Umjesto odgovornog pisanja i informisanja javnosti o težini problema nasilja nad ženama, dio medija i dalje piše o svemu drugom

foto: Svjetlana Panić / Foto baza

Bio je to zločin koji je šokirao bosanskohercegovačku javnost, izveo hiljade ljudi na ulice i podstakao prijeko potrebne zakonske izmjene. Ubistvo Nizame Hećimović u malom gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, koje je počinjeno 11. augusta 2023. godine – što zbog brutalnosti, korištenja digitalnih alata i snimanja uživo na Instagramu – stavio je i samu diskusiju o femicidu na mnogo višu policu no što je bila do tada.

Tri godine nakon njenog ubistva, u vremenu tokom kojeg je u Bosni i Hercegovini ubijeno još 20 žena, u analiziranim medijima objavljeno je tokom augusta tek desetak članaka koji podsjećaju na godišnjicu i femicid nad Nizamom Hećimović.

U analiziranim tekstovima rijetko je iskorišten konkretan slučaj kao povod za informacije koje bi publici mogle pomoći da razumije nasilje, prepozna rizike ili sazna kome se može obratiti za pomoć.

Propuštena je prilika i da se mjesec august iskoristi za podizanje svijesti, za podsjećanje zakonodavaca na podzakonske akte koji se još uvijek čekaju u Zakonu o sprječavanju nasilja. U rijetkim člancima o Nizami Hećimović tek na jednom mjestu podsjeća se na zakonske izmjene i broj prijavljenih slučajeva nasilja. Članci ponovo u fokus stavljaju detalje ubistva koji nisu od javnog interesa i koriste za senzacionalističko pisanje.

Propuštena je, dakle, prilika da se ubistvo Nizame Hećimović prikaže ne samo kao ubistvo, već kao dublji društveni problem.

Njemačko istraživanje iz 2023. godine o tome da li način prikazivanja femicida utiče na emocionalne i kognitivne reakcije čitalaca na taj zločin navodi da korištenjem određene metafore da se opiše neka situacija novinari imaju moć da utiču na način na koji primaoci medijskih sadržaja predstavljaju informacije kojima su izloženi.

„Različite oznake za istu stvar mogu dovesti do različitih percepcija“, navedeno je u istraživanju uz pojašnjenje da čak i mali lingvistički okviri mogu imati „izuzetan uticaj na kognitivne, emocionalne i bihevioralne reakcije čitaoca“.

Umjesto podsjećanja na to kako se dogodilo ubistvo, umjesto ponavljanja detalja, mediji su propustili priliku da kritičkim izvještavanjem utiču na promjenu društvene svijesti o problemu nasilja nad ženama.

Umjesto odgovornog pisanja i informisanja javnosti o težini problema nasilja nad ženama, za kojeg Ujedinjene nacije kažu da je najveće kršenje ljudskih prava na svijetu, mediji su u augustu pisali o svemu drugom.

Rijetko povezivanje sa širim društvenim problemom

Sadržaj odabranih medija analiziran je prema metodologiji zasnovanoj na dugogodišnjem iskustvu rada neformalne grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ i ženskih organizacija civilnog društva koje pružaju podršku preživjelima. Metodologija je prilagođena za Bosnu i Hercegovinu kroz inicijativu „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“, koju koordiniraju Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna. Analizom tokom augusta je utvrđeno da je nasilje prema ženama najčešće predstavljano kroz pojedinačne događaje, dok je znatno rjeđe povezivano sa širim društvenim problemom.

Analiza je obuhvatila 16 medija (u kojima je tokom augusta objavljeno 50 članaka o rodno zasnovanom nasilju) iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, uključujući javne servise, komercijalne i tabloidne medije, kao i anonimne portale. Analizirane su objave o nasilju nad ženama, kroz 13 indikatora koji prate, između ostalog, zaštitu identiteta žrtve, prebacivanje odgovornosti, senzacionalizam, detalje nasilja, način korištenja vizuala, predstavljanje nasilja kao društvenog problema i edukativnu funkciju medijskog izvještaja.

Posmatrani mediji prenosili su detalje fizičkog nasilja („Zamalo novi slučaj femicida u BiH“, nakon čega u naslovu slijede detalji počinjenog nasilja u okolini Živinica) ili prijetnji koje je, u jednom austrijskom gradu, izgovarao počinitelj porodičnog nasilja, porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Pojedini mediji donosili su i prijetnje smrću uz eksplicitne riječi počinitelja ili su, uz prijetnje, prenosili i detalje psihičkog i fizičkog nasilja u Trebinju, potom digitalnog i seksualnog nasilja („Bivši pravoslavni sveštenik dogovorio sastanak s maloljetnicom pa ga dočekala policija“), psihičkog nasilja i prijetnji smrću u Prijedoru („Dolazio pred njen balkon, slao prijeteće poruke“).

U jednoj od objava povezivani su trgovina ljudima i dobre poslovne prilike („'Posao iz snova' opasniji od lanca i katanca: Banjalučani upozoreni na rizik od trgovine ljudima“), a iznošeni su i detalji obljube nad djetetom u Derventi.

Kad je u pitanju suđenje za ubistvo Aldine Jahić u Mostaru, uz podsjećanje na „prvi test primjene zakonskih odredbi o femicidu“, kako to suđenje može odrediti buduću sudsku praksu i koliku kaznu može dobiti ubica, donosili su se naslovi i o njegovom navodnom ideološkom sljedbeništvu što je dio moguće taktike odbrane i o čemu je bilo riječi u jednoj od prethodnih analiza.

Neodgovornim pristupom se trivijalizira nasilje

Ono što je, ipak, pozitivan aspekt augustovskog izvještavanja jeste da u 29 od 50 slučajeva, mediji nisu otkrili identitet žrtve.

Ipak, u slučaju nasilja u Živinicama, iako ime djevojke nije objavljeno, kombinacija podataka o njenoj dobi, inicijalima, radnom mjestu, lokaciji, partnerskom odnosu i identitetu počinioca mogla je omogućiti lokalnu identifikaciju.

Također, samo u jednom od 50 analiziranih slučajeva odgovornost za nasilje se prebacuje na žrtvu. U tekstu Oslobođenja, koji je prenesen sa agencija SRNA, govori se o slučajevima nasilja u Prijedoru, navode se izvori policije, objašnjenja socijalne radnice, a onda dalje u tekstu stoji da je sestra prijavljivala brata „za verbalno nasilje zato što je ona udata za Nijemca, a brat se time ne može nositi“. Dalje se navodi da brat pušta preglasnu muziku koju „sestra smatra uvredljivim“, a da njen suprug Nijemac „preglasno pušta operu“. Ovakvim pisanjem se trivijalizira nasilje, koje je moglo biti i mnogo štetnije od uništene fasade zbog bacanja sjekire na nju.

Ovaj članak je također i jedini članak u augustovskom monitoringu u kojem stoje informacije kojima bi se čin nasilja mogao opravdati vanjskim okolnostima ili ličnim osobinama nasilnika.

U tekstu se navodi i primjer koji opisuje socijalna radnica da svekrva prijavljuje snahu „nezadovoljna što ne može da je kontroliše“, dok „snaha neće da joj svekrva upravlja životom“. Ovakve tvrdnje radnice zvanične institucije također pokazuje nesnalaženje u slučaju rukovođenja prijava nasilja.

Detalji koji nisu relevantni za javnost

Dalje, u 19 analiziranih tekstova iznose se detalji nasilja koji nisu relevantni za javnost. U sedam slučajeva mediji su pisali o pokušaju otmice i fizičkom nasilju koje se desilo u Živinicama. A od toga, u pet slučajeva su objavljeni detalji koji nisu od koristi za javnost i koji mogu da naštete žrtvi.

Tako, na primjer, Klix iznosi detalje o „strašnim modricama po licu i tijelu“, prenose detaljan opis povreda, odvođenja, koristi se riječ brutalno kako bi se dodalo na senzacionalizmu vijesti.

Smernice za medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama grupe „Novinarke protiv nasilja“ navode da je potrebno izbjegavati grafički prikaz scena nasilja jer prije svega smanjuju „dostojanstvo preživjele, javnost stavljaju u poziciju voajera“, a dalje mogu potencijalnim nasilnicima dati ideje za nasilnička ponašanja.

U tri od sedam objava o ovom slučaju prenosi se izjava istog svjedoka koji je navodno vidio dio napada ili bijega. Iako je njegovo svjedočenje relevantno za pravosudne organe u istraživanju zločina, svjedok daje savjete, za koje ni po čemu nema dokaza da posjeduje stručnu kvalifikaciju.

Tako, na primjer, Oslobođenje prenosi puno ime i prezime svjedoka, ali nije jasno da li se radi o glumcu koji nosi isto ime. Prenosi se i njegova emotivna izjava: „Cijelu neprospavanu noć razmišljam kakva osoba moraš biti da nekoga onako brutalno pretučeš, ne ide, ne mogu da shvatim nikako“.

Iako mediji ne objavljuju ime djevojke koja je bila žrtvom napada, ime i prezime napadača je objavljeno u četiri slučaja, kao i njegova lokacija. U pojedinim medijima objavljena je i činjenica da je poznavao djevojku. Sve ovo može da dovede i do identifikacije žrtve fizičkog nasilja.

U samo četiri od 50 članaka nalaze se izjave koje nisu relevantne za sam čin nasilja.

Od toga, u dva slučaja radi se o detaljima sa suđenja za ubistvo Aldine Jahić u Mostaru. Suviše detalja vještaka kojima se nastoji senzacionalizirati napadač, izvlačenje tvrdnje da je sljedbenik Hitlera. Da li su svi ovi detalji potrebni javnosti?

U jednom od analiziranih članaka iz portala Srpska.info u kojem se govori i o fizičkom nasilju pjevača Halida Muslimovića nad njegovom bivšom partnericom, dominiraju informacije poput broja seksualnih partnerki i anegdote iz estradnog života, dok se informacija da je ranije prijavljen za nasilje spominje tek na kraju teksta i to boldiranim slovima.

Medij na kraju ispravlja tvrdnju pjevača da je dobio sve sudove i navodi pobjedu njegove bivše partnerke, ali okvir zavodnika i intimnih anegdota banalizira nasilje.

Nasilje se donekle umanjuje i banalizira i u tekstu istog medija u slučaju prijetnje smrću u kojem se navodi da je osumnjičeni uprkos mjerama zabrane približavanja i kontaktiranja dolazio pred balkon oštećene i „izjavljivao joj ljubav“.

U 16 analiziranih objava naslov ili najava sadržavali su elemente koji krše neki od metodologijom uspostavljenih standarda – od senzacionalističkog jezika do detalja nasilja ili drugih problematičnih konstrukcija.

Postoji prostor za drugačije izvještavanje

Ipak,  analiza pokazuje da postoji prostor za drugačije izvještavanje. U 19 analiziranih tekstova mediji su nasilje prema ženama iskoristili i za edukaciju javnosti, kroz objašnjavanje zakonskih izmjena, podatke o rasprostranjenosti femicida i nasilja, kao i informacije o inicijativama za zaštitu i prijavljivanje nasilja.

Tako su Fokus, Face, Radio Sarajevo i Crna hronika prenijeli tekst agencije FENA u kojem se govori o suđenju za ubistvo Aldine Jahić i po prvi put primjeni odredbe Krivičnog zakona Federacije BiH prema kojoj je rodno zasnovano ubistvo određeno kao posebno krivično djelo. Navodi se detaljna analiza zakona, sa relevantnim sagovornicima uključujući i doktoricu nauka iz oblasti rodnih studija Zilku Spahić-Šiljak, sutkinju kantonalnog suda, kao i Goricu Ivić, izvršnu direktoricu Fondacije „Udružene žene“ Banja Luka. Tekst također donosi informacije o raširenosti problema femicida i broju ubijenih žena ali i prijava nasilja.

Također, tri članka prenose inicijativu da se u Mostaru imenuje „Trg žrtava femicida“, a tri govore o aplikaciji „Prijavi nasilje“, iza čijeg je pokretanja stoji inicijativa „Košnica“. Portali Klix i Nezavisne, u tekstovima o aplikaciji su iskoristili svoju ulogu u edukativne svrhe, pa su dali objašnjenje kako se koristi. U Klixovom tekstu nalaze se i screenshotovi kako funkcioniše prijava. Dalje, u oba teksta se govori o raširenosti problema nasilja nad ženama, dok se u jednom od njih podsjeća i na brojeve na koje se može prijaviti nasilje. Iako tekstovi ne propituju ko je organizacija koja je napravila aplikaciju niti ko stoji iza nje, a to je vidljivo u impressumu, pohvalno je da je medijski prostor iskorišten da se priča o problemu prijave nasilja nad ženama i o potencijalnim rješenjima.

Ono što je još pohvalno jeste i to da je značajan broj analiziranih medija pratio tokom augusta jeste suđenje za ubistvo Aldine Jahić u Mostaru. Od 50 analiziranih članaka, u devet slučajeva radilo se o praćenju suđenja za femicid, počinjen u novembru 2025. godine. No, osim pohvalnog teksta o analizi Krivičnog zakona, mediji su praćenje suđenja iskoristili za senzacionalističko izvještavanje i prenošenje svjedočenja vještaka.

Dva pristupa medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama možda su najvidljivija u slučaju izvještavanja sa suđenja za ubistvo Aldine Jahić.

Dok se sa jedne strane nalaze članci koji objašnjavaju nove zakonske odredbe, piše se o inicijativama imenovanja trgova, naglašava se broj prijava nasilja, u drugim tekstovima je fokus bio na svjedočenja vještaka, senzacionalizaciji i pretjeranom iznošenju detalja i informacijama koje nisu doprinosile razumijevanju šireg problema rodno zasnovanog nasilja.

Jedna od preporuka spomenutih Smernica za medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama jeste i da se priča o nasilju, odnosno femicidu „isprati do kraja“ kroz praćenje toka suđenja i kazne koja će eventualno biti dosuđena nasilniku. Kroz praćenje suđenja u medijima, prikazuje se pravni proces, pokazuju se postojeći mehanizmi zaštite i svim potencijalnim žrtvama i ženama koje trpe nasilje pokazuju da postoji sistem, odnosno da postoji mogućnost rješenja ukoliko prijavi nasilje.

Preporuke

Kada se priprema osvrt na slučajeve femicida koji su počinjeni u prošlosti, neophodno je dati i informacije koje donose širi kontekst i daju mogućnost publici da razumije nasilje, prepozna rizike ili sazna kome se može obratiti za pomoć.

Mediji bi trebali izbjegavati iznošenje detalja o počinjenom nasilju, lokaciji, kako bi se smanjila mogućnost za identifikaciju žrtve.

Umjesto iznošenja detalja počinjenog nasilja u pojedinačnim slučajevima, mediji bi trebali iskoristiti slučaj nasilja da naglase sistemski problem nasilja nad ženama i podsjete na mehanizme zaštite.

Kad se prozivaju institucije (policija, tužiteljstvo, sudije, centri za socijalni rad) mediji trebaju u fokus staviti odgovornost nadležnih, te koliko i kako provode propise, a neprovjereni i neprimjereni citati koji pridonose trivijalizaciji nisu poželjni.

Prilikom izvještavanja treba se više posvetiti pravosudnim činjenicama, a manje onome što optuženi ili njegova odbrana žele iznijeti u javnost (detaljni iz privatnog života, ideološke etikete, prikazivanje optuženog kroz fotografije sa društvenih mreža), jer to nema veze s djelom za koje mu se sudi.

Na kraju svakog teksta o rodno zasnovanom nasilju treba navesti brojeve SOS linija ili policije, udruženja ili drugih institucija za podršku.

***

Na prikupljanju, kodiranju i analizi sadržaja, uz autoricu, radilo je još sedam novinarki i istraživačica: Sanela Dujković, Jasna Fetahović, Kristina Ljevak Bajramović, Mersiha Drinjaković, Lejla Memčić Herić, Rubina Čengić i Selma Zulić Šiljak. Ovo je druga u nizu analiza, koje će biti objavljene tokom 2026. godine, u okviru inicijative „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“, koju provode Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna, uz podršku Švedskog instituta. 

___