Monitoring 361 medijskog izvještaja o slučajevima femicida u maju 2026. pokazuje da senzacionalistički naslovi i eksplicitni opisi nasilja dominiraju medijskim prostorom, dok većina objava nema edukativnu svrhu.

foto: Svjetlana Panić / Foto baza

Femicidi, počinjeni tokom maja u Bosni i Hercegovini, izazvali su značajnu medijsku pažnju. U Sarajevu je 1. maja ubijena jedna žena, dok su u Kiseljaku 18. maja ubijene dvije žene – supruga i njena majka.

Mediji su reagovali brzo i intenzivno. No, u trenutku kada femicid postane vijest, svaka uređivačka odluka pretvori se u etičko pitanje: da li naslov otkriva identitet ubijene žene; da li tekst prati fotografija kuće u kojoj se dogodilo ubistvo; da li se iskaz počinioca o kajanju prenosi u cijelosti, bez komentara i bez konteksta?

Svaka od tih odluka oblikuje način na koji javnost razumije nasilje prema ženama: kao sistemsku pojavu ili kao izolovanu „tragediju“ koja se dešava daleko od nas.

Zbog svega toga je bilo važno analizirati karakter i uzuse medijske reakcije.

Šta je bilo u fokusu analize?

O spomenutim femicidima u Sarajevu i Kiseljaku, analizom je obuhvaćen 361 medijski izvještaj, objavljen u 16 medija – uključujući online medije, portale dnevnih novina, portale televizija te anonimne portale bez impressuma s velikim brojem pratitelja. U analizi su zastupljeni javni servisi, komercijalni i tabloidni mediji iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine. Femicidu u Sarajevu posvećeno je 249 medijskih objava, a femicidu u Kiseljaku 112.

Cilj analize medijskog izvještavanja bio je da se utvrdi koje su se prakse pokazale kao odgovorne, a koji obrasci doprinose senzacionalizaciji, relativizaciji nasilja ili sekundarnoj viktimizaciji.

Praćeni su naslovi i oprema teksta, jezik i način imenovanja nasilja, izvori, kontekstualizacija, zaštita identiteta žrtve, prisustvo senzacionalizma, iznošenje detalja nasilja, fotografije i vizuelni elementi, tretman počinioca i žrtve te prisustvo edukativnog i preventivnog narativa. Fokus analize nije bio na ocjenjivanju pojedinačnih medija, nego na prepoznavanju obrazaca u cjelini.

Metodologija analize zasnovana je na dugogodišnjem iskustvu rada neformalne grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ i ženskih organizacija civilnog društva koje pružaju podršku preživjelima. Prilagođavanje metodologije za Bosnu i Hercegovinu kreirano je kroz inicijativu „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“, koju koordiniraju Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna.

Naslovi i oprema teksta – svaki drugi tekst krši standarde

Svaka druga objava, tačnije njih 53,1 posto, odnosno 192 od ukupno 361, imala je naslov koji je prekršio najmanje jedan indikator odgovornog izvještavanja. To, konkretno, znači da su naslovi otkrivali identitet žrtve, iznosili eksplicitne detalje nasilja, koristili senzacionalistički jezik ili u fokus stavljali elemente koji nisu od javnog interesa.

U naslovima se nalaze i informacije koje su kasnije utvrđene kao netačne, a često su objavljivane nedugo nakon prve vijesti o ubistvu.

Oprema teksta, fotografije, podnaslovi, istaknuti citati i objave na društvenim mrežama, u velikom broju slučajeva pratili su ili dodatno pojačavali takav narativ.

Ponavljali su se isti obrasci: fotografije lokacija ubistava, snimci kuća iz zraka, fotografije ubijenih žena preuzete s njihovih profila na društvenim mrežama već u prvim satima izvještavanja, nerijetko ukomponovane sa fotografijom počinioca.

Iako su primjeri koji direktno umanjuju nasilje ili prebacuju odgovornost na žrtvu – rijetki, iznošenje izjava počinioca, a da nije oslikano u negativnom svjetlu, kao i iznošenje detalja koji nisu u interesu javnosti, otvaraju prostor za komentare javnosti i spekulacije, a eklatantni primjeri uočeni kroz monitoring ovog slučaja su primjeri koji u samom naslovu ističu izjavu počinitelja i da on nije imao namjeru izvršiti ubistvo.

Vizuali i pokrivalice dominantno retraumatizirajuće

Korištenje vizuala sa fotografijama počinioca i žrtve ukomponovanih u isti vizual gotovo se pokazalo kao dominantan obrazac u online medijima, uz izuzetak portala javnih servisa gdje ovakva praksa nije zabilježena. Kreiranje fotografija u kojima su počinilac i žrtva prikazani zajedno, često kroz privatne ili nasmijane fotografije, nasilje nad ženama svodi na narativ pojedinačnog slučaja, priče jedne porodice i privatnog konflikta. Takvi vizuali mogu simbolički da stave nasilnika i žrtvu u istu ravan, a posebno je problematično što ovakav pristup može retraumatizirati preživjele i članove porodice, ali i uticati na percepciju publike normalizacijom nasilnih odnosa kroz estetski ili emotivno stiliziran prikaz.

Zbog toga se preporučuje izbjegavanje fotografija i montaža u kojima su nasilnik i žrtva prikazani zajedno, naročito u kontekstu koji sugerira bliskost, sreću ili uzajamnost odnosa. Vizuali bi trebali biti usmjereni na informativnost i javni interes, na odgovor institucija, bez senzacionalizma i bez estetizacije nasilja.

Izvještavanje o slučajevima femicida i ovaj put su pratile pokrivalice i arhivski vizuali koji prikazuju simulaciju nasilja nad ženama – scena nemoćne žene u ćošku i fokus stisnute muške pesnice. Ovakvi vizuali naročito su prisutni u ilustrativnim kadrovima televizijskih priloga, uključujući i sadržaje javnih servisa. Takvi prikazi mogu djelovati retraumatizirajuće na osobe koje su preživjele nasilje, jer reproduciraju osjećaj straha, bespomoćnosti i bezizlazne situacije.

Dodatni problem predstavlja činjenica da se nasilje kroz ove vizuale gotovo uvijek prikazuje kao fizičko nasilje sa vidljivim povredama i modricama. Time se u javnosti stvara sužena i stereotipna predstava o tome kako nasilje izgleda, te svi oni oblici koji prate fizičko nasilje često ostaju manje prepoznatljivi.

Kroz analizirani uzorak nalazi se i značajan broj izvještaja koje prate fotografije institucija, fotografije sa ženskih protesta, policijskih oznaka i/ili ruku u lisicama, koji šalju javnosti poruku institucionalnog odgovora i društvenog otpora. Pojedini izvještaji opremljeni su i ilustracijama koje prikazuju štetne komentare i/ili ilustracijama sa univerzalnim simbolima femicida poput crvenih ruža i ženskih cipela. Ovakvi primjeri komuniciraju javnosti da je nasilje nad ženama društveni problem, ukazuju na institucionalnu odgovornost, preživjelima šalje poruku djelovanja društva i poruku opće društvene solidarnosti sa porodicama žrtava.

Jezik i imenovanje nasilja – zabrinjavajući konceptualni problemi

Imenovanje ubistva žene femicidom značajno je zastupljeno kroz sve medijske izvještaje, uz manji postotak koji femicid predstavlja kao posljednji i najbrutalniji vid nasilja prema ženi. Veliki je broj kratkih izvještaja o konkretnom slučaju, a tekstovi o femicidu kao fenomenu su na nivou izuzetka.

Uprkos značajnim edukativnim kampanjama medijskih i ženskih nevladinih organizacija kojima učestalo ukazuju da femicid nije „porodična tragedija“, odnosno da nije nešto što se nije moglo izbjeći, i dalje veliki broj tekstova već u prvom paragrafu ubistvo žene naziva tragedijom (nešto što se nije moglo izbjeći), porodičnom dramom (slučaj jedne porodice, a ne problem cijelog društva) ili „nesrećom“.

U 127 objava, odnosno 35,1 posto analiziranih tekstova, novinari su koristili senzacionalističke ili stereotipne izraze za femicid, ubicu i žrtvu, kao što su „monstrum“, „nesretna žena“, „krvavi napad“, „stravičan zločin“, „nesretan brak“ i slično. U 23 objave, odnosno 6,3 posto, iznesene su informacije koje su nasilje mogle predstaviti kao posljedicu osobina počinioca ili okolnosti, kao što su navodi da je ubica bio u teškom psihičkom stanju i da je htio sebi prerezati vene.

U šest objava odgovornost je jasnom formulacijom pripisana i žrtvi. Više puta se u medijskim izvještajima ponavljalo da je žrtva pokrenula proceduru razvoda, da je imala novog partnera i da prethodno nije htjela svjedočiti protiv supruga/ubice.

Izvori, detalji nasilja i rad institucija – uglavnom bez medijskog konteksta i filtera

Dominantni izvori bili su policija i tužilaštvo. Problem, međutim, nije u samom izboru izvora, nego u načinu njihovog korištenja. Saopštenja tužilaštava često su prenošena u cjelosti, uključujući opise nasilja koji nisu bili nužni za informisanje javnosti. U 157 objava, odnosno 43,5 posto, izneseni su detalji ubistva koji nisu bili relevantni za širu javnost. Mediji su u svojim objavama ponavljali da je žrtva „bila vezana krep trakom“, „vidno pretučena, sa krvavim podljevima po glavi, rukama i nogama“ i da je „dijete sve gledalo“.

Iznošenje eksplicitnih detalja ubistava jedan je od najdosljednijih obrazaca u oba slučaja. Takvi detalji uglavnom nisu doprinosili razumijevanju nasilja kao pojave, nego su publiku uvlačili u često neprovjerenu i nepotvrđenu rekonstrukciju samog čina izvršenja zločina. Isti detalji ponavljali su se iz objave u objavu, često prepisivani bez vidljivog kritičkog pristupa i korektiva.

Činjenica da su pojedini detalji dolazili iz saopštenja tužilaštava ni ovdje nije otvorena kao profesionalna dilema. Ni u jednoj od analiziranih objava medij nije problematizirao pitanje da li određeni nivo iznesenih detalja zaista doprinosi javnom interesu.

U javnosti gotovo da nije otvoreno pitanje odluke sudije prema kojoj dijete nije imalo status oštećenika u postupku. Izostala je ozbiljna medijska rasprava o tome zašto dijete koje svjedoči ubistvu majke nije tretirano kao žrtva nasilja, iako djeca u slučajevima porodičnog nasilja trpe direktne ili indirektne posljedice nasilja.

U 17 objava korišteni su iskazi komšija, mještana ili poznanika počinioca koji nisu doprinosili razumijevanju nasilja kao društvene pojave. U pojedinim slučajevima takvi iskazi gradili su narativ koji relativizira ranije nasilje ili premješta pažnju s odgovornosti počinioca na subjektivne utiske njegovog neposrednog društvenog okruženja.

Istovremeno, analiza je prepoznala i obrasce dobre prakse. U pojedinim tekstovima postavljana su pitanja o pristupu oružju, nadzoru zaštitnih mjera, evidencijama nasilnika i sistemskim propustima zaštite. Ti tekstovi femicid su tretirali kao institucionalni propust, a ne samo kao individualni zločin. Bili su u manjini, ali pokazuju da je odgovoran pristup moguć i u uslovima brzog digitalnog izvještavanja.

Žrtve i njihove porodice bez privatnosti i dostojanstva

U 266 objava, odnosno 73,6 posto, identitet žrtve otkriven je direktno, u potpunosti ili djelomično. Puno ime i prezime objavljeno je u 168 objava, odnosno 46,5 posto. U 25 objava identitet nije otkriven direktnim navođenjem imena žrtve, ali jeste navođenjem imena i prezimena počinioca te opisom njihovog odnosa – što u konačnici ima jednake reperkusije. Posebno zabrinjava izvještavanje o maloljetnom djetetu prisutnom tokom femicida u Sarajevu.

U 118 objava, odnosno 32,6 posto, predočene fotografije ili videozapisi prikazivali su nasilje, žrtve ili nasilnike na neadekvatan ili stereotipan način. To uključuje i vizuelno kombinovanje fotografija žrtve i počinioca u situacijama u kojima zajednička fotografija nije postojala.

Analiza je pokazala učestalu medijsku praksu izvještavanja sa sahrane žrtava gdje se medij odlučuje da opremi tekst fotografijama porodice, što nikako nije u interesu javnosti. Objave o sahranama žrtava u pojedinim slučajevima otkrivale su identitete maloljetne djece i drugih članova porodice.

Preventivni i edukativni elementi većinom izostaju

Samo 92 objave, odnosno 25,4 posto, djelomično su ispunile edukativnu funkciju. To znači da su sadržavale informacije o SOS telefonima ili sigurnim kućama, objašnjavale dinamiku eskalacije nasilja, nudile statistiku o femicidu u Bosni i Hercegovini ili analizirale sistemske propuste.

U 303 objave, odnosno 83,9 posto, nije jasno navedeno da nasilje prema ženama počiva na nejednakim odnosima moći između muškaraca i žena. Gotovo tri četvrtine svih analiziranih tekstova femicid su tretirali kao izolovano krivično djelo, umjesto kao mogući konačni ishod nasilja koje često ima svoju historiju, obrasce i prethodne znakove upozorenja.

Zajednički obrasci, različite dinamike

Slučajevi su medijski ispraćeni prema istim temeljnim obrascima: otkrivanje identiteta žrtava, senzacionalistički naslovi, detalji nasilja koji prevazilaze javni interes i izostanak edukativnog okvira. Razlike su, ipak, uočljive.

Femicid počinjen u Sarajevu dobio je više nego dvostruko veći medijski prostor. Kontinuitet i dinamika objava informacija o istražnim i procesnim radnjama medijima su davali legitiman povod za praćenje. U slučaju femicida u Kiseljaku, u kojem je počinilac preminuo od posljedica samopovređivanja, izvještavanje je brže jenjavalo.

Ipak, monitoring bilježi i jedan posebno problematičan obrazac u izvještavanju o femicidu u Kiseljaku: u medijskim sadržajima o sahranama korišten je okvir „porodične tragedije“ koji je i počinioca simbolički smjestio u isti prostor sa ženama koje je ubio. Takav pristup zamagljuje granicu između žrtava i počinioca i nosi ozbiljne etičke implikacije.

U izvještavanju o slučaju u Kiseljaku termin femicid koristio se rjeđe i nedosljednije, dok su formulacije poput „porodična tragedija“, „drama“ i „nesreća“ bile izraženije nego u femicidu počinjenom u Sarajevu. Izjave komšija i mještana dominirale su kao glas zajednice, ali bez stručnih sagovornika koji bi nasilje smjestili u širi društveni i institucionalni kontekst.

Šta dalje?

Iz nalaza ove analize moguće je izvući konkretne preporuke za uredničku praksu.

• Ubistvo žene – femicid treba dosljedno i precizno imenovati. Jezičke formulacije poput „porodična tragedija“, „drama“ i „nesreća“ nisu odgovarajući opisi rodno zasnovanog nasilja, jer umanjuju odgovornost počinioca i ublažavaju prirodu samog nasilja.
• Detalje o počinjenom nasilju potrebno je procjenjivati prema kriteriju javnog interesa, a ne prema kriteriju efekta privlačenja pažnje javnog mnijenja. Saopštenje institucije ne obavezuje medij da prenese svaki element opisa. Urednička odgovornost ne prestaje pozivanjem na službeni izvor informacija.
• Identitet žrtve ne treba rutinski objavljivati. Ime, prezime, fotografija, radno mjesto, podaci o djeci i porodici, svaka takva odluka mora imati jasno i utemeljeno opravdanje u javnom interesu, a ne smije biti rezultat principa „jer i drugi su mediji već objavili“.
• Počiniocu se ne smije dati prostor za opravdavanje nasilja bez odgovarajućeg konteksta. Iskaz da „nije imao namjeru“ ili da „želi vidjeti dijete“ nije opravdana i objektivna vijest ukoliko se prenosi nekritički i bez analitičkog okvira.
• Fokus izvještavanja treba prvenstveno biti na utvrđivanju institucionalne odgovornosti: da li je sistem zakazao, zašto je zakazao i šta je potrebno promijeniti. Femicid je vijest o institucionalnom funkcionisanju sistema jednako koliko i o konkretnom slučaju.
• Svaki izvještaj o femicidu trebao bi sadržavati informacije o dostupnoj podršci – SOS telefonskim linijama, sigurnim kućama i pravnoj pomoći. Ta informacija ne opterećuje tekst, ali može biti spasonosna za nekoga ko ga čita.
• Uredničke provjere naslova, fotografija i objava na društvenim mrežama moraju postati standardna medijska praksa kada se izvještava o rodno zasnovanom nasilju.
• Smjernice i istraživanja već postoje. Smjernice iz struke koje imaju Novinarke protiv nasilja prema ženama, potom kodeksi iz Bosne i Hercegovine i regiona, monitoring i preporuke za Bosnu i Hercegovinu koje je radio UN Women, medijske inicijative u BiH koje se kontinuirano ponavljaju i ukazuju na probleme poput Mediacentra i Inicijative „Možemo li drugačije“ ili javne reakcije neformalne grupe novinarki i aktivistkinja iz BiH, sve su važni alati koji ne zahtijevaju posebne resurse, nego formalnu odluku, ali i posvećenost da budu primijenjeni.

Izvještavanje o femicidu ne završava objavom informacije

Tokom maja 2026. godine mediji su u 361 objavi prenijeli informacije o femicidima počinjenim u Sarajevu i Kiseljaku. Vijesti su bile brze, brojne i intenzivne. Ipak, više od polovine svih naslova prekršilo je standarde odgovornog izvještavanja. Gotovo tri četvrtine tekstova koristilo je determinantu femicida bez konteksta rodno zasnovanog nasilja. Samo četvrtina objava ispunila je edukativnu funkciju.

Izvještavanje o femicidu ne završava objavom informacije. Od medija se očekuje da javnosti objasne i ono što je društveno važno: da li su postojale ranije prijave, šta su uradile institucije, koji su znakovi nasilja mogli biti prepoznati i kome se žene mogu obratiti za pomoć. Kada toga nema, femicid ostaje vijest iz domena crne hronike, a javnost ostaje uskraćena za pouku: rodno zasnovano nasilje se rijetko manifestuje iznenada, bez ranijih znakova, prijetnji i propuštenih prilika za institucionalni odgovor i zaštitu.

U Bosni i Hercegovini je u posljednjih pet godina ubijena 61 žena. Vijest o svakom od tih ubistava bila je prilika da se o uzrocima, odgovornosti i rješenjima govori javno, precizno i odgovorno. Ova analiza pokazuje da je takvih prilika bilo mnogo, ali da su uglavnom ostale neiskorištene.

***

Na prikupljanju, kodiranju i analizi sadržaja, uz autorice, radilo je još šest novinarki i istraživačica: Lejla Memčić Herić, Kristina Ljevak Bajramović, Mersiha Drinjaković, Una Čilić, Rubina Čengić i Selma Zulić Šiljak. Ovo je prva u nizu analiza, koje će biti objavljene tokom 2026. godine, u okviru inicijative „Ispričajmo priču kako treba: Jačanje uticaja aktivistkinja i novinarki u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja“, koju provode Mediacentar Sarajevo i Fondacija Kvinna till Kvinna, uz podršku Švedskog instituta. 

___