Mirovni aktivista Nedžad Novalić govori o tome zašto su sporazumi o priznanju krivice ostali na margini i kakvu odgovornost mediji imaju u suočavanju s prošlošću

foto: Centar za nenasilnu akciju Sarajevo | Beograd

Dvoje mirovnih aktivista – Davorka Turk i Nedžad Novalić – uredili su publikaciju Dogovorena pravda: Sporazumi o priznanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, koju je nedavno objavio Centar za nenasilnu akciju Sarajevo | Beograd. Osim kao urednici, potpisuju se i kao autori knjige koja je nastala kao rezultat istraživanja i intervjua fokusiranih na dijelove suđenja za ratne zločine u kojima su optuženi priznali svoja nedjela. Publikacija predstavlja pokušaj da se dio koji se odnosi na priznanja, kako piše u uvodu, „otrgne od zaborava i ponudi kao alat koji može koristiti u borbi protiv negiranja nečije patnje, u borbi protiv negiranja utvrđenih činjenica, ali i onima koji žele dublje analizirati sve ili neke od predmeta u kojima je došlo do sporazuma o priznanju krivice“.

Jedan od urednika, Nedžad Novalić za Mediacentar Sarajevo govori o ulozi medija – ne samo u raspirivanju ratova devedesetih, nego i izostanku njihove odgovornosti, te o ograničenjima sudske pravde bez šire društvene uključenosti. Naglašava i da bez aktivne uloge medija, obrazovnih institucija i otvorene komunikacije sudova s javnošću, suđenja za ratne zločine ne mogu imati stvarni društveni smisao niti spriječiti ponavljanje nasilja.

'Nemali broj medija je širenjem dezinformacija, straha i mržnje, uz jasno označavanje neprijatelja, bio dio ratnih napora i često su upravo takvi medijski izvještaji bili prethodnica zločinima na terenu', napisali ste u poglavlju 'Medija: karika koja je nedostajala', objavljenom u publikaciji Dogovorena pravda. Kako ocjenjujete činjenicu da na Haškom sudu, ali ni pred domaćim sudovima, niko od novinara nije odgovarao za ratno huškanje na prostoru bivše Jugoslavije?

Kada se pogleda sva ta propaganda, a o tome danas imamo dovoljno istraživanja, prosto se stiče osjećaj da su mnogi trebali odgovarati. I to ne samo novinari – imamo primjere historičara, književnika, vjerskih lidera koji su na različite načine pripremali teren da rat učine ne samo mogućim i zamislivim već i jedinim „logičnim“ izborom za mnoge ljude. Niko od njih nije odgovarao. Krivična odgovornost je važna, ali je uvijek ograničena. Možda je najveća greška u samom početku bilo uvjerenje da će krivično procesuiranje jednog dijela vojnih i političkih rukovodstava riješiti sve nedaće. Ne želim reći da takvo procesuiranje nije važno i da nije dalo nikakve efekte, ali se uslijed prevelikog oslanjanja na sudsku pravdu nisu iskorišteni nikakvi drugi mehanizmi da se mnogi, pa i novinari, pozovu na odgovornost. Možda ne nužno na krivičnu odgovornost, ali na neku vrstu političke i moralne odgovornosti sigurno.

Jesu li naučna istraživanja, konferencije, publikacije, dokumentarnih filmovi, pa i kaznene prijave (bez optužnica i suđenja, ipak) dovoljni da se nauče neke lekcije iz ratnih devedesetih kad su huškački mediji u pitanju?

Nisu. Ništa nije dovoljno. Mogu pomoći, mogu se pokazati u nekom ključnom trenutku, na nekom raskršću, važnim da izaberemo neki ispravniji put kao društvo, ali nema garancije da ćemo to učiniti, kao što nema garancije za bilo koje društvo. U pristupu koji se naziva tranzicijska pravda jedan od ciljeva su garancije da se nešto neće ponoviti. To ne samo da je neutemeljeno obećanje već može biti kontraproduktivno jer se iz razumljive potrebe da se nama ili našoj zajednici ne ponovi neko stradanje pređe u nešto što se zove „preventivno nasilje“ po principu „bolje da mi njih sada, nego oni nas ponovo“. Taj momenat imate vrlo plastično prikazan u samom priznanju Biljane Plavšić.

Mi danas imamo tu privilegiju da analiziramo devedesete sa odmakom od 30 godina i iz perspektive nečeg okončanog ili barem iz perspektive poznatog ishoda. Propaganda je koristila strah koji je postojao, zloupotrebljavala stradanja, postojeće nepovjerenje, neizvjesnost… I mnogi su nasjedali na tu propagandu jer je nudila neke odgovore i na jedan način, sada znamo da je bio destruktivan, odgovarala na potrebe običnih ljudi za sigurnošću, za objašnjenima. Najviše što možemo uraditi jeste da gradimo svijest kod ljudi koji su to mehanizmi koje, naprimjer, strah pokreće kod nas samih. Nedavno sam vidio izjavu Joschke Fischera, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačke i lidera Zelenih, koji je objašnjavao svoj put od pacifiste do zagovornika naoružavanja. On doslovno kaže kako su vremena drukčija, kako im prijete i kako se moraju braniti. Taj osjećaj ugroženosti, taj strah, to stvara plodno tlo u kojem je teško donositi racionalne odluke.

Postojali su i pozitivni primjeri, no takve su hrabre novine i mediji ili ugašeni, ili promijenili stranu. Tek su rijetki o(p)stali, tek rijetki pišu o nečasnoj ulozi medija u ratovima, a čini se da su itekako potrebni danas. Jesu li projektne aktivnosti pojedinih medija dovoljne za suočavanje s ratnom medijskom prošlošću ili treba / mora postojati i druga forma kojom bi se pozabavili tim neslavnim dijelom historije ovdašnjeg novinarstva?

Urađeno je mnogo na dva važna polja. Prvo je urađeno zaista mnogo da se p(r)okažu mediji i novinari koji su bili primjeri jednog ratnohuškačkog novinarstva, kao i da se ukaže na hrabre i časne medije i novinare. Potom su mlađim generacijama ostavljene knjige, filmovi i drugi materijali kao neka vrsta svjedočanstva i zapisa o tom vremenu. To može posvjedočiti i moja generacija koja nema direktno sjećanje na medije u ratovima 1990-ih, ali je mnoge od nas to saznanje o medijima u tom periodu itekako oblikovalo. Iz ličnog primjera mogu svjedočiti da su knjige Hamze Bakšića ili pak knjiga Nisam zavijao sa vukovima Tomislava Jakića bile formativne. Sada ostaje izazov kako to znanje prenositi dalje u vrijeme kada se dramatično izmijenilo poimanje i medija i uloge novinara. Recimo nedavno kada sam se, zahvaljujući izdanju Mediacentra, ponovo vratio čitanju Hamze Bakšića. I dominantni osjećaj bio je koliko su mnoge stvari i danas aktuelne i jednako važne. Istovremeno, vidite koliko su se svijet oko nas i samo novinarstvo dramatično izmijenili u samo dvije decenije.

Ako znamo da su suđenja za ratne zločine pratili ili prate tek rijetke nevladine organizacije i tek pokoja medijska kuća, koji faktori utječu na slabu zainteresiranost – manje zvučna imena optuženih, dugotrajnost postupaka, vremenski odmak, zatvorenost pravosuđa?

Sve od pobrojanog. Suđenja su jedan vrlo birokratski proces, beskrajno dosadan. Najčešća predstava kod nas kako suđenja izgledaju je ona iz američkih filmova i serija. U stvarnosti, suđenja su potpuno drukčija, posebno suđenja za ratne zločine. Mnoga traju po pet ili više godina, danima se raspravlja o nekim tehničkim ili statusnim stvarima. Najveći izazov za medije jeste što često mogu provesti osam sati u sudnici i da na kraju nemaju uopće vijest jer se cijeli dan raspravljalo pod kojim vremenskim uslovima minobacačka granata određenog kalibra može imati domet toliko i toliko kilometara. I šta da vi izvijestite, a potrošili ste cijeli radni dan? Poslati novinara da prati takvo suđenje u vrijeme kada se mediji suočavaju sa hroničnim manjkom resursa nije odveć racionalno. Zato mediji najčešće prate početak suđenja, odnosno izjašnjenje o krivici, i kraj suđenja, odnosno izricanje kazne. Iako je to razumljivo, to dovodi do mnogih negativnih efekata. Jedan od njih je da, naprimjer, sud nekoga oslobodi odgovornosti za određeni zločin. Mnoge žrtve to razumiju kao da sud negira da se zločin uopće desio, iako se iz presude vidi da sud potvrđuje postojanje zločina, stradanje i druge okolnosti, ali prosto ne vidi da je određena osoba odgovorna. Taj jaz bi trebali popuniti javni servisi koji bi mogli izdvojiti resurse, raditi specijalne emisije, sedmične izvještaje… Ali opet kod nas postoji problem sa javnim servisima koji su ili na rubu opstanka ili „oteti“ od političkih elita. Tako da suđenja za ratne zločine i kod nas i u regionu prate isključivo nevladine organizacije pokušavajući koliko-toliko popuniti prazninu.

Nepovjerenje između pravosuđa i medija definitivno postoji, primjetna je i određena distanca, a i činjenica da se novinari vrlo često moraju prihvatiti uloge tumačenja sudskih odluka. Koliko sve to pridonosi manipulaciji činjenicama u javnom prostoru?

To nepovjerenje posebno postoji na našim prostorima. Može se desiti da suđenje traje pet godina i da nemate niti jednu fotografiju optuženog, odnosno na kraju osuđenog. Sudovi na ovim prostorima polaze od činjenice da presude govore same za sebe, ali te presude budu objavljene nakon nekoliko mjeseci, one po pravilu imaju više stotina stranica, često su anonimizirane do neprepoznatljivosti. I onda se postavlja pitanje kakvu društvenu korist to suđenje ima? Imali ste nedavno slučaj u Srbiji da je optuženi za ratne zločine, kome se sudi godinama, otišao da ratuje u Ukrajinu. Za sve to vrijeme ne postoji niti jedna njegova fotografija, pa je istraživač koji je jedini pratio to suđenje, ali koji nije smio da fotografiše optuženog, bio jedini u prilici da identifikuje optuženog na fotografijama sa fronta. Sudovi bi morali promijeniti taj konzervativni pristup i bar donekle pokušati surađivati sa medijima, istraživačima, nevladinim organizacijama, školama… Ako imamo presudu i za nju zna samo sud, kakva je korist? Mala ili nikakva. Sudovi kažu nije do nas i taj posao bi trebao raditi neko drugi i tu ulazite u začarani krug prebacivanja odgovornosti.

Drugi ogroman problem jeste kako se kod nas shvata pojam „objektivnosti“ i „neutralnosti“. Mi smo, recimo, pitali sudije Suda BiH da li bi oni bili spremni otići na neko mjesto stradanja, na neku komemoraciju u slučaju gdje postoji presuda, gdje su možda oni sudili. Pitali smo jer je Haški tribunal imao takvu praksu. Za domaće sudije to je neprihvatljivo jer bi se time narušila njihova „objektivnost“ i „neutralnost“. Po meni je to jedno potpuno redukcionističko razumijevanje tih pojmova. Sud se na taj način „isključuje“ iz društva, postavlja se kao jedna „nadinstitucija“, kao da u tom sudu sjede neka vanzemaljska bića koja nisu odavde. I obični ljudi ih doista i počnu tako doživljavati, kao nedostupne birokrate, što onda urušava tu društvenu ulogu koju bi suđenja za ratne zločine morala imati.

Koje biste preporuke za popravljanje komunikacije sudova i medija dali – i jednima, i drugima?

Za početak bi se moralo otvoreno razgovarati. Koje su potrebe medija? Šta sud vidi kao ulogu medija? Šta mediji danas zamjeraju sudovima? Koja su realna ograničenja koja postoje? Recimo, Sud BiH je sve do prije dvije godine imao potpuno anahronu praksu ustupanja videomaterijala na način da vi podnesete zahtjev, odnesete prazan CD i oni vam snime odobreni materijal. Sam pristup novinara suđenjima može biti bolje riješen jer se danas novinari tretiraju kao i svaka druga publika koja dođe pratiti proces. Sudovi i tužilaštva suštinski moraju shvatiti da oni svoju moć crpe iz povjerenja koje grade sa građanima, a mediji su u tome nezaobilazni.

Kad su u pitanju sporazumi o priznanju krivice, čime se i bavi publikacija koju ste zajedno s Davorkom Turk pripremili, navodite kako oni mogu imati širi utjecaj na društvo 'u smislu priznavanja činjenica, izgradnje povjerenja i borbe protiv negiranja zločina'. Zašto su postupci u kojima se dogodilo priznanje krivice, pa i pokajanje, čak i kad su ona najzvučnija imena u pitanju, ipak ostala u medijskom prikrajku?

Teško je objasniti zašto. Jedan od momenata koji nije dovoljno osvijetljen jesu očekivanja žrtava. U nekom općem pristupu polazilo se od toga da će suđenja i sudske presude žrtvama donijeti satisfakciju, odnosno zadovoljštinu. A onda su žrtve vidjele da te satisfakcije nema. Jedna od majki u knjizi kaže, nakon što je jedan optuženi osuđen na doživotnu kaznu, kako za nju ništa nije dovoljno. To je nešto što često susrećemo na terenu da žrtve govore o nekom zločinu kao nekažnjenom iako postoje presude. Bilo je teško reći žrtvama da njihovu bol i prazninu ništa neće ublažiti i kako su suđenja tek jedan od mehanizama kojim želimo izgraditi pravednije društvo i kako njihov efekat nije svemoguć. Trebali su nam i trebaju nam i drugi pristupi, kao što je, recimo, zajedničko sjećanje na žrtve. Treba nam da jedni drugima odemo na spomenike i komemoracije, da pružimo ruku i priznamo da ne možemo popraviti sve šta se desilo, ali da možemo pokušati graditi jedno bolje društvo. U nedostatku svega toga, političke elite su suđenja (zlo)upotrebljavali. Priznanja, čak i ona koja se čine potpuno iskrena kakvo je priznanje Milana Babića, nisu se uklapala jer su sliku neprijatelja kao krvoločnih zvijeri barem djelimično razgrađivala. Zato su sva priznanja označena kao puka trgovina gdje su pokajanja „sumnjiva“ ili „neiskrena“. Takvih nesumnjivo ima, ali iz 105 slučajeva priznanja vidite i slučajeve gdje su optuženi priznali bez nekog benefita u smislu umanjenja kazne, imate slučajeve gdje su neki optuženi priznali nakon što su odležali zatvorsku kaznu.

Na kraju, naslov poglavlja sugerira da su mediji 'karika koja je nedostajala'. Ako priznanja krivice, sporazumi sa sudom, pa i pokajanja, bila ona iskrena ili ne, ne dođu do ljudi i zajednice (i) zbog medija koji se time nisu dovoljno bavili, imaju li sudski procesi uopće smisla, jer se tako čini da na sudu utvrđene činjenice i same presude ostaju značajne samo akterima u sudnici?

Nisu mediji jedina karika koja je nedostajala, tu su i univerziteti, škole, vjerske zajednice. Suđenja za ratne zločine, da bi bila smislena, moraju imati neku društvenu ulogu. Suđenja imaju tu ulogu ne samo da pokažu šta se desilo, šta je bilo moguće u ratu, već i da kažu šta je za nas kao zajednicu danas neprihvatljivo. A bez medija, bez informacija da su se desila, suđenja ne mogu ostvariti tu društvenu ulogu.

___