Royston Martin - Koliko su ‘novi’ novi mediji?

Royston Martin - Koliko su ‘novi’ novi mediji?

Nova knjiga Roystena Martina i Glen Creeber, 'Digital Cultures: Understanding New Media' pokušava da da odgovor na (jednostavno) pitanje – šta zapravo podrazumevamo pod pojmom 'novi mediji'? Šta je zapravo 'novo' u celoj toj priči?

Knjiga je objavljena u januaru ove godine, i kroz deset poglavlja prati promene koje su nove tehnologije uvele u način na koji konzumiramo medije. Danas, pozicija 'gledaoca' uključuje i konzumenta i proizvođača medijskog sadržaja. Roysten Martin, jedan od autora, predstaviće ovu knjigu u Mediacentru Sarajevo 2.04.2009. godine – što je bio povod za intervju sa njim.

MC: Konvergencija je, čini se, najnoviji trend na svetskoj medijskoj sceni, uveliko potpomognut novim tehnologijama. Kakva je situacija po ovom pitanju u Velikoj Britaniji?

RM: Pa, da, istina je da se ide u tom pravcu. Većina novinara, čak i oni koji su tek na početku svoje karijere, već znaju da snimaju, montiraju, pišu, fotografišu i stavljaju materijal na web u jako kratkom vremenskom roku. I to je OK, imajući u vidu da se većina ovih stvari može lako savladati, kao i da je sama oprema danas relativno dostupna i jeftina. Međutim, srž novinarstva koja nikada, pa ni ovim trendom ne sme biti narušena, jeste sadržaj – profesionalan, informativan, objektivan, izbalansiran, analiziran sadržaj, koji stoji nasuprot 'ličnim dnevnicima'. U tom smislu ja još uvek verujem da ima mesta i smisla učiti o novinarstvu tako da se ode dalje od pukih tehničkih zahteva i znanja. Tehnika je, ipak, samo tu da predstavi sadržaj – ona ne čini njegovu suštinu. Naravno, i sama tehnika ima svoja pravila i standarde koje treba poštovati -  postoji nešto što se zove 'vizuelna pismenost', morate znati kada i kako koristite kameru, a ne samo je uključiti, uperiti u nešto i nadati se najboljem!

MC: Kako se novinari snalaze u tim novim uslovima rada? Nestaje li 'klasično' novinarstvo?

RM: U celoj toj priči oko konvergencije ima dosta sanjarenja velikih medijskih kompanija – nova tehnologija i 'multi' znanje samih novinara vam dosta smanjuju troškove produkcije. I nema ničeg lošeg u tome, zaista ima puno ljudi koji znaju dobro da pišu, da snimaju, imaju lep glas za radio. Međutim, nije mudro negirati potrebu za postojanjem specijalizovanih novinara, klasičnog, starog kova. Još uvek ih ima puno koji znaju sjajno da pišu, ali nikada neće uzeti kameru u ruke, kao što ima jako puno ljudi koji odlično snimaju i nikada im neće pasti na pamet da pišu. Još uvek ima mesta za specijalizaciju, i ona je potreba i samog tržišta koje je sve više segmentirano. Ljudi se danas interesuju za vrlo specifične teme. Količina medijskog sadržaja na tržištu raste, a traži se i kvalitet informacije, brzina, tačnost... mislim da dolaze zadnji dani 'srećnog blogera'. Publika sve više ceni balansirano izveštavanje, umesto da pristaje da čita nečije mišljenje. 

MC: Na koji način, i da li se menja osnovna uloga medija u građanskom društvu – da li su mediji još uvek 'oči i uši' demokratije?

RM: Ekspanzija nove tehnologije je dosta doprinela svojevrsnom širenju tzv. javne sfere. Izmenjena je pozicija velikih medijskih kompanija koje su imale tu medijatorsku ulogu prenošenja informacija od vlada ka građanstvu, jer sami građani sada imaju mnogo više mogućnosti da plasiraju sopstvene informacije, i da im pristupe. Na primer, Green Peace – nekada mala aktivistička grupa, danas može da producira i emituje sopstveni sadržaj, sopstvenoj publici. Zaobilazeći, pri tom, uređivačke politike koje im mogu uticati na taj sadržaj, jer se ne slažu sa njima. Takođe, ne postoji nikakav način da sprečite individuu ili grupu individua da proizvode sopstveni informativni sadržaj. Ali, ključni problem sa kojim se svi suočavamo – od velikih kompanija do običnog građanina je preplavljenost informacijama. Izazov je danas naći informaciju u koju možete verovati, na koju se možete osloniti. Izazov je napraviti takav sadržaj koji će biti dovoljno kvalitetan i verodostojan, koji će privući publiku. Ukoliko to ne uspete – a to je ono što publika traži – potonućete u tom moru. Svakog dana javi se novih deset hiljada blogova, ali ih se istovremeno ugasi gotovo isto toliko. Takođe, treba biti svestan da i same vlade i ostali centri moći imaju pravo i mogućnosti da razvijaju sopstvene blogerske prostore, šire svoju ideologiju. Tako da je ta borba za javni prostor, plasiranje informacija u njemu, gotovo pa izjednačena između ove (uslovno rečeno) dve strane.

MC: Pored novinarskog iskustva koje ste stekli u Reuters-u, predajete i na Univerzitetu u Velsu. Kako izgledaju studije novinarstva u Velikoj Britaniji?

RM:Neverovatno je koliko je poraslo interesovanje za studij novinarstva u posljednjih nekoliko godina – za sve forme, elektronske, printane, multiplatformsko novinarstvo... Većina univerziteta i drugih obrazovnih medijskih institucija su uvidele da su se studiji pretvorili u neki oblik studiranja engleske književnosti, i odlučili da to malo promene. Tako da danas, umesto da studiraju klasičan tekst, studenti se uglavnom fokusiraju na analizu i učenje dokumentarnih i igranih filmova, TV formi, web-a, kao novim formama medijskog teksta.