Analizirajući broj, intenzitet i trend etičkih proturječnosti u najutjecajnijim hrvatskim tjednicima Globusu i Nacionalu, u razdoblju 1999. – 2000., dr. Gordana Vilović (FPZ) je utvrdila slučajeve neistinitog izvještavanja, anonimni izvori, prikazivanje samo jedne strane, loš ukus i opscenost te nesuglasje teksta i naslova.

Gotovo medijski nezapaženo, uoči ljetnih odmora, slabašna hrvatska medijska teorija obogaćena je triptihom izdanja koja zajedno pokrivaju sva tri ključna segmenta medijske scene: novinare, urednike i vlasnike.

Riječ je o 'Istraživačkom novinarstvu' Inoslava Beškera, Orlande Obad i skupine autora, prilogu Stjepana Malovića 'Utjecaj vlasništva na nezavisnost i pluralizam medija' i knjizi 'Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999. – 2000.' Gordane Vilović.

Iako bi se na prvi pogled moglo činiti kako je riječ o izdanjima koja će zanimati samo medijske pregaoce, usuđujemo se tvrditi da bi njihovo masovnije iščitavanje moglo imati za posljedicu korijenite promjene u hrvatskom novinarstvu. One, naime, govore o svemu onome o čemu naši mediji dugo i uporno šute: o lošem novinarstvu, propagandi, manipulacijama javnošću, trivijalnoj i površnoj uređivačkoj politici te novoj pojavi da su, nakon dugogodišnjega političkog pritiska na medije, ulogu cenzora, uglavnom, preuzeli vlasnici, neobično skloni koncentraciji vlasništva i moći - ne samo na području Hrvatske nego i regiji središnje i jugoistočne Europe.

Po broju najmanje jedan neetičan tekst

Kako su u dva vodeća nacionalna tjednika, Globusu i Nacionalu, novinarstvo, urednička politika i vlasništvo doista nerazdvojive supstance, posvetit ćemo se ovdje znanstvenoj analizi etičkih kontroverzi što ih je u ta dva tjednika zabilježila dr. Gordana Vilović.

Analizirajući broj, intenzitet i trend etičkih proturječnosti u najutjecajnijim hrvatskim tjednicima Globusu i Nacionalu, u razdoblju 1999. – 2000, dr. Vilović je utvrdila razmjerno velik broj etički dvojbenih političkih tekstova. Istražila je uzorak od 206 tiskanih brojeva Nacionala i Globusa u 1999. i 2000. godini, a posvetila se samo onim tekstovima koji su sadržavali dvije i više etičkih dvojbi. 

Etičke dvojbe bile su: neistinito izvještavanje, anonimni izvori, prikazivanje samo jedne strane, narušavanje temeljnih prava čovjeka, narušavanje prava manjinskih grupa, propagandni tekstovi, loš ukus i opscenost te nesuglasje teksta i naslova.

Zaključak je da je svaki broj Globusa imao u prosjeku 1,3, a Nacional 1,5 etički dvojbena politička teksta – dakle, najmanje jedan neetičan tekst po svakom broju. Ukupno je, u cijelom razdoblju, Globus imao 134, a Nacional 151 tekst kod kojih se u većoj mjeri nije marilo o etičkim načelima. Najveći broj neetičkih tekstova u oba tjednika imalo je pet i više etičkih proturječnosti: Nacional ima zabilježenih 77 slučajeva najvišeg stupnja kontroverznosti, što je gotovo polovina od svih kontroverznih tekstova, a Globus 59 – nešto manje od trećine visoko dvojbenih.

Prema nalazu dr. Vilović, Globus je objavio dvostruko više tekstova koji su bili oličenje lošeg ukusa i opscenosti, a Nacional dvostruko više tekstova u kojima su anonimni izvori bili jedini izvori u postupku dokazivanja određenog slučaja. Poseban su problem neistine što ih objavljuju ova dva tjednika.

'U visokom stupnju etičke prijepornosti Globus je objavio nekoliko neistina vezanih za javne osobe, što zapravo nije nikakav prijepor, nego neistina, poput one da je Goran Milić dobio veliki stan od države, da je češki ambasador kradljivac, da se u Jerenovu dvorištu kote štakori ili da Davorin Rudolf sigurno odlazi za veleposlanika Hrvatske u SAD. (...)

Nacional je također donio niz neistina – npr. neprovjerenih informacija koje su već u sljedećm broju bile opovrgnute ili su završile sudskim procesom, poput one da je Branimir Glavaš darovao Glazbenoj školi tuđi klavir. Ostale neistinite informacije vezane su uz političke osobe – koje nemaju diplomu, planiraju atentate ili kane oteti Tutu Naletilića iz zatvora u Remetincu... Najviše dvojbenih informacija, u kombinaciji neimenovanih izvora i prava na zaštitu privatnosti javnih osoba, vezano je uz bolest predsjednika Tuđmana, a objavljivane su tijekom cijele 1999. godine', ističe Vilović.

Kuljiš, Božić injihovi epigoni

No nisu samo poznata lica s političke scene stradavala od tup(av)ih pera tjednog novinarstva – nerijetko su stradavali i anonimni ljudi. Vilović bilježi veliki propust Globusa, koji je donio fotografije ratnih zarobljenika koji su ubijeni nakon što su pokopali svoje mrtve, raspoznatljivu fotografiju žene žrtve silovanja u ratnom Gospiću ili fotografije ratnih zarobljenika iz Mostara.

One poznatije, Nacional je, pak, koristeći formulu neimenovanih izvora nerijetko svrstavao među suradnike obavještajnih službi, a naslovnicu u više navrata koristio kao tjeralicu. Nije, međutim, Vilović zaboravila Nacional i Globus pohvaliti za ono što su učinili dobro na hrvatskoj medijskoj sceni.

Osim podrobne kvantitativne i kvalitativne analize sadržaja vodećih tjednika, što uporno udaraju ritam po kojemu plešu i svi ostali mainstream mediji, vrijednosti finog reza skalpelom Gordane Vilović po našim medijskim metastazama pridodaje i uvodni dio knjige u kojemu ona podsjeća na uvjete u kojima se hrvatsko novinarstvo osamostaljivalo skupa s državom i način na koji je medijski portfelj došao u ruke današnjih vlasnika.

Počasno mjesto u Vilovićkinoj analizi etičkih prijepora u Globusu i Nacionalu zauzimaju imena Denisa Kuljiša - kao osnivača i Globusa i Nacionala, i Marinka Božića - kao rodonačelnika novinarstva kojega karakteriziraju nebriga za 'sitne' činjenice, 'nabrijani' i predugački naslovi i, nadasve, tračevi. Njih dvojica su logikom opisanoj u čuvenoj izjavi: 'Pa što ako neke činjenice nisu točne, važno je da sve skupa dobro djeluje' utrli put kojim danas pognuto, ali brzo, korača hrvatsko novinarstvo, predvođeno Kuljiševim i Božićevim epigonima.

Veliki trač guta sve oko sebe

Kamo su krenuli i kamo će stići? Konačni odgovor možda se krije u pogovoru što ga je Vilovićkinoj knjizi napisao Ivo Žanić: 'On sav, dubinski prožet varijacijama tipične i ključne formule tračerskog diskursa čuje se, počinje funkcionirati kao jedan veliki trač koji guta sve oko sebe.

Krajnja, ne baš nezamisliva niti imalo apsurdna posljedica može biti samo jedna: jednoga dana, s dobrim tržišnim pokrićem, pojavit će se novine koje će neprikriveno i dosljedno objavljivati isključivo ono što su njihovi sugovornici mislili, ali se nisu usudili izreći pa je to novinar učinio umjesto njih.

Jer, ako je moguće znati neizrečene misli konkretne osobe s imenom i prezimenom i ne mariti za to što ona kao takva ipak ima niz manje-više djelotvornih načina opovrgnuti ili ispraviti napisano, pogotovo je moguće objavljivati neizgovorene misli neimenovanih osoba.

To je, čuje se, onaj konačni izazov koji stoji pred hrvatskim novinarstvom. I ne treba sumnjati da se ono neće biti sposobno dinamično suočiti s njime.'

Izvor: HTnet
http://www.htnet.hr/fset.html 29.09.2004.