnim političkim pritiscima. Klijentelizam se manifestira i tako što se na vodeće položaje u medijima postavljaju politički lojalni kadrovi, tako što nije moguće dobiti i voditi poslove bez političkih veza, tako što vlasnici koriste medije kao adut u pregovorima s političkim i drugim elitama i kao sredstvo za intervencije u politici, a to je često i jedini razlog zbog kojeg je neko poduzeće ili pojedinac vlasnik medija¹¹.

Hallin i Mancini kao suprotnost političkoj instrumentalizaciji, klijentelizmu i paralelizmu postavljaju profesionalizaciju novinara. Nju je moguće ostvariti samo u društvima gdje se novinarstvo može razviti u djelatnost koja je odvojena i nezavisna od drugih društvenih i političkih djelatnosti.

Pri tome je ključno da novinari služe interesu javnosti, a ne specifičnim interesima različitih grupa, da djeluju na osnovu profesionalnih standarda, a ne da slijede ciljeve nametnute izvan njihove profesije, te da se u obavljanju svoje profesije novinari ne poistovjećuju sa partikularnim pogledima i stajalištima.

Hallin i Mancini su ustanovili da su za mediteranski ili polarizirani pluralistički model upravo karakteristični slabo razvijena profesionalizacija novinara i medija, nedostatak strogog razlikovanja između političkog aktivizma i novinarstva, ograničavanje novinarske autonomije i česti konflikti prilikom pokušaja novinara i medija da postignu autonomiju.

Klijentelizam kao paralelni sistem društvenih i političkih odnosa

Lev Kreft, direktor Mirovnog instituta i profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, je na okruglom stolu o političkom klijentelizmu i medijima u državama bivše Jugoslavije u Ljubljani 29. septembra 2007. ustvrdio da klijentelizam u državama jugoistočne Evrope djeluje kao paralelni, neslužbeni sistem društvenih i političkih odnosa, te da se pojavljuje tendencija uspostavljanja klijentelizma kao službenog, osnovnog sistema odnosa u društvu.

Klijentelizam je, kao ekscesna pojava koja se pojavljuje u pojedinim slučajevima, prisutan u većini društava, a problem nastane kada se on iz pojedinačne pojave razvije u sistem odnosa i kada takav sistem prevlada. Prisutnost političkog klijentelizma u medijskim sistemima jugoistočne Evrope Kreft obrazlaže postavljanjem novinara u položaj ovisnosti, naročito kroz načine zapošljavanja koji ne omogućavaju sigurnost i trajnost radnog odnosa. Također navodi da se klijentelizam u našem regionu manifestira kroz koncentraciju medijskog vlasništva, nedovršenu privatizaciju medija, utjecaj vlasti na distribuciju resursa za emitiranje radijskih i televizijskih programa, utjecaj vlasti na financiranje i postavljanje kadrova u medijima, prije svega na nacionalnom radiju i televiziji. Klijentelizam podstiču i akteri medijskog tržišta, ne samo nosioci političke vlasti. Na medijskom tržištu vlasnici utjecajnih medija koriste svoje medijsko vlasništvo kao zalog koji im osigurava privilegiran položaj u razmjeni sa upravljačima društvenih resursa po sistemu »ja tebi medijski utjecaj, ti meni veliki posao«.

Kreft navodi da tradicija političkih odnosa u postsocijalističkim državama jugoistočne Evrope utječe na pojavu klijentelističkih odnosa u medijskim sistemima tih država, ali da nije dovoljno tom problemu prilaziti samo historijski. On tvrdi da pravi izvor današnjih pokušaja da klijentelizam postane službeni sistem odnosa leži u afirmiranju autoritarnog kapitalizma (čiji temelji su otvoreno tržište, upravljanje proizvodnim, distribucijskim i procesima razmjene iz centara globalne koncentracije kapitala, ograničen protok ljudi i postfordistički režimi zapošljavanja radne snage, te uspostavljanje »kobajagi« slobode i ljudskih prava) i u nacionalističkoj ideologiji koja takvom autoritarnom kapitalizmu omogućava da djeluje kao neproblematična demokracija.

Upisivanje u etnički opredjeljenu naciju, što čini opće prihvatljivom diobu na Nas i Njih, stvara u medijima režime korisne i nekorisne istine, a naročito režime nevidljive istine koja se ne može izreći. Stvara i velike grupe ljudi bez javnog glasa. Stoga je za Krefta to najrasprostranjeniji oblik klijentelizma: patron je etnički definirana nacija, a klijent je medijski djelatnik koji vjerno proizvodi pravu sliku svijeta. I tu se, prema Kreftu, sreću obje klasične vrijednosti klijentelizma: pietas (dužnost, odgovornost, čast) i auctoritas (lojalnost i moralno preimućstvo koje klijentelizam osigurava patronima-očevima nacije i njihovim klijentima).

Politika u medijskom sistemu: Slučaj Slovenije

Upravo u Sloveniji, otkuda dolazi Kreft, a i autorica ovog teksta¹², bez obzira na članstvo u Evropskoj Uniji i druge članske iskaznice koje bi trebale vrijediti i kao službena potvrda demokratičnosti medijskog sistema, srećemo se sa takoreći svim manifestacijama političkog paralelizma, klijentelizma i instrumentalizacije u medijima.

Pred objavljivanjem je studija o ulozi države i politike u medijskom sistemu u Sloveniji koja proizlazi iz istraživanja Sandre B. Hrvatin i autorice ovog teksta. U njoj smo u razdoblju izrazitog zaoštravanju dugogodišnje rasprave o odnosu između politike i medija u Sloveniji pokušale doći do odgovora zašto se to događa i zašto su mediji u Sloveniji takvi kakvi su.

Tokom višemjesečnog istraživanja (od februara do oktobra 2007.) proučavale smo ulogu države i politike na području medijskog vlasništva, oglašavanja, subvencija, raspodjele frekvencija, djelovanja nadzornih organa na području radiodifuzije, djelovanja javne radiotelevizije RTV Slovenija, audiovizualne kulture, i odnosa između države, medija i Rimokatoličke crkve. Pored indikatora sadašnje uloge države na pomenutim područjima, osvrnule smo se i na razdoblje od začetka 90-tih godina prošlog stoljeća tj. od nastajanja novog medijskog sistema u vrijeme promjene društvenog sistema i uspostavljanja Slovenije kao samostalne države.

Medijsko vlasništvo, naročito na području glavnih informativnih štampanih medija, u Sloveniji se koncentrira u rukama poduzeća i pojedinaca koji su do njega došli na osnovu političkih dogovora, a i koriste ga kao sredstvo utjecaja na političke odnose i kao sredstvo za dobivanje poslova i postizanje ekonomskih ciljeva u drugim industrijama koje posjeduje vlasnik medija.

Ujedno je najveći među domaćim oglašivačima u Sloveniji poduzeće „Mobitel“, koje je u vlasništvu Telekoma, a Telekom u vlasništvu države. „Mobitel“ tako objavljivanjem i ukidanjem oglasa može bitno utjecati na ekonomski položaj medija, posebno manjih. Na vrhu „Mobitela“ su uvijek kadrovi politički lojalni stranci na vlasti, a to rezultira time da su od dolaska na vlast koalicije stranaka desnice i centra krajem 2004. godine do sada oglasi „Mobitela“ postepeno potpuno nestali iz štampanih medija koji su kritični prema vladi.

Pregled sistema dodjeljivanja frekvencija je pokazao da su sve najvažnije frekvencije u Sloveniji podjeljene bez javnog natječaja privilegiranim pojedincima početkom devedestih godina prošlog stoljeća, prije prihvaćanja prvog zakona o medijima (prihvaćen je 1994. godine), dobar dio njih samo dan prije prihvaćanja zakona. Na taj način je frekvencije koje omogućuju pokrivanje programom većeg dijela teritorije Slovenije, pored politički podobnih pojedinaca, dobila i Rimokatolička crkva – za radio i televiziju. U to vrijeme je resor u vladi koji je odlučivao o telekomunikacijama i radiodifuziji vodila stranka Slovenski krščanski demokrati.

To su samo neke manifestacije problema o kom raspravljamo u ovom tekstu. Upravo su problemi političke instrumentalzacije medija, povezani sa pogoršavanjem profesionalne i socijalne sigurnosti novinara, doveli 2007. do najoštrijih sukoba između novinarskih organizacija i političkih grupa na vlasti u Sloveniji. U središtu sukoba je bio pokušaj novinara da uz pomoć domaće i međunarodne javnosti postignu sistemska rješenja za profesionalnu autonomiju, onemogućavanje političkih pritisaka i zloupotrebe medijskog vlasništva na štetu kvalitete i vjerodostojnosti novinarskog rada i socijalne sigurnosti novinara.

Politički klijentelizam u zemljama bivše Jugoslavije

Pomenuti okrugli stol o oblicima političke instrumentalizacije i klijentelizma u medijima u državama bivše Jugoslavije potvrdio je da je taj problem rasprostranjen ne samo u Sloveniji. U Makedoniji su, prema referatu eksperta makedonskog vijeća za radiodifuziju Snežane Trpevske, najveće i najutjecajnije komercijalne televizijske stanice povezane sa moćnim pojedincima i poduzećima koji te medije koriste za svoje političke i ekonomske ciljeve, te onemogućavaju razvoj i ostvarivanje profesionalnih standarda. I u Makedoniji su radijske i televizijske frekvencije podijeljene utjecajnim političko-ekonomskim grupacijama prije donošenja zakona o radiodifuziji 1997. godine. Nekoliko tih vlasnika neposredno sudjeluje u političkom životu tako što ima svoje političke partije. U Makedoniji se također, bez obzira na razdoblje kada su privatni mediji odigrali ulogu demokratske alternative državnim medijima, postepeno pokazuje, kako navodi Trpevska, da je prevladao sistem u kojem medijski vlasnici nisu zainteresirani za razvoj medijskog biznisa i medijske industrije, a time ni za razvoj novinarstva kao autonomne profesije.

U Crnoj Gori, prema riječima novinarke crnogorskog nedjeljnika Monitor Milke Tadić, povezanost vladujućih političkih krugova i velikog broja najutjecajnijih medija onemogućava razvoj slobodne i kritične javnosti. Glavni mediji uglavnom služe kao mikrofon preko kojeg se bez kritičke distance saopćavaju neprikosnovene odluke i poruke pojedinih političkih grupacija. Bez obzira na odlične medijske zakone, prihvaćene pod utjecajem evropskih institucija, medijski sistem ostaje podvrgnut političkom paralelizmu. Ponajviše je pod patronatom vlasti Radiotelevizija Crne Gore, najutjecajni medij u državi – što se odražava kako u programskim sadržajima tako i u odabiru vodećih kadrova.

U Hrvatskoj se kroz sudbinu političko-satiričkog tjednika „Feral Tribune“ od njegovog nastanka početkom 90-tih godina prošlog stoljeća vidi kako djeluje praksa političkog klijentelizma i instrumentalizacije u medijima. „Feral“ je vlastitim izborom ostao izvan podjele političkih sfera utjecaja u medijskom sistemu u Hrvatskoj, te je posljedično bio izvrgnut kažnjavanju na različite načine – od drastičnih tužbi, svrstavanja u kategoriju medija koji moraju plaćati porez zbog širenja pornografskih sadržaja, sustavnog odbijanja političara iz određene političke stranke da daju izjave ili intervjue „Feralu“, mobilizacije urednika „Ferala“ i upućivanja na vojnu vježbu, podvrgavanja „Ferala“ linču u medijima pod kontrolom određenih političkih grupacija, praćenja „Feralovih“ novinara od strane tajnih službi, prijetnji novinarima smrću, javnog paljenja „Ferala“, do više od decenije potpune blokade objavljivanja oglasa u „Feralu“ bez obzira na visinu naklade i pokazatelje strukture čitateljstva.

I u drugim državama bivše Jugoslavije i cijele jugoistočne Evrope postoje mnogi oblici političke instrumentalizacije, klijentelizma i paralelizma koje su opisali Hallin, Papathanassopoulos i Mancini kada su analizirali medijske sisteme mediteranskih država bez socijalističke tradicije.

U istraživanju medijskog sistema u Sloveniji koje radim sa kolegicom Sandrom B. Hrvatin zaključile smo da mora postojati suprotnost sadašnjem sistemu koji se temelji na političkom paralelizmu, klijentelizmu i instrumentalizaciji. Uvjerene smo da ga moramo tražiti i graditi u savezništvu između onih novinara i onih građana i njihovih asocijacija, vlasnika i zakonodavaca koji su odlučni izgraditi protusistem. Kao što je sistem kojem moramo izgraditi suprotnost čvrst i prepleten, tako i protusistem mora biti zasnovan na mnogim prepletenim mehanizmima, a koji podstiču djelovanje medija zasnovano na profesionalnim standardima i autonomnosti novinarske profesije, na odgovornosti i osjetljivosti medija i novinara za interese javnosti, te na korištenju medija za stvaranje prostora za javnu raspravu i naročito za glasove onih koji nemaju političku i financijsku moć.

Ovaj tekst je nastao na osnovu izlaganja Brankice Petković na regionalnoj konferenciji “Sloboda i nezavisnost medija: između klijentelizma, vlasništva i komercijalizacije”, koja je 2. i 3. novembra 2007. održana u Mediacentru Sarajevo.

FUSNOTE:

¹Rezultati istraživanja su dostupni na http://www.mirovni-institut.si/media_ownership

²Rezultati istraživanja su dostupni na http://www.seenpm.org/archive/index.php?nav=ut.php&p=9

³Prilozi i projekt u cjelini su predstavljeni na http://www.mirovni-institut.si/instrumentalizacija ⁴Daniel C. Hallin i Stylianos Papathanasssopoulos, “Political Clientelism and the Media: Southern Europe and Latin America in Comparative Perspective”, Media, Culture & Society, 2002, broj 24, str. 175-195.
⁵Daniel C. Hallin i Paolo Mancini, Comparing Media Systems – Three Models of Media and Politics, Cambridge University Press, 2004.
⁶Daniel C. Hallin i Stylianos Papathanasssopoulos, “Political Clientelism and the Media: Southern Europe and Latin America in Comparative Perspective”, Media, Culture & Society, 2002, broj 24, str. 184-185.
⁷Ibid, str. 175-176.
⁸Ibid, str. 176-177.
⁹Daniel C. Hallin i Paolo Mancini, Comparing Media Systems – Three Models of Media and Politics, Cambridge University Press, 2004, str. 28.
¹⁰Ibid, str. 67–68 i 73.
¹¹Ibid, str. 58.
¹²Lev Kreft i Brankica Petković rade u Mirovnom institutu u Ljubljani. Kreft je također i redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani.