U prvom broju magazina '7 dana' analiziran je anglo-iranski spor – tema koja i danas podsjeća koliko su energenti i geopolitika nerazdvojni

foto: Pexels / Ilustracija

Politički magazin 7 dana, koji je u Sarajevu pokrenut 1953. godine, u skladu s najboljom novinarskom praksom i prateći važne svjetske događaje, u svom prvom broju donosi tekst o važnoj vanjsko-političkoj temi tog vremena – anglo-iranskom sukobu, vrlo sličnom onome koji se vodi ovih dana.

Na drugoj stranici novopokrenutog „nedjeljnog sarajevskog lista“, kojem je direktor i v.d. glavni urednik bio Nijaz Dizdarević, nalazi se „Pismo iz Persije“ kratko naslovljeno sa „Optimizam Mosadika“. (Magazin 7 dana izlazio je gotovo četiri godine, objavljen je 151 broj, a Digitalni arhiv Infobiro uskoro će i njega digitalizirati te ga uvrstiti u svoju arhivu štampe.)

U tekstu se donosi „dvogodišnji bilans anglo-iranskog spora“, koji je počeo 15. marta 1951. godine nakon odluke iranskog parlamenta da raskine ugovor o koncesiji s Anglo-iranskom kompanijom (AIOC, danas British Petroleum (BP)), potpisan 1933. godine s važnošću 60 godina, čime je počeo spor, koji je, kako pišu 7 dana, „u međunarodne odnose unio još jedno žarište opasnosti i teškoća, a persijskom narodu donio niz teških iskušenja i patnji kojima je izložen i koje podnosi u interesu svoje nacionalne nezavisnosti“.

„Spor sa Kompanijom zasjekao je u sve pore društvenog i državnog života ove potencijalno bogate, ali nažalost siromašne zemlje. Kroz ove dvije godine on je bio osnovni uzrok opadanja i onako niskog standarda persijskog čovjeka, uzrok umrtvljivanja njene privrede i baza svih intriga, meteža i nereda koji su postali redovni u ovoj zemlji, a kojima je cilj da je što više oslabe i primoraju na popuštanje i kapitulaciju“, piše magazin.

Lokalna kriza postala svjetska

Dalje se navodi koliko je radnika zapošljavala naftna industrija Irana, donose se detalji o jednoj od najvećih i najmodernijih rafinerija na svijetu, onoj u Abadanu, te proizvodnji nafte u tom postrojenju, ali i cijelom Iranu, odnosno značaju tog resursa za državni budžet. Detaljno se obrazlažu i pregovori s Britancima i njihovi prijedlozi, kada na scenu stupa iranski premijer Mohammad Mosaddegh [Mosadik]. Odbio je sve britanske prijedloge, a pregovori su prekinuti.

U spor se umiješao Međunarodni sud u Hagu, ali i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, no Iranci odbijaju njihovu nadležnost. Odbijaju i međunarodnu arbitražu, nakon čega se u igru uključuje SAD, no bezuspješno. Iran i Britanija prekidaju diplomatske odnose, no uključuju se tadašnji američki i britanski čelnici – Harry Truman i Winston Churchill, pa se pregovori nastavljaju početkom 1953. godine kada se postavljaju dva ključna pitanja: obeštećenje kompanije i pitanje prodaje persijske nafte u inostranstvu. Britanski zahtjevi su maksimalistički, pa ih Mosaddegh odbija, no suočava se s problemom prijevoza nafte, koja je 50 posto jeftinija od one na svjetskom tržištu, jer Britanci i Amerikanci „drže 93 procenata cjelokupnog broja brodova cisterni“.

Anglo-iranski spor najteže se odrazio na unutrašnje političke i privredne prilike u Persiji, kako je 7 dana tada pisao za Iran (iako je ime promijenjeno još 1935. godine). Mosaddeghova vlada suočila se, kako piše magazin, sa „raznim slučajevima pritiska sa strane, na ovaj ili onaj način, iz čega rezultiraju česti unutrašnji politički nemiri i meteži, koji su ozbiljna smetnja za sređivanje prilika u zemlji i njeno ekonomsko jačanje“.

„Opsadno stanje u zemlji traje već godinu dana. Ulični neredi su česti, ne samo u Teheranu, nego i u provincijama. Oni se redovno završavaju krvavim žrtvama“, piše magazin 7 dana. „Naročito je drastičan primjer takvih nereda u julu 1952. i februaru ove [1953.] godine. Zavjera protiv Mosadika, uz pomoć dvora, zatim pokušaji ubistva persijskog premijera, pobuna velikog plemena Bahtijari, paljenje prostorija administracije američke pomoći i mnogo drugih provokacija, sve su to razne forme pritiska na vladu Persije“.

Objašnjavaju se i detalji političke borbe između premijera i dvora, uz napomenu kako je Mosaddegh „čovjek od narodnog povjerenja“ i kako „želi da uzme iz šahovih u svoje ruke vojsku i policiju“.

Magazin koji je pratio svjetske događaje

„Sve te svakodnevne političke i privredne teškoće, nalaze svoj korijen u neriješenom anglo-iranskom sporu. Mosadik ne odbija da se obnove pregovori, ali pod uslovom da joj se ne nameće takvo rješenje pod kojim bi Persija grcala. To bi bio put jačanja međunarodnog mira i uspostavljanja povjerenja između ove zemlje i Zapada, koji je upravo ovih dana ponovno oživio akciju na organizovanju odbrane Srednjeg Istoka, na kojem prostoru Persija zauzima važno i značajno mjesto“, zaključuje 7 dana.

Tri mjeseca kasnije, u broju 15 od 27. augusta, magazin donosi vijest o državnom udaru u Iranu u kojem je svrgnut i uhapšen Mosaddegh, nakon čega su „akcije Anglo-iranske petrolejske kompanije naglo skočile“ (riječ je o skoku od 3.000 posto). Glavni urednik Nijaz Dizdarević donosi opširan tekst pod naslovom „Još mnogo toga u Iranu nije jasno“, no iznad njega zanimljiva karikatura naslovljena sa „Nova kuhinja – stari apetiti“.

Mosaddegh je zatvoren na tri godine zbog izdaje, a ostatak života proveo je u kućnom pritvoru. Britannica piše kako su njegovo svrgavanje „orkestrirali“ SAD i Velika Britanija. Prema istom izvoru, Iran je zadržao nominalni suverenitet nad svojim naftnim postrojenjima, ali je, prema sporazumu postignutom godinu nakon smjene vlasti, podijelio prihode u omjeru 50:50 s međunarodnim konzorcijem koji je kontrolirao proizvodnju i marketing.

Izvori: 7 dana, Britannica

___