Otpornost redakcije nije odvojena od slobode štampe. Ona je jedan od uslova koji slobodu štampe čini stvarnom.

foto: Unsplash / Ilustracija

*Članak je dio serijala autorskih tekstova koje prenosimo povodom obilježavanja Svjetskog dana vijesti, globalne kampanje koja naglašava vrijednosti novinarstva.

Gotovo 80 posto štampanog tiraža jednog lokalnog ukrajinskog lista izgorjelo je u ruskom napadu. Redakcija je već bila uništena. Ipak, novine su morale stići do svojih čitalaca.

Meživski Meridian služi zajednici Mežova u ukrajinskoj regiji Dnipropetrovsk, 20-ak kilometara od linije fronta. Rat je raspršio tu zajednicu. Većina ljudi je otišla. Neki ostaju uprkos stalnim napadima. Redakcija je uništena, ali su novinari nastavili objavljivati i dostavljati novine ljudima koji su još uvijek u Mežovoj i onima koji su se preselili drugdje.

Kada je napad uništio većinu najnovijeg tiraža, Udruženje nezavisnih izdavača regionalne štampe Ukrajine i međunarodni partneri pomogli su novinama da ih ponovo odštampaju. Ponovo odštampani primjerci na kraju su stigli do čitalaca.

Vidjela sam snimak ljudi kako ih preuzimaju. Nisu jednostavno preuzimali novine. Držali su nešto što ih je povezivalo s domom. Za mnoge, dom više ne postoji na način na koji je postojao prije rata. Novine su nosile imena njihovih komšija, poznate ulice, lokalne priče i sjećanje na uobičajeni život.

Više od dvije decenije radim s nezavisnim regionalnim medijima u Ukrajini. Prije [ruske] invazije punog obima, većina našeg rada bila je usmjerena na pomaganje lokalnim novinskim organizacijama da postanu jače i održivije. Rat je promijenio pitanje. Postalo je: kako uopće održati njihov rad?

Naša uloga bila je da povežemo hitne potrebe s partnerima koji mogu odgovoriti i da pojedinačne činove podrške pretvorimo u funkcionalnu mrežu. Ukrajinske redakcije dijelile su opremu, kontakte i rješenja. Međunarodni partneri pružili su hitnu podršku, tehnologiju i stručnost. Zajedno smo pomogli medijskim organizacijama da nastave raditi kada su njihovi redakcije, električna energija, komunikacije ili prihodi nestali.

Danas se pitanje ponovo mijenja: kako ono što smo naučili pretvoriti u otpornost koja se može podijeliti?

Međunarodna medijska zajednica stajala je uz ukrajinske redakcije kada nam je to bilo najpotrebnije. Ta podrška pomogla je nezavisnim medijima da prežive i nastave služiti svojim zajednicama. Ali mi nismo samo primaoci solidarnosti. Imamo i mi nešto da donesemo u ova partnerstva: teškom mukom stečeno znanje i iskustvo u održavanju novinarstva u životu kada normalni sistemi zataje.

Zamislite svoju redakciju danas. Šta bi se dogodilo ako bi struja odjednom nestala? Na jedan sat? Na jedan dan? Na nekoliko dana? Da li bi vaš tim znao šta da radi? Da li biste mogli nastaviti objavljivati bez panike?

Mi znamo šta to znači. Morali smo naučiti.

Naučili smo kako raditi kroz dugotrajna isključenja struje, kako održati komunikaciju kada infrastruktura zataji, kako zaštititi podatke i opremu, kako organizovati rezervne sisteme i kako održati redakciju u funkciji kada njen fizički ured više nije siguran.

Lokalne novine u Odesi objavile su svoje 1.000 izdanje tokom nestanka struje, bez grijanja, radeći u mraku. Još čuvam te novine u svojoj biblioteci. One me podsjećaju da otpornost nije apstraktan kvalitet. To je niz praktičnih odluka koje donose ljudi koji znaju da ih njihovi čitaoci čekaju.

Nijedna redakcija ne bi trebala učiti ove lekcije na tako težak način. I svijet ne bi trebao čekati još jedan rat da bi naučio kako redakcije mogu raditi kroz poremećaje.

Ono što učimo u Ukrajini možda neće ostati u Ukrajini.

Važna lekcija nije jednostavno to da redakcije moraju postati otpornije. To je da bi otpornost trebala biti zajednički kapacitet, a ne odgovornost pojedinačne redakcije.

Mala regionalna redakcija ne može sama izgraditi svaki sigurnosni sistem, rezervnu operaciju, tehničko rješenje ili kapacitet za hitne slučajeve. Ali mreža novinskih organizacija može pojedinačnim redakcijama dati mogućnosti koje same nikada ne bi mogle izgraditi. Rezervni štampač može značiti jednako koliko i grant, zajednički sigurnosni protokol može značiti jednako koliko i oprema.

Ovo iskustvo promijenilo je način na koji vidim ulogu medijskih udruženja i međunarodnih mreža. Njihova vrijednost nije samo u distribuciji resursa. Ona je u povezivanju ljudi, znanja i kapaciteta prije nego što kriza učini te veze izuzetno hitnim.

Tako sam počela razumijevati medijsku solidarnost: ne kao dobročinstvo, već kao sistem u kojem se iskustvo, resursi i odgovornost kreću u oba smjera. Primili smo podršku kada nam je bila potrebna. Sada možemo podijeliti ono što smo naučili.

Postoji i širi razlog da to učinimo. Kada lokalna redakcija nestane, zajednica ne gubi samo još jedan medijski biznis. Ona može izgubiti ljude koji poznaju njene ulice, njene institucije, njene probleme i njene stanovnike. U krizi, to lokalno znanje može postati jednako važno kao i same vijesti.

To je takođe i pitanje slobode štampe. Slobodu štampe često definišemo kao pravo na izvještavanje, objavljivanje i govor bez uplitanja, ali sloboda objavljivanja znači malo ako je redakcija izgubila sposobnost objavljivanja.

U krizi, sloboda štampe postaje pitanje kapaciteta: mogu li novinari nastaviti izvještavati kada im je redakcija uništena, struje nema, prihod im se urušio ili je njihova zajednica raseljena?

Zato otpornost redakcije nije odvojena od slobode štampe. Ona je jedan od uslova koji slobodu štampe čini stvarnom.

A ja poznajem solidarnost na mnogo ličniji način.

U prvim danima invazije punog obima, evakuisala sam svoju djecu iz blizine Kijeva, gdje su eksplozije već počele. Stigli smo u Vinicu, gdje nam je lokalni izdavač Oleksander meni i mojoj djeci ponudio tanjir boršča.

Još se sjećam njegovog ukusa.

U to vrijeme nisam razmišljala o medijskim partnerstvima ili otpornosti. Razmišljala sam o tome da svoju djecu odvedem na sigurno. Godinama kasnije, još uvijek razmišljam o tom tanjiru boršča kada razmišljam o tome šta solidarnost među ljudima – i među novinskim organizacijama – zaista znači.

Često govorimo o solidarnosti u smislu finansiranja, opreme i institucionalnih partnerstava. Te stvari jesu važne. Ali u svojoj suštini, solidarnost je jednostavna: kada je neko u nevolji, pobrinete se da ne ostane sam.

To je ono što smo primili od međunarodne medijske zajednice. To je ono što su ukrajinski mediji dali jedni drugima. I to je ono što sada možemo prenijeti dalje.

Morali smo naučiti ove lekcije na teži način. Dijeljenje tih lekcija je jedan od načina da se osigura da drugi to ne moraju.

___