Saveti: kako izbeći da ti urednik skrati tekst do neprepoznavanja

Saveti: kako izbeći da ti urednik skrati tekst do neprepoznavanja

Precizno se dogovori sa urednikom. Počni da pišeš na vreme. Najviše vremena posveti najvažnijim stvarima. Ubedi urednika da je priča važna. Sam očisti tekst od suvišnih reči i izraza. Najmanje značajne stvari postavi na kraj teksta. Budi spreman da sam skratiš svoj tekst.

Rasprave o uredničkim «greškama» i greškama pri skraćivanju i opremanju tekstova standardan su deo novinarskog folklora na našim prostorima i obično se vode iz potpuno pogrešnih i zaludnih razloga.

Sasvim neobjašnjivo i dan-danas postoje redakcije koje novinare plaćaju »po učinku«, »na šlajfnu (karticu)«, ili još gore, u odnosu na prostor koji je tekst zauzeo u novinama, pa su pokušaji da se priče produže i prošire, ili pišu na silu i bez dobrog materijala, po svaku cenu, i dalje veoma brojni.

Mi se takvim pokušajima, kao nedostojnim našeg zanata, uopšte nećemo baviti i bićemo koncentrisani na to da izbegnemo skraćivanje onih tekstova za koje iz dubine duše verujemo da ne treba da budu »osakaćeni«.

Kao i u mnogim drugim slučajevima, i za ove probleme će nam radno iskustvo u konkretnoj redakciji dati najverodostojnije i najupotrebljivije odgovore. Ipak, neke stvari su konstantne i jednake u svim redakcijama na svetu.

Sve više medija i u regionu radi na dve platforme, odnosno za štampu i web izdanje. Ovo je pred novinare postavilo zahtev za momentalnom reakcijom, odnosno brzom proizvodnjom kratkih, jasnih tekstova koji se odmah postavljaju na internet stranice. Tako se „obrnuta piramida“, najčešća forma proširene vesti, o kojoj se u ovom tekstu i radi, na velika vrata vraća u novinarstvo, tek što je proglašena prevaziđenom.

Ovi su saveti zato jednako vredni, ili vredniji, novinarima koji rade za web.

1. Precizno se dogovori sa urednikom. Kada tekst treba da bude završen i koliki on treba da bude, dva su najvažnija logistička pitanja koja novinar mora da razreši sa svojim urednikom na vreme, ukoliko želi da mu prežive svaki napisani zarez i svako slovo.

Ponekad je dovoljno da taj dogovor glasi «tri šlajfne do sutra», ponekad neće biti dovoljno ni ako se dogovori «2.550 karaktera do 16.45». Novine, pogotovo dnevne, ponašaju se kao živ organizam koji često reaguje sasvim nepredvidljivo i to posebno dobro znaju svi oni koji se bave aktuelnim «kriznim» temama i izveštajima sa lica mesta, gde informacije pretiču jedna drugu, mnoge stvari se završavaju u hodu, gotovo stihijski, a elementarni novinarski instinkti često mnogo više znače od svih dogovora ovog sveta.

Za sve ostale slučajeve, kojih je mnogo, mnogo više, precizan dogovor je pola posla, mada uvek treba imati na umu da je moguće da dođe do promena u poslednji čas.

Novinar o tome ne treba previše da razmišlja, njegov posao je da kvalitetno napisan tekst, tačno dogovorene dužine, dostavi tačno na vreme. Svaku eventualnu promenu dogovora mora da javi uredniku istog trenutka kada za nju sazna, ili da je u potpunosti prihvati ako mu ona bude javljena od urednika. Za iskreni razgovor sa urednikom o frustrirajućim događajima uvek ima vremena nakon završetka posla.

Promena dogovorenih parametara bez razgovora sa urednikom sasvim je neprihvatljiva i veoma često proizvodi velike neprijatnosti i tenzije. Novinari najčešće zaboravljaju da ono što smatraju «opšte poznatim» urednik zauzet raznim obavezama uopšte ne mora da zna.

Zbog toga se dešava da urednik i dalje planira veliki tekst o, na primer, dogovoru za formiranje nove Vlade, iako su pregovori o tome odloženi za sledeći dan, a njemu to niko nije javio sve do zaključenja izdanja, pod parolom «on sigurno zna za to». «On» je, u stvari, nejverovatnije zaronjen u deset tekstova istovremeno i nema vremena da sluša radio i gleda televiziju, a vas je poslao po informacije, na vas se oslanja i vaš je posao da mu ih i javite.

2. Počni da pišeš na vreme. Ako ti je potrebno više vremena nego što ti se u prvi mah učinilo, na tebi je da pronađeš način kako da posao završiš u dogovorenom roku. U više od 50 odsto slučajeva završetak radova kasni iz bizarnog razloga: nije se počelo na vreme. Dobra stara poslovica nas podseća da šteta u pantalonama nije napravljena zato što je WC predaleko, već zato što se ka njemu nije krenulo kada je trebalo.

Isto važi i u novinarstvu. Iz sasvim nepoznatih i teško dokučivih razloga većina izveštača voli da popije kafu nakon, a ne pre konferencije za novinare, a o laganom razgovoru sa kolegama uz pivce da i ne pričamo.

Većina izveštača će nonšalatno ophođenje prema početku pisanja teksta opravdati potrebom da se sačekaju izveštaji agencija pre no što se počne pisanje svog teksta, što je sramotno potcenjivanje sopstvene i uredničke inteligencije, kao i cele redakcije. Novinar kome je potrebno da vidi tuđ izveštaj pre no što napiše svoj – bezvredan je i nepotreban. Preradu agencijskog izveštaja, naime, može da obavi svaki urednik i redaktor za nekoliko minuta.

Novinar je dakle poslat da bi njegov izveštaj bio drugačiji od agencijskog, kvalitetniji, življi, ponekad čak i brži. Kada se to ima na umu i poveže sa željom svakog izveštača da mu tekst ne bude skraćivan i menjan u poslednji čas, jasno je da sa zadatka treba doći što ranije kako bi se imalo što više vremena za precizno i koncizno pisanje. Kratke forme nameću konciznost, a koncizno pisanje oduzima više vremena od opuštenog. Imajte to na umu.

3. Najviše vremena posveti najvažnijim stvarima. Milion puta ponovljenu istinu da je lid najvažniji deo svakog teksta iskoristićemo i sada kako bismo podsetili na činjenicu da su urednici spremni mnogo toga da oproste novinaru koji ume da napiše dobar i efektan lid.

Ne radi se pritom samo o starom vojničkom pravilu («očisti tamo gde će oficiri najviše zagledati») primenjenom u novinarstvu, već pre svega o primenjenom starom građevinskom pravilu da je na zdravim temeljima mnogo lakše i brže izgraditi dobar objekat.

Dobro promišljen početak teksta serviraće nam, kao na tacni, ideju o dobrom rasporedu svih ostalih neophodnih delova, što će tekst automatski učiniti tečno čitljivim i manje podložnim brzim skraćivanjima.

To takođe znači i da će se u antrfileima (boksovima) naći prave stvari, a ne neki nasumice odabrani citati, što će nas poštedeti najčešće varijante skraćivanja, pri kojoj od dva boksa jedan automatski leti u kantu za smeće.

Dobar lid i mudro odabrani sadržaji boksova garantuju nam da tekst neće biti skraćivan «sekirom», što je suštinski i najvažnija stvar za svakog novinara.

4. Ubedi urednika da je priča važna. Iako u novinarstvu sa naših prostora ima svakakvih primera gluposti i neznanja, gotovo nijedan urednik neće masakrirati tekstove koje smatra značajnim i zanimljivim, niti one od kojih očekuje da bi mogli biti početak neke velike priče, afere, ili serije tekstova.

Ako mislite da mu unapred treba skrenuti pažnju na neku potencijalno značajnu i tiražnu temu o kojoj želite da pišete, nemojte se stideti – učinite to što pre. Objasnite važnost svog teksta kratko, jasno i iskreno. Budite unapred spremni i na moguće razočaranje, jer ono što se novinaru (posebno početniku) učini beskrajno značajnim i interesantnim, možda je već sto puta prežvakano, ili možda postoje drugi razlozi koji temu čine neatraktivnom.

Uredničko odbijanje ne znači i minus u njegovim očima – novinar koji pokazuje inicijativu i entuzijazam onaj je kojeg će se urednik prvog setiti kada traži novinara za važan projekat. Osim toga, odbijanje ne treba da vas obeshrabri da pred urednika iznosite nove teme – ako postoji nešto što je uredniku najpotrebnije, to su teme kojih se nije sam setio.

5. Sam očisti tekst od suvišnih reči i izraza. Pre no što tekst predaš uredniku, obavezno ga pročitaj u celosti. Pokušaj da to uradiš «očima» običnog čitaoca, kao da ga prvi put vidiš, kao da o toj temi gotovo ništa ne znaš. Ukoliko imaš dovoljno vremena, napravi malu pauzu pre no što to učiniš, prošetaj po redakciji, popričaj sa kolegama, pokušaj da temu o kojoj si pisao privremeno izbaciš iz glave.

Čitanje teksta «čistom glavom» trebalo bi da ti iz prve ukaže na suvišne ili pogrešne reči, na delove rečenica koji su nejasni ili na predugačke i konfuzne rečenice. Ako za neki deo teksta nisi siguran da funkcioniše kako bi trebalo, pokušaj da ga pročitaš kao da si radijski ili TV spiker, po mogućnosti naglas. Ukoliko ti, koji si ga pisao, imaš problema sa njegovim čitanjem, budi siguran da će još gore biti prosečnom čitaocu.

Oni koji ne mogu da sami dobro provere sopstveni tekst (jer im se uvek čini da je sve u redu) najčešće daju tekst nekom od svojih kolega u koje imaju poverenje, a koji uopšte ne moraju biti profesionalno upoznati sa obrađenom tematikom. Nekada je, čak, bolje da tekst pročita kolega/koleginica koji se bavi sasvim drugačijim temama, jer upravo on/ona može dati dobre, konstruktivne primedbe.

Tekst na kraju obavezno treba «očistiti» od svih suvišnih fraza (skoro sve su suvišne), poštapalica i pošalica. Dobro uredničko oko će ih sve registrovati, a to može dovesti u opasnost čitavu priču i celu ideju. U slučaju potrebe za brzim skraćivanjem teksta prvi će stradati oni delovi koji u sebi sadrže nejasnoće i bedastoće. Ukoliko si sam svestan takvih delova, zašto ih ne bi sam prepravio ili izbrisao?

6. Najmanje značajne stvari postavi na kraj teksta. Mada na prvi pogled podseća na jednu od alanfordovskih krilatica («ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti»), zahtev za formiranjem teksta sa pasusima poređanim po važnosti (obrnuta piramida) sasvim je prirodan, veoma koristan i lako dostižan. U direktnoj je vezi sa kvalitetno napisanim lidom (vidi stavku broj 3) koji prosto nameće da najvažnija stvar bude na prvom mestu, a da potom nekim logičnim nizom bude postavljeno sve ostalo. Ovakav se način pisanja inače koristi za produžene vesti i kraće izveštaje, ali nije pogodan za složenije novinarske forme.

Za sve one koji su zaboravni, ili nisu sigurni u sebe, najjednostavniji način za primenu ovog pravila je pravljenje minijaturne sheme teksta pre no se počne sa pisanjem. Ako je na konferenciji za štampu neke stranke pričano o četiri teme, napišimo na papiru koje su i poređajmo ih po važnosti. (Primer: 1. Smena stranačkog funkcionera koji je uhvaćen u krađi, 2. Kritika aktuelne Vlade zbog brutalnog hapšenja pomenutog funkcionera, 3. Najava budućih aktivnosti stranke, 4. Borba za mir u svetu i smanjene ozonske rupe).

Skraćivanje teksta u kojem su teme poređane po važnosti ne predstavlja veliki problem ni uredniku ni novinaru, jer ga je moguće obaviti brzo i precizno, bez velike štete po suštinu priče i sujetu autora.

Nešto je teže skraćivanje teksta u kojem je lid napisan na takozvani «round up» način, ubacivanjem u prvi pasus svih tema koje će kasnije biti obrađene u tekstu. Tu je naime potrebno i sam lid skratiti u skladu sa novom verzijom naše novinarske priče, odnosno i iz njega izbaciti sve ono što je izbačeno iz teksta.

7. Budi spreman da sam skratiš svoj tekst. Ukoliko je dužina teksta jedina stvar koju treba promeniti, svaki će urednik biti oduševljen ako se novinar ponudi da to sam obavi. Novinar na taj način izvlači dvostruku korist: pošteđen je brige o sudbini svog dela, a istovremeno, uz vežbu, uči da svet oko sebe posmatra kroz uredničku dioptriju.

Izbacivanje poslednjih pasusa i nekog od antrfilea najlakši je i najbrži, ali ne naročito precizan način da se dođe do kraće varijante teksta.

Za najtačnije skraćivanje potrebno je da nam urednik kaže koliko slovnih mesta (uključujući i razmake između reči) treba da ima tekst. Do tog podatka se dolazi kada se tekst označi (Ctrl+a) i potom u odeljku Tools (Alt+t) izabere opcija Word Count (w), i pročita broj iza izraza »Characters (with spaces)«.

Naravno, do tačnog broja suvišnih karaktera moguće je doći jedino ako je tekst već prelomljen i uklopljen u dizajn novinske stranice, pa se jasno vidi koliko teksta može da stane u predviđen prostor i koliko prvobitnog teksta »curi«.