Bosna i Hercegovina ima toliko nivoa vlasti da, kada se desi tragedija, niko nije nadležan, ali svi su prisutni pred kamerama.

foto: Eduard Labar / Unsplash / Ilustracija 

U Bosni i Hercegovini se često ponavlja isti obrazac: upozorenja i prijave o rizicima postoje, ali konkretne mjere se pokreću tek kada neko izgubi život ili nastane velika materijalna šteta.

Ovaj tekst analizira tri slučaja iz proteklog perioda kako bi se razumjelo zašto se preventivne politike rijetko primjenjuju, ali kad se dogodi tragedija, reakcije su brze, vidljive, ali i često usmjerene ka političkom PR-u, umjesto ka sistemskoj prevenciji.

Upozorenja nad prirodnim rizicima koja su ostala bez odgovora: Donja Jablanica

Tokom katastrofalnih poplava i klizišta u oktobru 2024. godine, u Donjoj Jablanici stradalo je najmanje 19 ljudi kada je velika masa kamenja i zemlje zatrpala naselje. Najteže su pogođene kuće i infrastruktura, a tragedija je bila dio šire katastrofe koja je zahvatila više srednjobosanskih i hercegovačkih općina.

Centralno pitanje nakon tragedije bilo je: šta je dovelo do razornog pomicanja materijala? Istražitelji su brzo uspostavili vezu sa kamenolomom iznad naselja, za koji se kasnije utvrdilo da je funkcionisao bez važeće koncesije. Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) sama priznaje da nije izdavala dokumente ili koncesije toj firmi, niti je evidentirala uplatu naknada za dozvole.

Stručnjaci i mještani godinama su upozoravali da je teren geološki oštećen i rizičan, a da bez adekvatnih mjera zaštite stanovništvo može biti ugroženo, ali ta su upozorenja ostala bez sistemske reakcije. Inspekcije su u više navrata izlazile na teren, počevši još od 2009. godine, izdavale naloge za provođenje mjera, pa čak i zabranjivale rad kamenoloma te pečatile objekt, ali je situacija ostala nejasna i rad se u praksi nastavio bez adekvatnog nadzora.

Tek nakon tragedije, Donja Jablanica postaje centralna medijska tema: političari izlaze pred kamere, obilaze teren, daju izjave, obećavaju „temeljite istrage“ i „sistemska rješenja“. Mediji bilježe snažan talas javnih istupa i saopštenja, ali kako interes javnosti slabi, tako izostaju konkretni i vidljivi rezultati – obećanja ne prati dosljedno informisanje o odgovornosti, sankcijama i promjenama koje bi spriječile ponavljanje sličnih tragedija.

Više od godinu dana nakon katastrofe, Tužilaštvo HNK-a navodi da je istraga o mogućoj odgovornosti za tragediju u završnoj fazi, ali nije jasno da li će biti podignute optužnice ili hoće li nadležni snositi sankcije.

Smrt žene na Grbavici i naknadne intervencije koje nisu preventivne

Početkom ove godine u sarajevskom naselju Grbavica stablo bora visoko desetak metara palo je na ženu, suprugu i majku dvoje djece, nanijevši joj teške povrede od kojih je ubrzo preminula. Tragična nesreća je dodatno otvorila problem dotrajalih stabala i neadekvatnog održavanja javnih zelenih površina, naročito nakon jakih snježnih padavina koje su paralizovale saobraćaj i uzrokovale dodatne teškoće širom Bosne i Hercegovine.

Ono što je posebno važno u ovom slučaju jeste da su slična upozorenja o opasnim stablima i lošem održavanju gradske infrastrukture postojala i prije nesreće, ali su konkretne intervencije, poput uklanjanja starih grana, pokrenute tek nakon smrti žene.

Reakcije su bile brzo vidljive u javnosti, doduše ostale su vidljive jer odrezane grane i dalje stoje na zelenim površinama, ali one više liče na hitne mjere nego na dugoročno planiranje održavanja i prevencije. Sve to izaziva frustraciju građana koji smatraju da bi takve aktivnosti morale biti redovne, a ne izazvane tragedijom.

U danima nakon nesreće, slučaj žene poginule na Grbavici dominirao je medijskim prostorom, ali je fokus dijela političkih aktera bio na javnim istupima, objavama na društvenim mrežama i međusobnim optužbama, uključujući i sukobe s novinarima, umjesto na jasnom objašnjenju ko je bio zadužen za održavanje i zašto sistem nije reagovao ranije. Medijska slika bila je zasićena reakcijama i emocijama, dok su informacije o dugoročnim planovima i odgovornosti ostale nedorečene.

Saobraćajni rizici i mjere tek nakon gubitka života

Saobraćajne nesreće u Bosni i Hercegovini predstavljaju jedan od vodećih uzroka smrti i povreda. Iako su „crne tačke“ u saobraćaju često identifikovane kao mjesta visokog rizika, kako od strane policije tako i od lokalnih zajednica, intenzivnije kontrole, postavljanje radara i drugih uređaja za smanjenje brzine, kao i reorganizacija saobraćajne signalizacije često se provode tek nakon teških nesreća. To stvara dojam da je reakcija vlasti reaktivna, a ne preventivna.

Postoje napori da se saobraćajna politika unaprijedi te da se implementiraju mjere bezbjednosti, ali broj poginulih u saobraćaju ostaje visok u odnosu na prosjek zemalja Evropske unije, a problemi sistemske primjene preventivnih mjera ostaju aktuelni.

U javnoj komunikaciji, saobraćajne tragedije se najčešće koriste za slanje poruka o pooštravanju kazni i povećanim policijskim kontrolama, što se u medijima često prezentuje kroz prijetnje i statistiku, bez ozbiljne rasprave o stanju infrastrukture, lošim cestama, neadekvatnoj signalizaciji i izostanku kontinuiranih kampanja za podizanje saobraćajne kulture. Takav pristup doprinosi percepciji da se odgovornost prebacuje na „male ljude“, dok sistemski problemi i kvalitetna komunikacija s javnošću ostaju u drugom planu.

U tom kontekstu, aktuelna afera s pritvaranjem ispitivača u Sarajevu u okviru akcije „Absterego“, kao i najave ministra Edina Forte o izmjenama zakona koje se odnose na način polaganja vozačkih ispita u BiH, još jednom otvaraju pitanje sistemske odgovornosti države za stanje u saobraćaju. O tim izmjenama govorilo se i na nedavno održanom okruglom stolu na Fakultetu za saobraćaj Univerziteta u Sarajevu, ali iskustvo pokazuje da se reforme u ovoj oblasti najčešće najavljuju tek nakon skandala ili tragedija, dok njihova stvarna i dosljedna primjena ostaje neizvjesna.

Problem neregularnosti u procesu obuke i polaganja vozačkih ispita u BiH nije nov, već traje decenijama, što dodatno pojačava sumnju da će i ovaj put sistemske promjene ostati na nivou reakcije „kad bude kasno“, umjesto dugoročne i ozbiljne reforme.

Zašto vlasti najčešće čekaju tragediju?

Slučajevi Donje Jablanice, Grbavice, saobraćajnih „crnih tačaka“, učestalih zločina femicida i mnogi drugi ne govore o „nesretnim okolnostima“. Oni govore o sistemu koji ne reaguje dok neko ne izgubi život. I svaki put se ponavlja ista priča.

Bosna i Hercegovina ima toliko nivoa vlasti da, kada se desi tragedija, niko nije nadležan, ali svi su prisutni pred kamerama. Dok se nečija kuća ruši ili život gasi, institucije se gube u tome čija je odgovornost, čiji je papir i čiji je potpis trebao doći prvi. A kada se desi najgore, odjednom se zna ko treba izaći na teren, dati izjavu novinarima i obećati rješenje građanima. Zašto se ta jasnoća ne pojavi ranije?

Prevencija u ovoj zemlji izgleda kao luksuz, a ne obaveza. Upozorenja postoje, stručna mišljenja postoje, prijave se podnose, ali ništa se ne dešava dok tragedija ne postane vijest. Da li zaista moramo čekati da neko izgubi život da bismo uklonili opasno stablo, zatvorili ilegalni kamenolom ili postavili radar na mjesto gdje automobili godinama izazivaju nesreće i/ili ubijaju ljude?

Poseban problem je način na koji se tragedije koriste. Umjesto tišine, odgovornosti i konkretnih mjera, dobijamo politički i medijski teatar: izjave, obilazak terena, međusobna prepucavanja i borbu za pažnju. Ko je zakazao? Ko je kriv? Ko će podnijeti ostavku? Ta pitanja kratko traju, jer se brzo zamijene novom temom, a sistem ostaje isti.

I na kraju, ono najporaznije – gotovo niko ne odgovara. Istrage traju mjesecima, ponekad godinama. Predmeti se „vode“, ali se rijetko završavaju. U slučaju ilegalnog kamenoloma iznad Donje Jablanice, godinama su postojale zabrane i upozorenja, ali stvarne sankcije dolaze tek nakon što je 19 ljudi izgubilo život. Ako ni tada nema jasne odgovornosti, postavlja se pitanje šta je uopće dovoljno da sistem reaguje?

Ovi slučajevi nisu izuzeci. Oni su pravilo. I dok se ne promijeni logika po kojoj se reaguje tek kada bude kasno, tragedije će se nastaviti, a vlast će ih i dalje „rješavati“ tek nakon što je šteta nepopravljiva. I izlaziti pred novinare samo radi samopromocije.

___