Sljedeće sedmice u Sarajevu se održava WARM Festival 2025. Tim povodom, objavljujemo u cijelosti govor velško-irskog novinara i pisca Eda Vulliamyja kojim je otvoren prošlogodišnji WARM. Govor je održan 8. jula 2024. u kinu Meeting Point, a naknadno je prilagođen za objavu i preveden.

Foto: Ahmet Avdagić

Suočavanje s genocidom po modi: Rukovanje masovnih grobnica Bosne, Ukrajine i Gaze

Piše: Ed Vulliamy

WARM Festival, Sarajevo, 8. juli 2024.

(Prilagođeno za objavu, s engleskog prevela Anida Sokol)

Dobro veče i hvala vam što ste ovdje, umjesto da radite nešto drugo. Oduvijek sam volio epsku poemu romantičarskog pjesnika Samuela Taylora Coleridgea, Baladu o starom mornaru, o nemirnoj duši koja plovi morima, podnoseći mnoge nevolje, uglavnom kao posljedicu vlastitih mana. Kad se vrati u luku, na jednoj svadbi prikuje mladog gosta za zid i ispriča mu svoju tužnu priču. Oduvijek sam se poistovjećivao s Mornarom i više sam živio poput njega nego što bih volio priznati – govoreći ljudima, koji su to željeli slušati, o užasima s one strane horizonta. Ali sada, kada žalim zbog svog života, više se poistovjećujem s gostom na svadbi nego s Mornarom. Jadan čovjek: došao je na zabavu, da popije nešto fino, možda upozna neku djeverušu… a zaglavi sa starcem i njegovom jadikovkom. Ono što želim reći – mogli ste biti negdje napolju i uživati, a ipak ste ovdje – i hvala vam na tome.

Nije na meni da vam poželim dobrodošlicu – već da izrazim zahvalnost koja prevazilazi riječi za čast što mi je ukazana ova prilika, a riječi bi trebale biti moje glavno sredstvo izražavanja. Napisao sam knjigu pod nazivom Kad riječi zakažu, i molim Boga da me sada ne iznevjere.

Moj pokušaj da zaslužim ovu čast bit će, po svojoj suštini, omaž sedmici koja je pred nama – njenom duhu i prostoru koji su oblikovani maštom, predanošću i slobodoumnošću Damira Šagolja, Rémyja Ourdana, Lejle Hodžić i drugih. Jer ovo je – nevjerovatno, ali hvala Bogu – jedno od rijetkih mjesta gdje se ono što je očigledno može izgovoriti. Gdje se jednostavna istina može priznati i podijeliti, jer vani je toliko toksično zagađenje političkog morala danas – ako taj pojam uopće nije oksimoron. Ovo je mjesto gdje se horor koji se odvija u Gazi neće utišati zamjenom teza o “antisemitizmu”. Ovo je mjesto gdje se govor o ratu u Ukrajini neće ublažiti. Ovo je mjesto gdje su činjenice istinite, gdje je izvrsnost standard, gdje govor nije zatrovan  – i gdje moral ide pravom linijom. 

Podnaslov ovog govora govori sam za sebe: naša solidarnost, naše breme svjedočenja, naš očigledni moralni identitet s nedužnima čiji posmrtni ostaci leže zakopani u zemlji, kao posljedica ekstremnog, a u nekim slučajevima i genocidnog nasilja. Ono što slijedi jeste odbrana onih čije kosti sada prave društvo podzemnom životinjskom svijetu, i to ne samo od onih koji su ih tamo smjestili.

To bi trebalo biti očito, ali nije. Naslov ovog predavanja traži od nas da promislimo, da se osvrnemo oko sebe i suočimo s mnogima, ako ne i većinom onih koji sebe nazivaju “donosiocima odluka”, “novinarima”, “intelektualcima”, “diplomatama” i svima onima koji zauzimaju nedosljedne stavove o masovnim ubistvima, prilagođene vlastitoj deklarativnoj empatiji u jednom smjeru, a svojevrsnom političkom autizmu u drugom. Sve to u skladu sa njihovom ideološkom vizijom ili drugim prioritetima – društvenim, finansijskim – ili, u nedostatku boljeg izraza, onim što je u tom trenutku á la mode.

Ovo predavanje govori o tome da budemo na strani kostiju, nasuprot onome što je danas, više nego ikad, pošast licemjerstva, dvostrukih, pa čak i trostrukih standarda, političke kalkulacije, moralnog autizma, narcizma i intelektualnog cinizma. U ovom predavanju se tvrdi da, kada je dječja bolnica bombardovana, to jeste bombardovanje dječje bolnice – bez obzira na to ko ju je bombardovao – bili to Rusi, kao što se jučer dogodilo u Ukrajini, ili Izraelci, kao što se dešava gotovo svake sedmice u Gazi. Nevjerovatno, čovjek iz Ukrajine koji mi je slao strašne izvještaje o ruskom bombardovanju bolnice Ohmatdit također je vatreni zagovornik izraelskog takozvanog “rata” protiv Gaze – i to otvoreno protiv civila, ne samo protiv Hamasa.

Za razliku od tog čovjeka, mi smo na strani djece, protiv onih koji bacaju bombe – ko god oni bili. Ovo predavanje dolazi na kraju nečega što je više ličilo na izgovor za karijeru novinara i pisca, tokom koje sam pokušavao samo jedno: hodati pravom linijom – što, daleko od toga, ne rade svi – i što se pokazalo mnogo težim nego što bi trebalo biti. I promišljanje o tome šta taj pravi put zapravo znači: mislim da je, prije svega, riječ o traganju za istinom, i samo za istinom. A zatim o tome da politika ili ideologija budu utemeljene na moralnim vrijednostima, a ne drugačije. Ovo je protest protiv onih koji svoju poziciju određuju na osnovu politike, pogodnosti ili ličnog interesa, prkoseći moralnom imperativu. I time – odbrana moralne istine od moralne neodređenosti i moralne izjednačenosti.

Odbrana same istine, koja nema ni politiku ni ideologiju. Kako je rekao Henry Kissinger – iako o tome vjerovatno ne zna mnogo – “Istina ima dodatnu vrlinu u tome što je istinita.”

----

Počet ću s vrlo poznatim terenom, previše poznatim većini vas, ali neophodno je, pa vas molim za strpljenje. Prije trideset i dvije godine ušao sam na stražnji ulaz logora Omarska, koncentracionog logora za silovanje i ubijanje, nedaleko od Prijedora. Gledao sam te zatvorenike kako marširaju preko dvorišta pod budnim okom mitraljesca; s izduženim vilicama, neki su bili kosturi, gutali su svoju vodenastu čorbu od graha, oči im gorjele od istine koju nisu mogli izgovoriti, u trpezariji ispod prostorija za koje sam kasnije saznao da su služile za sistematsko silovanje zatvorenica. Izbačeni smo iz logora kad smo pokušali prići hangaru i njegovoj ubilačkoj tajni, u Trnopolje, gdje smo vidjeli rebra Fikreta Alića i drugih iza bodljikave žice logora Trnopolje.

Prije 28 godina napokon sam uspio doći u istočnu Bosnu, u koju mi je dotad pristup bio zabranjen od grozne kćerke Radovana Karadžića, kako bih otkrio masovnu grobnicu ispod mosta u Višegradu. Tada sam počeo pratiti trag kostiju duž sporednih puteva koji vode iz Srebrenice, Bratunca, Kravice i Glogove. Kao što svi znate, u istočnoj Bosni nema mnogo puteva, a nekoliko mjeseci nakon masakra u Srebrenici, i tih nekoliko bilo je pretrpano kamionima natovarenim posmrtnim ostacima vaših ljudi – iz primarnih u sekundarne, pa zatim u tercijarne masovne grobnice – tako da će čak i ove sedmice porodice ukopavati lopaticu odatle, grudni koš odnekud drugdje, fragment lobanje iz trećeg mjesta – i nazvati ga Emirom, nazvati ga Samirom.

Sve to znamo. I znamo da su Srbija i RS izgubljeni slučajevi u pogledu negiranja i opravdavanja genocida. Nepovratno psihotični – prijatelj mi je jučer poslao fotografiju iz Beograda, sa velikim natpisom iznad niza radnji u samom centru grada, na engleskom: “Jedini genocid na Balkanu bio je protiv Srba”. Neka idu do đavola. Ti ljudi večeras nisu ni vrijedni da ih imamo na radaru: nema smisla objašnjavati im da je 2+2=4. Za njih to nije ni pet – to je sedam.

Ono što nas ovdje večeras zanima kao polazna tačka jeste kako je ostatak svijeta, onaj iznad zemlje, reagovao na sve ovo.

Svi također znamo priču o tome kako je Zapad izdao Bosnu. Na našoj strani bili su prijatelji Bosne, u neobičnim savezima preko ideoloških linija: Susan Sontag i Jeane Kirkpatrick u istoj prostoriji, konzervativna Margaret Thatcher i laburistički ljevičar Michael Foot složni po ovom jedinom pitanju. Što se ostatka tiče: Zapad je, u najboljem slučaju, pomagao, a u najgorem bio saučesnik u pokolju. Znamo da su Ujedinjene nacije pokušale oprati svoje grijehe u ispovjedaonici Haškog tribunala – a u tome leži jedna druga priča.

Ali dogodilo se još nešto, što se direktno tiče sadašnjosti – u Ukrajini, u Gazi, kao i u strašnom narativu onoga što ja nazivam “nesuočavanjem” u slučaju Bosne. Pet godina nakon što smo otkrili logore, desilo se nešto potpuno neočekivano. Grupa ljevičara iz Njemačke, Amerike i Britanije odlučila je da smo moje kolege s ITN-a i ja izmislili logore oko Prijedora 1992. Koristili su istu metodologiju kao i oni koji negiraju Holokaust; fokusirali su se na sitne, nebitne detalje kako bi širili širu, grotesknu laž. Bile su to rane godine interneta, pa tako i danas, ako na Googleu ukucate “ITN”, “Guardian”, “Trnopolje”, brzo ćete naići na “sliku koja je prevarila svijet” – fotografiju Fikreta iza te ograde.

Britanski dio ove priče imao je dva lica – oba katastrofalna. S jedne strane, pokvarena i korumpirana desničarska vlada Johna Majora i ministarski tim koji je otvoreno bio pristrasan u korist Srba. To je bio glas koji je usporavao – pa čak i sabotirao – svaki pokušaj makar i ograničene intervencije (koja je uglavnom dolazila iz Sjedinjenih Država), za koju svi znamo da bi zaustavila genocid u roku od nekoliko sati… i što se zaista i dogodilo kada je NATO, konačno i sa zakašnjenjem, intervenirao 1995. godine, uprkos britanskom protivljenju.

Ali postojala je i druga, drugačije toksična pozicija, koja je počela s krajnje lijevim pamfletom pod nazivom Living Marxism i spisateljicom Dianom Johnstone, koja je okupila cijeli krug uticajnih intelektualaca u podršci njihovim stavovima, među njima i Doris Lessing, Fay Weldon, te novinare BBC-ja i Financial Timesa. ITN je tužio Living Marxism pred Visokim sudom u Londonu, izazvavši ih da dokažu svoju prljavštinu na sudu, i naravno, izgubili su. Ali to nije napravilo nikakvu razliku. Negatorima genocida pridružio se, gotovo kao da ih je blagoslovio, i slavni Noam Chomsky, koji je doveo u pitanje masakr u Srebrenici, stavljajući ga pod navodnike u intervjuu za Guardian, koji je zatim uspio cenzurisati, uprkos svom zagovaranju slobode govora, koristeći advokate koji su se ponašali poput mafijaša. Optužio je mene da sam “izmislio priču” i da sam “pogriješio” u vezi s logorima.

U isto vrijeme, međutim, zemlja oko Omarske počela je da otkriva tajne koje su četnici pokušali sakriti: stravične masovne grobnice sa stotinama tijela u Tomašici, Hrastovoj Glavici i na drugim mjestima. Svaki put kad bi bila pronađena nova grobnica, pisao sam Chomskom i pitao: “Ako sam pogriješio, ko su onda ovi ljudi u masovnim grobnicama?” Odgovor nikada nisam dobio.

---

Tu je moja prijateljica Tesma, danas izbjeglica u Australiji, koja je u Omarskoj više puta bila silovana – iako to nije ono što je najviše boli. Njen sin, koji je također bio u logoru, od tada je nestao i nikada nije pronađen. Možda će se jednog dana, među kostima u Tomašici, ipak pojaviti, kao što se još uvijek pronalaze oko Srebrenice. Tesma ljeti dolazi u Prijedor, a kad se sprema vratiti u Perth, iz predostrožnosti ostavi otključana stražnja vrata njihove obnovljene porodične kuće i hranu u ostavi, za svaki slučaj.

Iako je Haški tribunal iznova i iznova potvrđivao ono što smo pisali o logorima, Srebrenici i drugim mjestima, poricanje i umanjivanje masovnih grobnica traje i dalje, sve od tada. Dok su Paddy Ashdown i Bill Clinton učinili što su mogli da spomen-obilježje u Potočarima postane ono što je danas, s drugih strana mrtvi su gurani u zaborav historije. Radikalna ljevica nikada se nije pokajala zbog svog oduševljenja genocidnim projektom Slobodana Miloševića, a establišment s tim nije imao nikakav problem. Još 2019. godine, austrijski pisac Peter Handke dobio je Nobelovu nagradu za književnost – čovjek koji je održao glavni govor na Miloševićevoj sahrani, otvoreni pristalica genocidnog projekta, i koji je povodom masakra iznosio onu besmislenu dihotomiju: to se moralo desiti, ali se nije desilo, ali se moralo desiti, ali se nije desilo... Dajte, molim vas – odlučite se već jednom!

Na svoj način još zanimljivije bilo je ponašanje te večeri jedne poljske liberalne književnice, feministkinje i heroine opozicije tadašnjoj desničarskoj vladi u Varšavi – Olge Tokarczuk, kojoj je Nobelova nagrada dodijeljena zajedno s Handkeom. Dok su se Majke Srebrenice okupljale ispred ceremonije, očajne i ogorčene, ona je s pet riječi mogla učiniti više nego mi novinari s hiljadama. Mogla je reći: “Nagradu želim preuzeti neki drugi dan.” Ili: “Nagradu posvećujem ženama koje stoje napolju.” Ali ne: novac, ego-trip i mjesto u velikom crnom autu bili su toj narcistkinji važniji od vaših mrtvih, njihovih porodica i njihovih kostiju. Držala se za Handkeovu ruku noseći čipkastu rukavicu – bilo je to mučno do nevjerice. Nijedan od mojih poljskih liberalnih prijatelja nije u tome vidio problem, ili su opravdavali Tokarczukino saučesništvo u genocidu zbog kratkovidih, domaćih razloga. Tema za sebe: Pustiću da moji provincijalni, unutrašnji problemi određuju kako gledam na katastrofu s druge strane svoje ograde. Stajaću uz genocidaše negdje daleko, ako mi to koristi ovdje kod kuće.

Kad sam pisao svoju knjigu o preživjelima iz logora, prateći njihove rasute i slomljene živote tokom dvadeset godina – jer zaista treba toliko vremena da se kako-tako zabilježi to čudno stanje koje zovemo preživljavanje – pronašao sam čovjeka kojeg sam upoznao u Trnopolju, dr. Idrisa Merdžanića, koji je u logoru vodio jadni takozvani “medicinski centar” s jednom bocom aspirina. Dvije decenije kasnije, živio je u Kilu, u Njemačkoj, i rekao: “Već je dovoljno teško pronaći riječi da se opiše šta se nama dogodilo. Ali pronaći riječi za te ljude – to je nemoguće. Nemam ih. Previše boli. Šta to oni rade?“ Šta rade, to je zaista dobro pitanje. Kao što je Stephen King napisao: “Znati za užas je jedno, ali kad ti kažu da se nije desio je put u ludilo.”

Molim vas, sjetite se tih saveza u uništenju, deformaciji i ponižavanju vaše zemlje: Ujedinjene nacije, desničarske britanske vlade, trockista i marksista, liberalne književne ikone… A ono što je zaista čudno imati na umu dok nastavljamo je to da je u mnogim sukobima o kojima večeras nemamo vremena govoriti, posebno u Latinskoj Americi, ista ta ljevica pokazala izvanrednu ulogu. Chomsky i njegova grupa često govore razumno i bolje o prljavim ratovima u Gvatemali i El Salvadoru, te o serijskom genocidnom nasilju nad autohtonim američkim narodima, o postkolonijalnom nasilju… I glasno je progovarao i govori u korist Palestinaca više nego većina – o tome ćemo kasnije.

Javlja se jedan obrazac: neke masovne grobnice smatraju se ratnim zločinima, druge nisu važne, ili ćemo se praviti da ne postoje, ili ćemo čak pružiti utjehu, ako ne i podršku, onima koji su ta tijela zakopali u zemlju.

---

Želio bih, ako smijem, napraviti jednu zaobilaznicu. Dalje od genocida, ali ne i masovnog ubistva. Tokom vašeg rata bio sam smješten u Italiji i proveo sam više vremena među vama nego uživajući u dolce vita koji sam planirao. Ponudili su mi priliku da pokušam ponovo – da predstavljam Observer u New Yorku, i odmah sam prihvatio tu šansu. (Zapravo dva puta, jer sam se vratio ovdje ljeti 1995. da budem s vašom veličanstvenom 17. Krajškom brigadom – “brigadom etnički očišćenih” preživjelih logoraša – na njenom putu do oslobođenja koji je skoro ostvaren, ali izdan od američkog diplomate Richarda Holbrookea, i na Daytonu od SDA iz Sarajeva.)

Malo ko pomisli da je centar Oklahoma Cityja masovna grobnica. Ali jeste. Tokom moje prve posjete Americi izvještavao sam o bombi koja je tamo eksplodirala u aprilu 1995. – i o posljedicama – koju su postavili američki “patrioti”, a cilj je bio ubiti 168 sunarodnjaka, mnogi od njih djeca, jer je kamion s eksplozivom bio parkiran ispred jaslica savezne zgrade Alfred Murrah, koja je uništena eksplozijom.

Duboko sam zaronio u takozvani “patriotski” fašistički milicijski pokret iza bombaša, i u životni put glavnog protagoniste, Timothyja McVeigha, od službe u ratu u Iraku 1991. godine, preko neonacističkog podzemlja. Bombaši su, jasno kao dan, znali šta rade i ko su: naoružana krajnje desničarska zavjera protiv onoga što su smatrali globalnim liberalnim establišmentom, “Novim svjetskim poretkom”, koji je prijetio da potkopa veliki bijeli američki poduhvat. Oni su direktni preci nasilnika od 6. januara, kreatori podzemlja koje je preraslo u dominantnu silu u Americi – kulture zlobe, okrutnosti i isključivanja “drugih”, oličene u liku i kultu Donalda Trumpa, neredima 6. januara – i sada izborima 2024. godine.

I tako sam, usred svega, upoznao Aren Almon-Kok – ugljenisano tijelo njene kćerke Baylee, u naručju vatrogasca, postalo je ikonična slika te užasne tragedije. Pozvan sam da zajedno proslavimo ono što bi bio njen 16. rođendan u aprilu 2010. godine. Priređena je zabava za njenog polubraću i polusestru, bilo je torti, ali ne i Baylee.

A kakva je bila reakcija? Iako je spomenik u Oklahomi jedan od najdirljivijih takve vrste u svijetu, malo ko je mogao zapravo prihvatiti istinu ili se suočiti s tim ko su bili ubice i šta je ovo zapravo bilo: desničarski napad Amerikanaca na Amerikance, u ime Amerike. Al Gore je dao opširan intervju o krajnjoj desnici u Americi, a da nije spomenuo Oklahomu. Bomba je jedva spomenuta tokom nereda 6. januara i njihovih posljedica, iako su ubice bili ljudi koji su vjerovali u bijelu Ameriku, u ono što su kasnije nazivali “Amerika na prvom mjestu”, a danas “Učinimo Ameriku ponovo velikom”. Sama Oklahoma ne pravi nikakvu poveznicu između ubistava svoje djece i građana i trenutnih političkih otrova koji haraju Amerikom: Donald Trump je osvojio Oklahomu s 66 prema 34 posto, iako je u samom gradu osvojio samo jedan posto više.

Ugljenisane kosti u zemlji pripadaju nedužnim Amerikancima. Ljudi koji su ih tamo zakopali bili su fašisti koji su ubijali Amerikance u ime Amerike. Znam na čijoj sam strani i na čijoj strani je istina: na strani kostiju.

---

Ako bilo koga od vas pozovem na kafu ili piće, nemojte dolaziti! Nakon što mi je italijanska dolce vita prekinuta Bosnom, odlučio sam pokušati ponovo – u New Yorku. Stigao sam u donji Manhattan na svoj drugi, duži boravak u Americi taman u vrijeme posjete Al-Qaide onog lijepog septembarskog jutra 2001. godine, kao reporter koji je trčao prema padajućim tornjevima, suprotno od talasa ljudi koji su bježali od njih.

Malo ko, bilo da živi ili posjećuje New York, pomisli na donji Manhattan kao na masovnu grobnicu. Ali to i jeste. Tog jutra probudila me je moja djevojka, s kojom sam se svađao do ranih jutarnjih sati, pa sam spavao obučen na kauču. “Probudi se”, šapnula mi je na uho, nakon što je odvela kćerku u školu i vidjela prvi avion koji je udario na kraju Šeste avenije, “Svjetski trgovinski centar gori”. Tog jutra tri hiljade ljudi otišlo je na posao, a do ručka su svi bili mrtvi. Duž cijele moje ulice, tokom strašnih sedmica koje su uslijedile u Manhattanu, visjele su očajne fotografije nasmijanih ljudi i riječ “Nestali”. Nijedna od nestalih osoba nije pronađena. Na dan 11. septembra nije bilo spiska povrijeđenih. Svi koji su poginuli 11. septembra ostali su u zemlji. Tu je Dolores, čiji je sin José radio u restoranu na vrhu Svjetskog trgovinskog centra, a čije je lice gledalo s letaka duž 11. ulice gdje sam živio. Upoznali smo se nakon što me je zamolila da koristi moj toalet dok je prijavljivala Josév nestanak u centru za tu namjenu – The New School, preko puta. Posljednji put sam razgovarao s njom tokom Covida da provjerim kako je – nema ni traga Joséu, u zemlji ispod Manhattana, nema ni sahrane, ni mjesta za cvijeće.

Još jedan teroristički zločin protiv Amerikanaca, koji su ovaj put počinili džihadisti – što je možda Amerikancima olakšalo reakciju. Ali da li je zaista? Znamo priču, ali kako su Amerika i svijet reagirali?

Moj komšiluk pokazao je izuzetno dostojanstvo. U Washingtonu i na Union Squareu održavane su budnice, polagane počasti, ispisivane poruke, vijorile su se zastave mira. New York je imao savršen spomenik tom masakru: veliki komad Južnog tornja koji je još uvijek stajao. Predloženi su planovi za park, a taj komad bio je njegov centralni dio. Jedna ideja bila je da se napravi humka čiji bi podzemni oblik obuhvatio mrtve, poput obrnute zemaljske utrobe smrti. Dva zraka svjetlosti probijala su nebo tamo gdje su tornjevi nekada bili – sve to je moglo biti urađeno, mogli su ostati.

Ali sve je pošlo po zlu. Rekli su da se New York neće pokoriti, i nije. Podignut je grozan “Freedom Tower”. “Herojska bolnica” St. Vincent’s, čije osoblje sam znao sresti u posljednjem birtijskom zakutku, improvizovanom baru u Greenwich Villageu, zahvaljena je za svoje napore u brizi za ranjene vatrogasce i policajce, a zatim pretvorena u luksuzne stanove.

Tamo vani, u svijetu: početni odgovor SAD-a i Britanije bila je razumljiva, ali na kraju loše izvedena 20-godišnja intervencija u Afganistanu s ciljem da se uhvati Osama Bin Laden. Afganistan je, uostalom, bio kolijevka al-Qaide. A onda – debakl u Iraku. A zatim...

Nemamo vremena da sve ovo detaljno prođemo, ali bio sam u Iraku 1991. godine, krećući se južno od Bagdada kako bih, koliko je to bilo moguće u tim okolnostima, otkrio masovne grobnice šiita – uglavnom u al-Basri – koji su došli sve do kapija glavnog grada, ali su ih Saddamove republikanske garde porazile i pobile. Tada sam imao drugu “najbolju” priču u svom “izgovoru za karijeru”: izvor iz CIA-e koji mi je u oktobru 2002. godine, za službenu evidenciju, rekao da su agencija, Bijela kuća, Pentagon i Britanci znali da Saddam nema oružje za masovno uništenje, te da je čitav casus belli bila laž. Priču sam pokušao objaviti sedam puta, i sedam puta je odbijena – kako sam kasnije saznao, cenzurisana, jer su moji urednici u Observeru pokazivali priču britanskom kabinetu, a kabinet im je rekao: “Vaš reporter griješi.” Međutim, vaš reporter je bio u pravu. Decenijama kasnije, snimljen je holivudski film o izvještavanju Observera o Iraku, u kojem herojsku zviždačicu iz britanske obavještajne službe – ako to nije oksimoron – tumači Keira Knightley, a Rhys Ifans glumi mene u kratkoj ulozi.

Pažljivo saplićući se da bi Bosnu predali na pokolj, Zapad je sada “intervenisao”, ovaj put ilegalno i katastrofalno. Vratio sam se u Irak, ovaj put istražujući masovne grobnice iračkih civila koje su ubili Amerikanci i Britanci, pod opasnim uslovima u Faludži, Nasiriji i Nadžafu. Tako sam upoznao čovjeka po imenu Daham Kasim, čija su sva djeca osim jednog — četverogodišnje Zainab — ubijena kada su vojnici na američkoj kontrolnoj tački pucali na njegov automobil. Malu kćer koja je preživjela su odveli u vojnu bazu, ali su nju i njene roditelje izbacili iz kreveta kada su njima bili potrebni. Daham Kasim — ali ne i njegova kćerka — bio je na odjelu iste bolnice gdje se nalazila američka vojnikinja Jessica Lynch, koja je spašena, prema legendi — zapravo su je predali irački doktori koji su joj spasili život. “Četiri mala cvijeta su pokošena“, rekao je gospodin Kasim. “Onda su moju Zainab ostavili na hladnoći? Kažem vam, gospodine, umrla je od hladnoće, umrla je od hladnoće.”

Ali ovdje – i na ovaj način – stvari postaju čudne kad se pogleda nedosljednost stavova koje su ljudi zauzimali. Čvrstom odlukom protiv invazije na Irak postao sam miljenik svih onih koji su me optuživali da izmišljam bosanske logore. U lijevo orijentisanom američkom listu Counterpunch postoje dva Ed Vulliamyja: onaj koji izmišlja logore i usuđuje se suprotstaviti Chomskom, i “ratni reporter veteran” koji se suočio s američkim i britanskim ratnim mašinama. Mnogi od istih ljudi – uključujući Chomskog, koji me optužio za fabrikovanje logora i koji je umanjio značaj genocida u Srebrenici – bili su uzorni kad je riječ o Iraku. Jednom im je genocid odgovarao politički pa su ga negirali ili podržali; sada, kada je agresor postao neprijatelj, bili su na istoj strani sa mnom.

Onda je sve krenulo u ludilo. Sreo sam jednog anarhistu na slavlju u Londonu. Rekao je da je 11. septembar bio “savršeno umjetničko djelo”. (Ispostavilo se da je ponavljao riječi njemačkog kompozitora Karlheinza Stockhausena, koji je krvoproliće al-Qaide nazvao “najvećim zamislivim umjetničkim djelom”.) Čestitao sam mu riječima: “Zanimljivo je sresti pravog fašistu. Ne jednog od onih Brexit ili Le Pen fašista koji žele biti fašisti, nego pravog fašistu.” “Hej, čovječe”, protestovao je, “pa ja sam anarhista.” “Ne”, pojasnio sam, “davati estetsku vrijednost masovnom ubijanju čist je fašizam.” Pravi fašizam je, pokazalo se, rjeđi nego što bi se pomislilo. “Ali oni su bili bankari”, doviknuo je. “Bili su sitni trgovci, inženjeri liftova, radnici u menzi, dostavljači…”, uzvratio sam. “Ah, uvijek će biti kolateralne štete”, rekao je.

Hajde da se vratimo korak unazad. Dakle: Saddam Hussein 1991. – ogorčenje, ali ne činimo ništa – zaglušujuća tišina. Omarska, Srebrenica – za ljevicu: ili prihvatljivo, ili se nije ni desilo; za Zapad: pustićemo da se desi, pa ćemo kasnije suditi počiniocima; za Srbe: opravdano ili poricano. 11. septembar – za Zapad: casus belli za nezakoniti rat, za Stockhausena i anarhistu: savršeno umjetničko djelo. Masovne grobnice u Iraku – za Zapad: “Operacija iračka sloboda”, za ljevicu: ratni zločini.

Za sve te ljude, sa svojim različitim stavovima, masovne grobnice nisu pune nevinih ljudi koje su ubili napadači s različitih strana, s porodicama koje tuguju i životima koji nikad nisu doživljeni, one su figure na šahovskoj tabli, iz kojih razne nijanse mišljenja mogu konstruisati pogled koji im odgovara. Uzet ću Srebrenicu à l’orange uz pomfrit, jer mi baš ne prija Nadžaf sa preljevom od vinegreta – ili obrnuto.

Ta izvrtanja su bila dovoljno loše i prije, sve do potpune invazije na Ukrajinu. Sada, s katastrofom i zločinima u Gazi, sve je još mnogo gore.

Pređimo brzo do Ukrajine – tog ogromnog prostranog predjela prelijepih crvenolisnih bukvi i srebrnih breza. Kao i vaša zemlja, to je zemlja rijeka i planina: ljepota krvavih zemalja.

Sve je tinjalo još od 2014, a premalo nas se uključilo. Onda je došao februar 2022. i ruski napad na zemlju i njenu historiju za koje tvrde da ne postoje, na narod za koji kažu da ne postoji, koji govori jezikom za koji tvrde da ne postoji. Još jedan genocid.

Kada je ukrajinski otpor oslobodio Buču i druga sjeverna predgrađa Kijeva, pronađeni su tragovi brutalnosti kakvi nisu viđeni ni tokom okupacija 2014. godine. Samo u Buči ekshumirano je 458 tijela, među njima djeca i stariji, koji su pogubljeni na licu mjesta. Kruže fotografije leševa civila poredanih s vezanim rukama na leđima. U jednom podrumu otkrivena je prostorija za mučenje, a New York Times je izvijestio o seksualnim robinjama – jednoj ženi koja je bila gola, osim što je na sebi imala krzneni kaput, lancem vezana za stub u podrumu, ubijena metkom u glavu. Jedna masovna grobnica nalazila se u crkvi – Svetog apostola Andrije. Rusi su koristili, između ostalog, riječ Radovana Karadžića za sve to: zachistka – “čišćenje”. Sve vam je to bilo poznato – Bosna, ponovo.

U septembru 2022, kada su Ukrajinci oslobodili Izjum, otkriven je novi niz masovnih grobnica – a svijetu ih je prvi otkrio, dodao bih, naš suorganizator iz WARM-a, Rémy Ourdan, u listu Le Monde. Među više od 400 tijela zakopanih u šumi, gotovo svi, osim dvadesetak njih, bili su civili. Guverner Harkivske oblasti Oleh Sinjehubov izjavio je: “99 posto tijela pokazuje znakove nasilne smrti. Nekoliko tijela ima vezane ruke na leđima, a jedna osoba je zakopana s konopcem oko vrata. Očigledno je da su ti ljudi mučeni i pogubljeni. Među ukopanima ima i djece.”

Kakva je bila reakcija na sve ovo? Ovaj put je Zapad uglavnom – mada ne potpuno i često sa zakašnjenjem – pohvalno i s pravom podržao ukrajinski otpor. Strašno je – niko ne tvrdi suprotno – tim prije što su jedini dobitnici u ratu koji se zasad ne može dobiti oni koje je Bob Dylan nazvao “You masters of war / Ye that build the big guns”. U ratu bez pobjednika, pobjednik je trgovina oružjem.

Ali to se mora učiniti. Ne boriti se znači biti izbrisan u Ukrajini. Hitlera, nažalost, nije bilo moguće pobijediti molitvama. Moj otac je bio pacifist od 1939. do 1941., kada je svojoj majci, zagriženoj irskoj republikanki, napisao divno pismo da joj javi kako se priključuje borbenoj jedinici britanske vojske – instituciji koja joj nije bila omiljena. “Moj pacifizam ne može biti apsolutan”, rekao je, “ako ovo ne zaustavimo, u Evropi neće ostati demokratije”. “U istoriji dođu trenuci”, odgovorila mu je, “kada vi muškarci učinite da moramo birati između dva zla. Sretno, mladiću. Voli te mama.”

Iz pojedinih krugova ljevice, kao i iz Vatikana, došao je razumljiv, pa čak i vrijedan poštovanja odraz tog pacifističkog stava. Ali nije svako oklijevanje u pružanju podrške Ukrajini tako principijelno. Velik dio toga je u najboljem slučaju čisto popuštanje ili ugađanje Vladimiru Putinu, a u najgorem podrška obnovljenim ruskim i sovjetskim imperijalnim projektima.

Ova sramota nadilazi ideologiju. Na desnici: Donald Trump i značajan dio Republikanske stranke, francuska Marine Le Pen, talijanski Matteo Salvini (ali ne i njegova šefica Giorgia Meloni), dobar dio javnosti i oba lidera Mađarske i Srbije, te u Velikoj Britaniji novi vođa krajnje desnice Nigel Farage, čiji je nedavni izborni uspjeh dodatno ojačan tvrdnjom da je Zapad isprovocirao Putinov rat. To je ta putinistička, populistička desnica Evrope i Amerike.

Ali njihov argument podržavaju i znatni dijelovi ljevice – u Britaniji, Francuskoj i šire. Chomskyjeva ekipa prihvata Putinovu apsurdnu i grotesknu karikaturu ukrajinskog otpora kao “neonacističkog”. Pozeri poput Rogera Watersa iz Pink Floyda rado se pridružuju horu na televiziji Russia Today, kriveći NATO za Putinovu invaziju i tako služeći ruskoj infiltraciji zapadnog cyber-prostora i time i politike.

Velik dio toga predstavlja znakovit i kratkovidan fenomen, o kojem ću još govoriti: reakcija na reakciju, a ne na ono što se zaista dešava na terenu. To često izaziva neugodnosti i u ličnim odnosima i prijateljstvima (sa svojim najstarijim prijateljem nisam razgovarao godinama zbog uloge Tonyja Blaira u invaziji na Irak). Nakon invazije Ukrajine, nazvao sam svog najbližeg školskog prijatelja, s kojim sam još od šezdesetih demonstrirao po Londonu zbog Irske, Vijetnama, povodom jednog protesta u znak solidarnosti s Ukrajinom. “Ovaj ne mogu”, odgovorio je, pozivajući se na to što je Boris Johnson podržao Ukrajinu, i na ovaj ili onaj tekst nekog ratobornog kolumniste u Observeru. “Oni nisu bitni”, odgovorio sam mu. “Bitna je Ukrajina.”

Još ozbiljnije – u širem svijetu – veliki dio globalnog Juga bio je, u najboljem slučaju, popustljiv prema Putinovom genocidnom poduhvatu. Neću računati Kinu, Iran i Sjevernu Koreju, jer su oni otvoreni saveznici Rusije – radije ću se fokusirati na zemlje koje su dužne Sovjetskom Savezu zbog podrške tokom njihovih pravednih ratova za oslobođenje od kolonijalizma i za nezavisnost. Za potrebe onoga što slijedi, uzmimo Južnoafričku Republiku kao primjer.

Južnoafrička Republika – zemlja čija je nedavna historija postala globalni simbol otpora i oslobođenja – uložila je nemali trud da izbjegne osudu invazije iz 2022. Prvobitni poziv Moskvi da se povuče kasnije je povučen. Iako se Južna Afrika udaljila od potpuno diskreditiranih režima koji su se usprotivili rezoluciji UN-a kojom se osuđuje invazija na Ukrajinu, ipak je ostala suzdržana pri glasanju, zajedno s Indijom i još tridesetak drugih zemalja. Još jedan unos u ovaj rječnik neuspjeha: “Zlo trijumfuje kad dobri ljudi ne učine ništa”, kako glasi poslovica pripisana Edmundu Burkeu. Predsjednik Cyril Ramaphosa posjetio je Moskvu kako bi s Putinom “razgovarao” o ratu, nekoliko sedmica prije nego što je otišao u Kijev – što je već samo po sebi bila poruka. Tadašnji ruski ministar odbrane Sergej Šojgu opisao je Južnu Afriku kao “prijateljsku državu”. Prkoseći međunarodnom pravnom sistemu kojem će se kasnije i sama obratiti, južnoafrička ministrica vanjskih poslova Naledi Pandor kritikovala je optužnicu Međunarodnog krivičnog suda protiv predsjednika Putina, iako je njena zemlja prethodno propustila izvršiti svoju obavezu hapšenja optuženog predsjednika Sudana Omara al-Bashira – prvog šefa države kojeg je ICC optužio za genocid.

Putin je potom prisustvovao samitu takozvanih BRICS zemalja u Južnoafričkoj Republici 2023. godine. Ono što se dešava u Sudanu očito je prihvatljivo vladi u Pretoriji – kao i najgori zločin u Evropi nakon Srebrenice: Mariupolj.

Mariupolj: najgori od svih, jer je van vidokruga, ali nikada izvan misli. Dok se zauzimaju političke poze i razmjenjuje licemjerje, opsada, pad i sudbina ovog grada vjerovatno predstavljaju najteži ratni zločin u životima mnogih od vas – sve do jeseni 2023, iako ne pravim poređenja i ne vjerujem brojkama. Nemamo pojma koliko hiljada, ili desetina hiljada ljudi leži zakopano ispod ruševina tog grada.

Kada je naš kolega i prijatelj Mstyslav Chernov snimao svoje Oskarom nagrađeno remek-djelo “20 dana u Mariupolju”, desetine, možda stotine tijela već su bile spuštane u rovove – isprva u vrećama za tijela, a zatim bez njih – polagali su ih radnici koje su angažovale snage u odbrani grada, prije njegovog pada, dok je Chernov još uvijek snimao. Grad je u međuvremenu pao, a od tada ruska mašina za ubijanje radi što hoće.

Chernovov poslodavac, Associated Press, koristio je satelitske snimke kako bi identifikovao više od 10.000 lokacija – lokacija, ne osoba – na kojima su zakopana tijela, uglavnom u blizini ili unutar groblja Stari Krim. Vjeruje se da su druge grobnice smještene ispod novih stambenih blokova koje su ruski okupatori na brzinu izgradili i po bagatelnim cijenama prodali porodicama iz unutrašnjosti Rusije, kako bi “rusificirali” grad. Cinična i odbojna manipulacija stanovništvom, za koju je izraelski premijer Menachem Begin imao dobar izraz: “stvaranje činjenica”.

Je li neko spomenuo Izrael? Da, jesam. I tako dolazimo do pokolja u Gazi – koji se ponovo proširio i na Zapadnu obalu – vjerovatno najgoreg od Ruande, ako gledamo broj ubijenih kroz vrijeme: do noćne more koja se odvija upravo sada, dok govorimo. “Stvaranje činjenica”, ono što Rusija radi u Mariupolju, bio je izraz koji je Begin skovao kako bi opisao izraelska ilegalna naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, danas centre smrti i terora iz kojih novo pristigli kolonijalni doseljenici pokreću oružane napade na civile koji žive tamo gdje su njihovi preci živjeli stoljećima. Godine 1983. snimio sam dokumentarac o posljednjem maslinjaku koji je sravnjen sa zemljom i o prvom kamenu položenom za izgradnju naselja Ma’ale Adumim. Danas je to mali grad, pun jevrejskih porodica – neke su došle iskreno da tu stvore dom, dok druge čine odrede smrti s ciljem da dodatno potčine narod koji su odlučili protjerati i zamijeniti.

Oni vide zemlju, svoju “Obećanu zemlju”, ali ne vide narod – ili, tačnije, vide ga, ali ga se žele riješiti. Tako je bilo još od stvaranja moderne države Izrael 1948. godine, iz traume Šoe. Patnja Jevreja rodila je al-Nakbu, katastrofu Palestinaca – početak katastrofe koja se danas ponovo odvija.

“Čišćenje zemlje” je kolonijalni koncept s dugom tradicijom, na kojem su Sjedinjene Američke Države utemeljili najprije puritanski kršćani, a potom industrijski kapitalizam: takozvana “očita sudbina” (Manifest Destiny) bijele rase da se naseli na zemlji na kojoj su drugi živjeli hiljadama godina i da tu zemlju “očisti” istrebljenjem njenih autohtonih stanovnika. Taj princip vuče korijene iz britanskog otimanja zemlje u Irskoj i pokušaja da se čitav narod uništi planski izazvanom glađu. Pojavio se ponovo 1932. godine, kada je Staljin nastojao izbrisati ukrajinski narod izgladnjivanjem do smrti.

Danas Rusija i Izrael “stvaraju činjenice” najbolje što mogu. Zeta Donalda Trumpa, Jareda Kushnera – nekadašnjeg zaduženog za njegovu politiku prema Bliskom istoku – nije zadovoljilo ni to što se prave stambeni blokovi nad masovnim grobnicama, ni nasilna naselja kolonista: on je gledao unaprijed, ka potencijalnim investicijama u nekretnine duž obale Gaze, za turističku industriju, tako da jednog dana možemo sunčati se i piti koktele u suton iznad kostiju. Mislim da, kad bi Marsovci došli i pitali: Kako ovdje stvari funkcionišu? – smjestio bih ih sedmicu dana u A’zza Trump Tower Suites i rekao im da počnu kopati.

Ali naravno, kao i obično: reakcija svijeta ne može biti jednostavna kao što bi to ogorčenje zahtijevalo. Zapravo, kada je riječ o ovom slučaju, gora je nego ikad.

Ima nekoliko predjela koje treba skloniti prije nego što stignemo do glavnog jela Gaze. Prvo je masakr od 7. oktobra 2023. Kada se pristalice palestinske borbe pita šta misle o tome, često zastanu i napomenu da se pokolj nije desio u vakuumu, što je, naravno, tačno. Ali šta se još može misliti o 7. oktobru osim da je to bio gnusan, sadistički, brutalan masakr nevinih civila od jedinice smrti? Rečeno i zaključeno. Sljedeće pitanje?

Drugo pitanje je antisemitizam. Tvrdnja da u protivljenju izraelskom genocidnom projektu, bilo u prošlosti ili sada, nema antisemitizma jednostavno nije tačna. Antisemitizma ima, oduvijek ga je bilo i uvijek će ga biti. Ali tvrditi da je protivljenje dugogodišnjem pokušaju Izraela da uništi palestinski narod u bilo kojem stvarnom smislu postojanja antisemitizam, nije samo netačno, već predstavlja manipulaciju, emocionalnu ucjenu i jeftin način da se demonizuje, diskvalifikuje ili ušutka široki pokret otpora ovom genocidu koji još uvijek traje. Prema toj logici, ja sam navodno antisemit, iako su me moji roditelji poslali u pretežno jevrejsku školu upravo zato što je takva bila i iako imam dvije jevrejske kćerke koje volim više od svega.

Ako je ovo antisemitizam, zašto onda ima toliko mnogo jevrejskih demonstranata? Najelokventnija govornica na našim protestima u Londonu je žena po imenu Emily Stevenson, čiji je otac britanski Jevrej, a majka – sačekajte sada – iz Srebrenice. Zašto je jevrejski geto u Veneciji okićen zastavama mira i transparentima na kojima piše: “Nikad više ni za koga. Prestanite s napadima odmah.” Grupa solidarnosti kojoj pripadam u Londonu organizovala je razgovor s divnim čovjekom po imenu Morgan Blanchissis, koji vodi organizaciju u SAD-u pod nazivom Jevrejski glas za mir. Rekao je nešto što nikada neću zaboraviti: “ako biti Jevrej nosi moralni identitet – što je zapravo apsurdno, jer zašto bi bilo koja etnička pripadnost imala moralni identitet? – onda je to da budemo PROTIV OVOGA”. Jevrejski glas za mir bila je među studentskim grupama zabranjenim na Univerzitetu Columbia u New Yorku zbog navodne “prijeteće retorike”. Šta se to, zaboga, dešava?

U narednim danima imat ćete priliku čuti o Gazi, kao i o Ukrajini. Ovdje, dodao bih, i gotovo nigdje drugdje, o oba mjesta zajedno. Pogledat ćemo film Iniga Gilmorea, u kojem on pronalazi i razgovara s vojnicima IDF-a koji na internetu objavljuju snimke sebe kako se igraju ženskim donjim rubljem, reklamiraju svoje poslove okruženi palestinskim leševima i hvale se kako sve to pokazuje njihovu samoproglašenu “superiornost”. Bit ćemo izloženi nemilosrdnom filmu o ubijanju dojenčadi, u ratu koji bilježi veći udio ciljano ubijene djece nego bilo koji rat u historiji.

Govorit ćemo o neprestanim napadima na žene, starije osobe i bolnice – a s njima i na medicinsku struku, posebno.

Jedan moj prijatelj koji je nedavno dao ostavku u timu za praćenje ljudskih prava britanske ambasade u Izraelu rekao mi je da ono što se događa u izraelskim pritvorskim centrima – posebno onima u Negevu – po pitanju mučenja, ponižavanja pa čak i ubistava u pritvoru čini da Abu Grahib u Bagdadu izgleda kao odmaralište. Naši prijatelji iz Ljekara bez granica, koji su sami više puta bili meta izraelske vojske, izgubili su mnoge radnike koji su bili ciljano napadnuti i ubijeni. Jedan ljekar o kojem smo čuli u našoj grupi u Londonu bio je skinut do gola, prekriven kapuljačom, pretučen, bičevan električnim žicama, udaran električnim palicama i – kada je utvrđeno da nema veze sa Hamasom – pušten gol da pješači kroz pustinju natrag u Gazu. Bio je jedan od rijetkih srećnika koji je živ izašao. Izrael je namjerno uništio svaku bolnicu u pojasu Gaze.

Govorit ćemo o potpunom sravnjivanju sa zemljom čitave populacije zajedno sa zgradama u kojima živi: dio po dio Gaze bombardiran i granatiran, njeni stanovnici prisilno sabrani i “evakuisani” u kolonama koje užasno podsjećaju na Holokaust, s dokumentima podignutim u visinu, da bi bili smješteni u izbjegličke kampove, koji su potom također napadnuti. Govorit ćemo o toj davno utvrđenoj strategiji izgladnjivanja naroda do ivice nestanka; namjernom sprečavanju osnovne humanitarne pomoći.

Razgovarat ćemo i o masovnim grobnicama koje su direktno povezane s napadima na bolnice, ispod kojih, kako tvrde, Hamas djeluje, što predstavlja savršen izgovor za počinjenje jednog od najstrašnijih ratnih zločina: napad na bolesne i one koji im pružaju njegu. Masovne grobnice pronađene su pored i ispod dvije glavne bolnice: Nasser i al-Šifa. U aprilu 2024. je u kompleksu bolnice Nasser u Khan Younisu pronađeno oko 300 tijela, nakon što su je zauzele izraelske snage. Neki, prema riječima mog izvora iz bivše britanske vlade, vjerovatno su ubijeni tokom napada na bolnicu i ih je sahranilo bolničko osoblje. Ali ne i one s vezanim rukama, one koji pokazuju znakove mučenja ili metke u glavi, što ukazuje na pogubljenja na licu mjesta.

U aprilu 2024., nakon izraelske okupacije, u bolnici al-Šifa pronađena je masovna grobnica s više od 380 tijela. Mnoge žrtve bile su zdrobljene ili unakažene na način koji upućuje na to da su ih pregazili tenkovi. Početkom maja otkrivena je i treća masovna grobnica u al-Šifi, u kojoj su neka tijela bila odrubljene glave, a druga su, kako se čini, zakopana živa. U svim slučajevima, mnogi su imali priključke za intravensku terapiju, što znači da su bili na liječenju, dok su drugi nosili medicinska odijela, što znači da su ih liječili.

Trideset tijela u vrećama pronađeno je u masovnoj grobnici ispod škole u Beit Lahiji, navodno pogubljenih tokom pritvora.

Dok je UN pozvao na “jasnu, transparentnu i vjerodostojnu istragu“ o masovnim grobnicama, IDF igra igru na koju bi njeni revni podržavaoci Srbija i Republika Srpska bili ponosni, nakon Srebrenice. Povremeno se prizna poneka “tragična greška”; a sama sugestija da je IDF ubio te stotine ljudi naziva se “neutemeljenom i bez osnova”. To podsjeća na pokušaje da se Srebrenica objasni masovnim samoubistvom ili djelovanjem francuskog kontingenta UN-a.

Je li riječ o genocidu? O tome će odlučiti Međunarodni sud pravde. Uoči te presude, u slučaju koji je pokrenula Južnoafrička Republika – napominjem – preporučujem možda najuvjerljiviji argument koji sam pročitao: u New York Review of Books, kako je ranije spomenuto, autora Aryeha Neiera, osnivača Human Rights Watcha. Njegov stav je utoliko snažniji jer dolazi od njega, jer je Jevrej, i jer je u početku smatrao da se ne radi o genocidu, ali se, na osnovu dokaza, predomislio i zaključio da jeste.

Kakva je bila reakcija? Oprostite, ali bila je otprilike onoliko poremećena koliko se može zamisliti. S jedne strane, Zapad, koji hvale vrijedno podržava ukrajinski otpor genocidu, istovremeno olakšava i naoružava ovaj genocid, uprkos jadnim prigovorima State Departmenta i evropskih vlada, koje namjerno odbija genocidni Netanyahu, sada optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. To je, barem, jasno i u potpunosti preoblikuje sliku Zapada u očima mladih širom svijeta: od liberalne demokratije do genocidnog parije.

Ali pogledajmo dalje, detaljnije, počevši od Ukrajine. Na moju žalost, neki, ako ne i većina najboljih ljudi koje sam imao zadovoljstvo upoznati u Ukrajini, ne samo da odbijaju izraziti solidarnost s Palestincima i narodom Gaze, koji je pod još brutalnijim napadom nego oni, već otvoreno podržavaju izraelski pokolj. Jedan čovjek, angažovan da popravi imidž Azovskog puka i ukloni njegovu povezanost s krajnjom desnicom – s razlogom i uspješno – izjavio je o Gazi: “U ovom slučaju sam uz Azov. Pobij ih sve.” I zaista, to izgleda i jeste plan.

Čovjek koji je angažovan da popravi sliku desničarskog Azovskog puka – s pravom i uspješno – zapravo je rekao za Gazu: “Ja sam s Azovom u ovom. Ubijte ih sve.” Zaista, to bi bio plan. Ukrajinci trenutno na WhatsAppu dijele video ruskog ministra koji kaže da Ukrajina ne postoji, da će prestati postojati i tako dalje. Mogao bi to biti Netanyahu kako opisuje Palestinu! Taj čovjek mi je upravo danas poslao strašne detalje o bombardiranju dječje bolnice… Eh… dječje bolnice!? Halo!? Zar ne vide vezu? Izgleda da ne. Ovo je genocid, ovo nije.

U Evropi je rektor Univerziteta u Glasgowu, ljekar Ghassan Abu-Sittah, dobio zabranu ulaska u Njemačku, a potom i u Francusku, zato što je boravio u Gazi pokušavajući pomagati u bolnicama pod opsadom. Sličnih primjera ima i bliže kuće: bosanskohercegovačka srpska spisateljica Lana Bastašić imala je hrabrosti suprotstaviti se stravičnoj nacionalističkom dogmatizmu svoje sredine u Banjoj Luci, zbog čega je u bila dobrodošla u Njemačku uz stipendiju, ali joj je ona naglo oduzeta čim je javno osudila pokolj u Gazi. Iz istog je razloga Austrija je potom odbila da je pozove.

U Sjedinjenim Američkim Državama svjedočimo grotesknoj predstavi akrobatike oko Gaze, gdje stavovi kroz dominirajući politički spektar – i desnice i ljevice – idu ili ka otvorenom opravdavanju, dakle podršci, masakru, ili ka jadikovanju nad jevrejskim identitetom i krajem liberalnog Izraela. Ili pak ka nekoj vrsti moralnog i političkog autizma, koji se ne bavi onim što se stvarno dešava u Gazi, već se fokusira na stare narative o antisemitizmu i unutrašnje reakcije: zanemarujući dešavanja na terenu kako bi napadali američke studente – od kojih su mnogi Jevreji – koji se usuđuju suprostaviti izraelskom ratu.

Značajni studentski protestni pokret dočekan je s gorkim prezirom i podrugivanjem sa svih strana, uključujući i one koji danas pišu dobro plaćene kolumne u etabliranim medijima, a nekada su i sami bili dio hipi i jipi studentskog pokreta protiv Vijetnamskog rata. Sve to djeluje kao gerijatrijska politika – politika mržnje prema vlastitoj bivšoj verziji. Ali nisu samo oni u pitanju: Thomasa L. Friedmana i Maureen Dowd iz liberalnog New York Times povezuje s Fox Newsom i mrežom mržnje desnice na internetu zajedničko oduševljenje ruljama koje su, uz blagoslov policije, napale studente na UCLA. Ovi protesti su jedina stvar u Americi – osim disanja i mokrenja – koja ujedinjuje Trumpa i Bidena, liberalne roditelje s dječijim kolicima na Upper West Sideu i fašističke pobunjenike s 6. januara (koji mrze Jevreje, ali vole Izrael).

Reći ću vam nešto: svako ko, poput ove hrabre omladine, uspije da istovremeno razbjesni tako širok politički spektar, mora raditi nešto zaista zanimljivo i vjerovatno potpuno ispravno.

S druge strane, od ljevice dolazi licemjerje: Južnoafrička Republika, koja je bila vrlo suzdržana kada se radilo o osudi genocida u Ukrajini, odjednom je postala glavni – i vrijedan poštovanja – akter na sceni međunarodne pravde, podnoseći tužbu Međunarodnom sudu pravde. To je posebno teško svariti ovdje u Bosni, ali morate: mnogi od onih koji negiraju ili opravdavaju genocid nad vama i masakr u Srebrenici, danas su među najglasnijima u osudi onoga što čini Izrael. Noam Chomsky, gangster među akademicima, koji je bosanskim Srbima dao toliku vjerodostojnost među ljevicom kroz svoje negiranje i opravdavanje nasilja nad vama, autor je knjige pod naslovom O Palestini. Moram svojim bosanskim prijateljima koji marširaju u Londonu ukazivati na to da ih okružuju transparenti užasne Socijalističke radničke partije, koja je s entuzijazmom podržavala Living Marxism i poricatelje logora i Srebrenice. S druge strane, mnogi od onih koji najglasnije podržavaju Vladimira Putina i šire fantaziju o “neonacistima” u kontekstu ukrajinskog otpora, istovremeno su iskreni i vrijedni poštovanja zagovornici palestinske borbe.

Obraćanja bi trebalo da odgovore na vaša pitanja, ali ako se pitamo: “Kako dolazi do ove bizarnosti?”, ja nemam odgovor za vas. Osim možda da ljudi jednostavno nisu sposobni da razmišljaju izvan okvira vlastite agende, ega, kratkovidosti – šta god da je. Zajednička ljudskost im izmiče jednako kao i zdrav razum. Pozvao sam svog vrlo dragog prijatelja i prijatelja ovog festivala da o tome porazgovaramo: Gillesa Peressa, koji je bio ovdje prije tri godine i s kojim sam bio u Srebrenici.

Nakon svoje epske, monumentalne knjige o Irskoj, koja obuhvata decenije nekih od najboljih fotografija 20. stoljeća, Gilles radi na još jednom monumentalnom djelu – ovaj put o Bliskom istoku. Njegovo pripremno čitanje za to počinje sa Starim zavjetom. “Imamo plitak pogled na historiju”, rekao je Gilles, a ja sam mu obećao da ću večeras prenijeti njegove riječi vama. “Anegdotalan, površan pogled koji se uklapa s onim što bismo radije da znamo, a ne s onim što je bilo ili što jeste. Ovo sranje nikada neće prestati dok ne produbimo način na koji gledamo historiju.”

Jedna od najsramnijih kleveta na račun američkih demonstranata koji se protive izraelskom ratu jeste tvrdnja da oni dešavanja u Gazi stavljaju u širi kontekst – kontekst drugih pokreta, drugih borbi, drugih uzroka – bilo da su direktno povezani ili ne. Oni to smještaju u historiju kolonijalizma, a time, po samoj definiciji, i u priču o otporu kolonijalizmu. Povezuju to s uzrocima bližim kući, pa čak i s ljudskim tijelom. Pa dobro – ponekad je uvreda zapravo kompliment. Suština pobune iz 1960-ih bila je upravo u tome što je povezivala tačke. U terminima Gillesa Peressa, ona je odbacivala površan pogled na historiju u korist produbljenog, koji je nastojao razumjeti narative ropstva, genocida nad starosjedilačkim narodima i kolonijalizma – od mjesta meni bliskih poput Irske, do onih koje možda nikada nećemo posjetiti, poput Vijetnama ili Istočne Afrike. Iz tog produbljenog razumijevanja proizašla su prava na građansku jednakost, ekološka prava i društveni pokreti koji su danas dio demokratskog tkiva, iako pod prijetnjom, izvan granica ovog konkretnog diskursa.

Ovdje branimo te vrijednosti. WARM je inicijativa sans-frontières – bez granica – koja povezuje tačke u potrazi za prosvijetljenim i produbljenim pogledom na historiju, posebno historiju sukoba, iako ne isključivo nju. Što se tiče Gaze: prije tri godine, naša Laura Boushnak i naša Lejla Hodžić kurirale su nezaboravnu izložbu radova četiri palestinske fotografkinje, nakon jedanaestodnevnog napada na Gazu u kojem je, kako je rekla Boushnak, ubijeno 67 djece. Gilles i ja smo zajedno s njom obišli izložbu, i nijedno od nas nije moglo progovoriti tokom cijelog sata koliko je obilazak trajao. Ove sedmice, jedna od tih fotografkinja – Samar Abu Elouf – vraća se na WARM s novim radovima, svi su svježi, svi iz Gaze, s fokusom na ciljanje djece i naših kolega novinara.

Lejla je rekla da su radovi toliko snažno emotivni, a izbor toliko bolan, da neke od najpotresnijih fotografija, uglavnom one koje prikazuju djecu, jednostavno nisu bile izložive: “podsjećaju na neke Gillesove fotografije odavde, jednostavno su preteške za podnijeti”, rekla je. Uz te radove, čeka vas i rezultat niza radionica održanih ovdje ranije ove godine, pod nazivom: Bosna-Ukrajina: izvještavanje o budućnosti, koje su ugostile kolege iz hrabre Ukrajine da uče odavde, i da podijele ono što oni znaju. Radi se o kreativnoj multimedijalnoj izložbi, više iskustvu nego postavci, kojoj je vlastitu viziju pridonio i veliki hrvatski umjetnik Slaven Tolj.

Solidarnost ovdje, ove sedmice i gdje god je odnesete odavde dalje – a molim vas, učinite to – ostaje čvrsta. Ovdje, ove sedmice, u ovom gradu i u ovom prostoru, mi insistiramo da je 2+2=4, dok luđaci – pa čak i navodno razumni ljudi – tamo vani tvrde da je to pet ili sedam.

Mi stojimo na strani ljudi u masovnim grobnicama, protiv onih koji su ih tamo stavili – ko god oni bili, kakva god im bila politika ili bolesna, iskrivljena opravdanja. Odbacujemo te akrobatike, odbacujemo političku pornografiju u kojoj se jedna masovna grobnica proglašava ratnim zločinom, dok se druga odbacuje kao “samoobrana”, “borba protiv terorizma”, “imperijalizam” ili neka druga odvratna iskrivljenost. Mi ovdje hodamo pravom linijom, uprkos svim pritiscima da skrenemo. Mi insistiramo na istini.

Mi smo na strani kostiju – jasno, bez okolišanja – na strani kostiju iz Tomašice, Oklahome, Srebrenice, Ground Zeroa, Faluđe, Marijupolja i al-Šife – i svih njima sličnih, u Ruandi, Jemenu, Sudanu i dalje. Na strani kostiju u zemlji, protiv onih koji su ih tamo položili – protiv onih koji su im oduzeli živote koje nikada nisu stigli da žive, i koji su njihove porodice i voljene gurnuli u ludilo od bola. Mi smo na Tesminoj strani u Prijedoru i na strani sina koji se nikad neće vratiti; na strani Baylee Almon i njene majke u Oklahomi; na strani Dolores i njenog izgubljenog Joséa u New Yorku. Mi smo na strani gospodina Kassima i njegovog posljednjeg malog cvijeta Zainab u Iraku. Mi smo uz one pod zemljom, i uz one koji ih traže i oplakuju – u Marijupolju, kibucu Be’eri i širom ogromne masovne grobnice koja je Gaza.

To je ono o čemu se radi ove sedmice, i u ovom festivalu. A znate šta? Mnogo toga bit će i zabavno – pored svega ozbiljnog i posvećenog, biće i kreativnosti, i razmišljanja. Bit će muzike, grafita, bit će otpora i vitalnosti. Samo jedno zapamtite: kad krenete na te zabavne stvari – zaboga, držite se zabavne ekipe, i bježite što dalje od Starog Mornara!