Samo zbog toga što znaju da koriste AI alate, ne znači i da su mladi svjesni opasnosti koje mogu donijeti

foto: Unsplash / Ilustracija

Tokom predizbornih kampanja u Bosni i Hercegovini i susjednoj Srbiji, društvenim mrežama širili su se sadržaji kreirani pomoću alata umjetne inteligencije (AI).

Tako smo mogli vidjeti bivšeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kako automobilom leti na predizborni skup, u šaljivom odgovoru na informacije da je na jedan od skupova stigao službenim helikopterom, iako tada nije obavljao javnu funkciju. U Bosni i Hercegovini kružio je AI video u kojem Haris Zahiragić, istaknuti član Stranke demokratske akcija (SDA), sa zastavom na kojoj su ljiljani i u društvu zmaja kreće u borbu protiv čudovišta, da bi na kraju zastavu pobjedonosno zabio na vrhu planine.

Apsurdni prizori i reference na popularnu kulturu olakšavali su prepoznavanje ovih sadržaja kao vještački generisanih. Međutim, šta se dešava kada AI ne proizvodi zmajeve i leteće automobile, nego uvjerljive snimke ljudi koji govore ono što možda nikada nisu izgovorili?

Slučaj Miloša Medenice, koji je početkom godine u Crnoj Gori prvostepeno osuđen na više od deset godina zatvora za organizovani kriminal, krijumčarenje i protivzakonit uticaj, pokazao je koliko takvi sadržaji mogu zakomplikovati javnu raspravu. Nakon presude, određen mu je pritvor zbog opasnosti od bijega. Umjesto odlaska u pritvor, krajem januara postao je nedostupan. Dan kasnije na društvenim mrežama pojavili su se snimci na kojima navodno govori odbjegli Medenica, a Uprava policije saopštila je da je riječ o sadržaju generisanom umjetnom inteligencijom. Međutim, analiza Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore, koja je snimke provjerila pomoću tri online alata za detekciju, nije pronašla jasne pokazatelje AI manipulacije. Ni to nije dokaz da su snimci autentični, ali je otvorilo pitanje na osnovu čega je policija iznijela svoj zaključak.

U međuvremenu, snimci su postali tema javne rasprave, a pitanje njihove autentičnosti preraslo je u raspravu o povjerenju u institucije i mogućnostima manipulacije javnim mnijenjem.

„Javnost zasad nema dokaz da je to stvarni Medenica, ali nema ni javno prezentovan forenzički dokaz da je sve AI“, kaže Snežana Nikčević iz podgoričkog udruženja 35mm i ambasadorka Ethical AI Alliance za Balkan.

Tehnološke vještine nisu isto što i medijska pismenost

Spomenuti primjer najbolje oslikava stvarno stanje i u Bosni i Hercegovini. Istraživanje Fondacije Mediacentar Sarajevo pokazalo je da više od polovine ispitanika nije uspješno prepoznalo sadržaje nastale pomoću umjetne inteligencije. Zanimljivo je i da su ispitanici stariji od 50 godina bili nešto uspješniji u tome od mlađih.

Lejla Turčilo, redovna profesorica i šefica na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smatra da se u odnosu korisnika prema generativnoj AI pojavljuje paradoks koji može objasniti dio ovih rezultata.

„U korisničkoj interakciji sa alatima generativne AI uočavamo svojevrstan paradoks: kombinaciju prekomjernog samopouzdanja u kritičku svijest uz istovremeni nedostatak samopouzdanja kod interpretacije podataka koje dobijemo od AI, pri čemu korisnici nerijetko kažu da su spremni promijeniti vlastiti sud jer im je AI nešto dodatno objasnio“, kaže Turčilo.

Problem je, prema njenim riječima, i u tome što korisnici svoje tehničke vještine često poistovjećuju sa sposobnošću kritičkog procjenjivanja informacija.

„Korisnici nerijetko svoje tehničke vještine korištenja nekog alata miješaju sa svojom medijskom pismenošću i/ili kritičkom sviješću, pa zbog toga što znaju da vladaju tehnologijom smatraju i da njome znaju upravljati“, objašnjava Turčilo.

Ukazuje i na to da korisnici ponekad alatima umjetne inteligencije pripisuju osobine stvarnih ljudi, zbog čega prema njima razvijaju osjećaj bliskosti i smanjuju kritičku distancu.

„Iz tog razloga se stvara osjećaj bliskosti, a time i manje distance i manjeg nepovjerenja u generativnu AI i njene rezultate“, dodaje profesorica Turčilo.

Razbijanje stereotipa

Sličan problem prepoznaje Feđa Kulenović, viši asistent na Odsjeku za informacijske nauke Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Prema njegovim riječima, uvriježena predstava da su mladi, zato što su odrasli uz tehnologiju, automatski sposobniji da je razumiju i kritički procjenjuju nije opravdana.

„Mlađi imaju to lažno samopouzdanje. Oni su generacija koja je označena kao nekakvi digitalni urođenici, da jednostavno oni kao bolje znaju jer rade s tehnologijom, bolje je razumiju i tako dalje. Evo, vidimo da to nije baš istina“, kaže Kulenović.

Smatra da se korištenje tehnologije često pogrešno smatra dokazom informacijske pismenosti.

„Zato što znam koristiti opciju, ja sam opet pismen, zato što sam 'in the trend', mogu se opet snaći“, opisuje Kulenović takav način razmišljanja.

Istraživanje Mediacentra, dodaje, pokazuje da razlike između generacija nisu velike, ali da su stariji ispitanici u ovom slučaju bili nešto uspješniji.

„Meni je to razbijanje stereotipa: stariji pojma nemaju, a mlađi imaju“, kaže Kulenović, naglašavajući da su i jednima i drugima potrebne vještine informacijske, medijske i AI pismenosti.

Kada je teško utvrditi šta je stvarno

Snežana Nikčević smatra da medijsku, digitalnu i elektronsku pismenost više nije moguće posmatrati odvojeno.

„To je sve dio funkcionalne pismenosti 21. vijeka, pogotovo za mlađe generacije. Mi ne možemo posmatrati odvojeno ni medijsku, ni digitalnu, ni e-pismenost, zato što se one prije svega zasnivaju na kritičkom promišljanju kao preduslovu za sve tri“, kaže Nikčević za Mediacentar.

Upozorava da je važno razumjeti ne samo kako AI alati funkcionišu, već i kako se mogu zloupotrijebiti.

„Važno je da ljudi još više razumiju zašto je bitno da razgovaramo o sadržaju koji je generisan kroz različite alate vještačke inteligencije“, kaže Nikčević.

Među rizicima izdvaja ubrzano širenje polarizujućih sadržaja, govora mržnje, automatizovanog objavljivanja i drugih oblika manipulacije javnim mnijenjem.

„Sve se to još više olakšava i ubrzava korištenjem AI“, upozorava Nikčević.

Spomenuti slučaj Miloša Medenice pokazuje da problem nije samo u tome mogu li građani prepoznati tehničke tragove manipulacije. Kada institucije tvrde da je snimak lažan, a javnosti ne predstave dokaze koji bi potkrijepili takvu tvrdnju, nastaje dodatni prostor za nepovjerenje i različita tumačenja.

Nikčević zato upozorava da se o ovakvim slučajevima mora govoriti oprezno, uz jasno razlikovanje pretpostavki od potvrđenih činjenica. U razgovoru je istakla da ni sama ne može sa sigurnošću utvrditi autentičnost snimaka bez odgovarajuće stručne analize.

Obrazovanje umjesto 'brojanja prstiju'

Za profesoricu Turčilo, prvi korak u učenju prepoznavanja AI sadržaja nije fokusiranje na tehničke nedostatke fotografija i videosnimaka, nego razvijanje navike provjeravanja informacija.

„Treba ih učiti da sagledavaju širu sliku i da traže više perspektiva, više izvora. I, na koncu, treba ih učiti da jedan izvor nije dovoljan, šta god da istražuju ili šta god do njih dođe kao informacija“, kaže Turčilo.

Kulenović takođe smatra da obrazovne inicijative moraju biti sistemske. Podsjeća na inicijative Univerziteta u Sarajevu za uvođenje informacijske i medijske pismenosti u nastavne programe, kao i na strategiju Kantona Sarajevo koja je predviđala uvođenje medijske i informacijske pismenosti u škole. Međutim, upozorava da bez konkretnih mjera i njihove primjene takvi dokumenti ne mogu donijeti očekivane rezultate.

„Budući da su procesi previše spori, mi moramo imati neku praksu“, kaže Kulenović, ističući potrebu za konkretnim aktivnostima koje bi građanima pomogle da se snađu u novom informacijskom okruženju.

Nikčević navodi da u regionu postoje inicijative poslovnog i civilnog sektora, ali da su često usmjerene na različite ciljeve. Dok se poslovni sektor više bavi korištenjem AI alata i automatizacijom, organizacije civilnog društva češće ukazuju na moguće zloupotrebe tehnologije i njihove posljedice po prava građana.

Kada je riječ o Crnoj Gori, Nikčević je u razgovoru navela da državna strategija za ovu oblast još nije usvojena, dok su slični strateški dokumenti postojali u Srbiji i Albaniji.

Transparentnost u označavanju sadržaja

Osim obrazovanja, važna je i transparentnost u označavanju sadržaja nastalih uz pomoć AI alata. U borbi protiv dezinformacija, Evropska unija provodi pritisak na velike tehnološke platforme, uključujući Metu, TikTok i Google, da jasnije označavaju sadržaje generisane umjetnom inteligencijom i podrže projekte medijske pismenosti. Cilj je pomoći korisnicima, posebno mladima, da lakše prepoznaju sadržaje koji mogu biti obmanjujući. Međutim, vidljive oznake same po sebi ne rješavaju problem te njihova efikasnost zavisi i od toga koliko korisnici razumiju ograničenja takvih oznaka i provjeravaju informacije iz drugih izvora. Ipak, oznake ne mogu zamijeniti provjeru izvora, kao što ni alati za automatsku detekciju ne mogu sami dati konačan odgovor o autentičnosti snimka.

Za Nikčević, važno je da građani razumiju kako se tehnologija koristi i kako može uticati na njihovu percepciju stvarnosti. To podrazumijeva i svijest o tome da se tehnologija razvija različitim tempom, da rezultati zavise od korištenih alata i da ni prividna uvjerljivost ni tehnička analiza sami po sebi nisu dovoljni da se potvrdi istinitost sadržaja.

Zato cilj edukacije ne bi trebalo da bude samo prepoznavanje vještački generisanih lica, glasova ili fotografija. Važnije je razviti naviku da se informacije provjeravaju prije nego što im se povjeruje ili prije nego što se podijele dalje.

Jedan izvor, kako kaže profesorica Turčilo, nije dovoljan. U vremenu kada se sve uvjerljiviji sadržaji mogu kreirati za nekoliko minuta, upravo bi ta navika mogla biti važnija od pokušaja da se svaka manipulacija prepozna na prvi pogled.

Dodaje da je, uz razvoj kompetencija medijske i informacijske pismenosti kroz formalno i neformalno obrazovanje, važno podići nivo kritičkog razmišljanja u društvu.

„Ne bih rekla da se ovdje radi samo o nedostatku medijske pismenosti, nego i o općenitoj površnosti i nekritičnosti kod mlađih korisnika“, zaključuje Turčilo.

Ovaj članak realizovan je u okviru projekta 'Od rješenja do promjene: Jačanje uticaja mladih, aktivista civilnog društva i mladih novinara u Bosni i Hercegovini' koji Mediacentar implemetira uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Njemačke putem ifa (Institut für Auslandsbeziehungen) i zivik programa finansiranja.

___