Odgovor na pitanje tko je i zašto odlučio da Daphne Caruana Galizia mora umrijeti i dalje ne postoji.

foto: SNH

Tog 16. listopada 2017. Daphne Caruana Galizia bila je kod kuće, u Bidniji na Malti. Njezin sin Matthew radio je na kompjuteru. „Nisam ni primijetio kako je vrijeme prošlo. Mama mi je napravila ručak. Vidjela je da nisam ništa jeo. Obavila je telefonski poziv i izašla iz kuće. Vratila se. Zaboravila je tatinu čekovnu knjižicu, račun joj je u to vrijeme bio zamrznut, a on bi potpisivao čekove koje je mogla koristiti. Zatim je otišla posljednji put“, rekao je na sudu Matthew Caruana Galizia.

„Radio sam i slušao glazbu. I ubrzo nakon što je izašla iz kuće, čuo sam jako glasnu eksploziju“. Prva mu je pomisao bila spremnik goriva. Djelić sekunde kasnije izašao je van. „Samo sam osjetio kako mi krv polazi iz tijela jer sam osjetio da se dogodilo nešto strašno, iako nisam znao što“, rekao je porotnicima. Sišao je niz cestu prema glavnoj cesti, hodajući sve brže i brže dok nije trčao. Ugledao je visok stup dima, poput „zapaljenih guma“.

„Cesta je gorjela. Vidio sam komade metala, zatim komade mesa. Još uvijek nisam razumio što se događa. Očima sam pratio dim i ugledao sam ogromnu vatrenu kuglu usred polja. Potrčao sam prema njoj. Truba jednostavno nije prestajala trubiti.

Pogledao sam kroz vatru i ugledao crnu sjenu u autu. Pomislio sam: 'To je moja mama'. Pogledao sam okolo da vidim postoji li nešto čime bih mogao otvoriti vrata. Onda sam ugledao nogu na podu. Pomislio sam: gotovo je“.

Sinonim

O ubojstvu sam tih dana čitala u medijima, zgrožena i tužna zbog sudbine žene koju nisam poznavala i nisam tada mogla ni zamisliti koliko će Dafne utjecati i na moj život.

Uslijedile su istrage, prosvjedi, otkrića koja su vodila sve bliže ljudima iz neposrednog kruga vlasti, političku krizu 2019. godine, ostavke šefa kabineta premijera Keitha Schembrija i ministra Konrada Mizzija, tisuće ljudi na ulicama Vallette i na kraju odlazak premijera Josepha Muscata.

U isto vrijeme Europi guraju se zakoni, preporuke, rezolucije i mehanizmi koji su nastajali i zbog Daphne. Njezino ime postat će sinonim za borbu protiv SLAPP-a, tih serijskih i zlonamjernih tužbi kojima se novinare pokušava iscrpiti, financijski uništiti i na kraju ušutkati. Europsku anti-SLAPP direktivu, koja je konačno donesena 2024., zovemo i „Daphne's Law“. Europski parlament ustanovio je i Daphne Caruana Galizia Prize for Journalism.

A ja sam putem upoznala Matthewa i odjednom Daphne više nije bila strašan slučaj ubojstva koji pratiš, rezolucija koju čitaš, zakon za koji se boriš ili fotografija ubijene novinarke koju stavljaš uz tekst o nekažnjivosti. Nisam mogla, a ne mogu ni danas, zamisliti tu bol i taj nemir koji traje godinama, to trčanje bez daha za pravdom u kojem zapravo nemaš mogućnost stati jer stati znači prihvatiti da možda nikada nećeš saznati cijelu istinu o tome tko je odlučio ubiti tvoju mamu. Slušala sam podcaste, čitala sve što sam mogla pronaći, pročitala A Death in Malta njezina brata Paula Caruane Galizije i nekako je putem Daphne postala dio mene. Njezina fotografija koja stoji u našem uredu EFJ-a u Bruxellesu, koju toliko često objavljujemo uz tekstove o propustima sustava, nekažnjivosti, SLAPP-u i sigurnosti novinara, uvijek je nekako tu uz mene, taj pogled žene za koju mi se čini da jednostavno nije mogla drugačije nego biti poštena i hrabra, koja nije imala izbora nego živjeti i raditi onako kako je živjela i radila jer bi sve drugo značilo da više nije ona.

Opasnosti

A radili su joj gotovo sve ono o čemu danas govorimo kada nabrajamo opasnosti kojima su izloženi novinari. Godinama su protiv nje vođene kampanje mržnje i diskreditacije, vrijeđali su je i dehumanizirali, prijetili joj, pokušavali je financijski iscrpiti i zatrpavali tužbama. U trenutku smrti protiv nje su bila aktivna 43 građanska i pet kaznenih postupaka za klevetu. Ministar gospodarstva Christian Cardona i njegov suradnik Joseph Gerada 2017. ishodili su sudsko zamrzavanje njezine imovine. Njezina kuća bila je meta podmetnutih požara, 2006. uz stražnji dio kuće naslagane su automobilske gume i kanistri s gorivom i zapaljeni dok su Daphne i njezin suprug spavali unutra, a spasilo ih je to što je jedan od sinova, vraćajući se kasno kući, vidio vatru. Ubili su joj psa i ostavili ga pred vratima prerezanog grla.

Ponekad pokušavam zamisliti taj 16. listopada, upravo zato što smatram da je to stvarnost od koje ne smijem bježati, koliko god bila strašna, i pokušavam zamisliti Matthewa u toj kući, eksploziju koju je čuo, trenutak u kojem trči van i još ne zna, a možda već zna, i tu bol koja ne završava završetkom istrage, konferencije, godišnjice ili našeg priopćenja. Ponekad bih Matthewa samo zagrlila i pričala s njim o nekim potpuno bezveznim stvarima, o svemu što nema veze s novinarstvom, Maltom, sudovima, ubojstvom i pravdom, ali Matthew je bio tamo i to se ne može izbrisati. Daphnina obitelj ostala je bez mame, njezina tri sina – Matthew, Andrew i Paul ostala su bez žene koja ih je odgojila, njezin suprug Peter bez žene s kojom je izgradio život, i zato mi je važno stalno se podsjećati da Daphne nije bila samo novinarka koju je ubila automobilska bomba, bila je žena koja je voljela život, svoju obitelj, hranu, kulturu, svoj vrt i svoju kuću, žena čiji je život bio puno veći od načina na koji je završio.

I upravo zato ne mogu prihvatiti onu jednostavnu priču prema kojoj su nekakvi kriminalci postavili bombu, ubili Daphne i onda smo ih pronašli, osudili i slučaj je riješen. Da, Vincent Muscat priznao je sudjelovanje u ubojstvu i 2021. osuđen je na 15 godina zatvora, braća George i Alfred Degiorgio priznala su 2022. da su sudjelovala u ubojstvu i dobila po 40 godina zatvora, a Robert Agius i Jamie Vella, optuženi za nabavu bombe, 2025. osuđeni su na doživotni zatvor. Ali tko je odlučio da Daphne mora umrijeti? Tko je naručio njezino ubojstvo? Tko je imao toliko razloga bojati se jedne žene i njezina pisanja da je bio spreman platiti da je se raznese bombom nekoliko stotina metara od kuće u kojoj su bila njezina djeca?

Odgovornost

Malteška javna istraga završena 2021. utvrdila je nešto što se nikada ne bi smjelo izgubiti u svim tim imenima, optužnicama i sudskim postupcima: država snosi odgovornost za okolnosti koje su omogućile Daphnino ubojstvo. Istražno vijeće zaključilo je da je iz najviših razina tadašnje vlasti stvorena atmosfera nekažnjivosti koja se širila na druge institucije, uključujući regulatorna tijela i policiju, te da država nije prepoznala stvaran i neposredan rizik za Daphnin život niti poduzela razumne mjere da je zaštiti. To je strašan zaključak, ali važan upravo zato što govori ono što se tako često pokušava izbrisati iz priča o ubijenim novinarima: bomba nije početak priče. Bomba je kraj dugog procesa u kojem nekoga prvo proglasiš neprijateljem, zatim ga vrijeđaš, dehumaniziraš, targetiraš, tužiš, prijetiš mu, dopuštaš rulji da ga napada, institucije okreću glavu, a onda se u jednom trenutku pojave ljudi dovoljno glupi, kriminalni i beskrupulozni da povjeruju kako je sasvim moguće riješiti problem tako da ubiju ženu.

A sada, gotovo devet godina poslije, nalazimo se pred još jednom činjenicom koju je teško progutati. Yorgen Fenech, poslovni čovjek kojeg je malteško tužiteljstvo optužilo da je financirao i naručio ubojstvo Daphne Caruana Galizia, uhićen 2019. dok je jahtom pokušavao napustiti Maltu, nakon godina čekanja napokon je izveden pred porotu u srpnju ove godine, a 2. rujna 2026. oslobođen je optužbi, s osam glasova porotnika prema jednom. To znači da su ljudi koji su sudjelovali u izvršenju ubojstva i nabavi bombe osuđeni, ali gotovo devet godina nakon što je Daphne ubijena njezina obitelj i dalje nema sudski utvrđen odgovor na pitanje tko je naručio njezino ubojstvo.

Pravda

„Najvažnija stvar u mom životu je pravda i to je to. Moj otac je jednom rekao da je zabrinut zbog onoga što radim. Rekao sam mu da me nije briga sve dok dobijemo pravdu. Kad je dobijemo, mogu nestati – ništa mi drugo nije važno“, rekao je jednom Matthew Caruana Galizia.

Matthew i njegova braća nastavit će to trčanje bez daha u potrazi za pravdom, pokretati cijeli svijet ako treba, s ciljem da jednoga dana dožive pravdu i da im ona donese barem komadić mira.

Sve ono što je dovelo do smrti Daphne Caruana Galizia i dalje je tu. Tu je umreženost kriminalnih interesa s politikom i novcem, tu su institucije koje ignoriraju upozorenja dok nije prekasno, tu je nemoć Europe koja zna napisati odličnu rezoluciju, ali puno teže natjerati državu članicu da zaštiti čovjeka dok je još živ, tu su gomile i rulje koje na društvenim mrežama u nekoliko sati mogu pokrenuti kampanju mržnje protiv novinara, tu su političari koji takve kampanje hrane, tu su serijske tužbe protiv novinara poput Daphne i tu je isto ono targetiranje kojim nekoga iz dana u dan pretvaraju u metu.

Samo četiri mjeseca nakon Daphne, u veljači 2018., ubijeni su Ján Kuciak i njegova zaručnica Martina Kušnírová u njihovoj kući u Slovačkoj. Ján je imao 27 godina i istraživao je korupciju i veze politike i organiziranog kriminala, a ni u tom slučaju čovjek kojeg je tužiteljstvo optužilo da je naručio ubojstvo, Marián Kočner do danas nije pravomoćno osuđen kao naručitelj.

I svaki put kada govorimo o Daphne, Jánu, Martini i svim drugim ubijenim novinarima moramo se vratiti korak unatrag, prije metka i prije bombe, jer ubojstvo ne počinje onoga dana kada je novinar ubijen. Ono počinje puno ranije, onda kada društvo prihvati da je sasvim normalno nekoga svakodnevno vrijeđati, pratiti, zastrašivati, zatrpavati tužbama i proglašavati neprijateljem zato što radi svoj posao. Ona je sve to prošla i mržnju, prijetnje, SLAPP-ove, napade na dom, napade na obitelj, političku diskreditaciju, institucionalnu ravnodušnost i osjećaj da oni koji te žele ušutkati mogu gotovo sve. Unatoč tome, nastavila je pisati jer je znala zašto je novinarstvo važno.

Na kraju su joj postavili bombu pod automobil.

Odgovor

I zato me Daphnin pogled sa fotografije u našem uredu u Bruxellesu i dalje prati. Ne kao još jedna fotografija koju izvučemo 16. listopada, nego kao pogled žene koja je bila živa, hrabra, duhovita, majka, supruga, novinarka i osoba koja je vjerovala da neke stvari jednostavno moraš napisati bez obzira na cijenu. Taj pogled me prati svaki put kada netko relativizira prijetnju novinaru, svaki put kada institucija zaključi da još nije dovoljno ozbiljno da bi reagirala, svaki put kada se online rulja proglasi bezazlenom, svaki put kada novinar dobije tužbu i svaki put kada netko kaže da su uvrede, prijetnje i dehumanizacija samo dio posla.

Nisu.

Prošlo je gotovo devet godina, ljudi koji su sudjelovali u njezinu ubojstvu jesu u zatvoru, ali sudski utvrđenog naručitelja nema, a Matthew, Andrew, Paul i Peter još uvijek čekaju puni odgovor na pitanje tko je i zašto odlučio da Daphne Caruana Galizia mora umrijeti.

I dok taj odgovor ne postoji, ne postoji ni kraj ove priče.

Izvor: SNH

___