(Ne)sloboda i (ne)odgovornost medija


Predavanjem Kemala Kurspahića na temu „O patriotskom novinarstvu - Od medijskog do stvarnog rata: Ima li povratka?“ koje je održano u srijedu 3. novembra na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu nastavljen je II ciklus debata Medija Manifest u organizaciji Mediacentra.

Kako je Sloboda i odgovornost glavni moto projekta Medija Manifest, dugogodišnji novinar i urednik Kemal Kurspahić je u tom kontekstu govorio o svojojoj knjizi „Zločin u 19:30“ koja predstavlja kritički i analitički osvrt na rad i ponašanje medija u periodu prije i nakon raspada Jugoslavije, sa posebnim akcentom na medijsko izvještavanje tokom ratnih dešavanja.

Prikazujući kako su novinari koji su godinama propagirali bratstvo i jedinstvo preko noći počeli propagirati potpuno drugačije ideologije, Kurspahić opisuje njihovu ulogu u buđenju zaboravljenih strahova i mržnji i poticanju nekad miroljubivih susjeda da sumnjaju, mrze, sukobljavaju se i čak ubijaju u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka.

Tako knjiga nudi dokumentovani pregled medijske manipulacije u Srbiji koja se zasnivala na zaštiti svoga i širenju straha među Srbima od drugih, od šiptarskih separatista, mudžahedina i ustaša. Pritom autor iznosi zanimljivo stajalište po kome nije samo Slobodan Milošević uspostavio kontrolu nad medijima, već su, naprotiv, mediji u dobroj mjeri učestvovali u kreiranju njegove ličnosti.

Istovremeno se u Hrvatskoj na sceni odvijala Tuđmanizacija medija, po sličnom receptu kao u Srbiji. Tako Vjesnik u avgustu 1993. godine objavljuje tekst sa naslovom U Zenici obješeno 35 Hrvata – tekst u kome nema provjere činjenica i nema navođenja službenih izvora, dakle koji ne zadovoljava temeljne postulate novinarstva, ali ipak dobija novinski prostor.

Vremenom se i u Bosni i Hercegovini pojavljuju mediji koji šire antisrpska i antihrvatska osjećanja. Indikativan je primjer publikacije „Zmaj od Bosne“ iz Tuzle koji u junu 1993. godine objavljuje tekst u kome stoji rečenica: Svaki Musliman treba da ima svog Srbina da ga pogubi.

Kurspahić objašnjava da je granica između objektivnog i pristrasnog, odnosno profesionalnog i patriotskog novinarstva srušena veoma brzo, a oni rijetki koji su se borili protiv toga bili su proglašavani za izdajnike te su dobijali otkaze i bivali izloženi strahovitim pritiscima. Baš kao i za nepodobne novinare, na novinskim stranicama i u televizijskim programima nije bilo mjesta za nepodobne sadržaje, za sadržaje koji bi narušili principe patriotskog novinarstva.

Tokom predavanja autor je govorio i o značajnoj ulozi Oslobođenja, lista u kome je u ratnim godinama bio urednik, te izazovima sa kojima se tadašnja redakcija svakodnevno suočavala pripremajući novinu u atomskom skloništu i izdavajući je pod granatama.

Iako se u vremenu koje je svemu tome prethodilo mogao registrovati naboj etničkih napetosti i mržnje Kurspahić kaže da se razmjere svega što će se desiti nisu mogle predvidjeti: „Medijske zloupotrebe su bile dio šireg plana i fronta u kome su korištena i oružja razornija od riječi, iako je riječ nanijela dovoljno zla sama po sebi.“

Prema njegovim riječima stanje u medijima je danas nešto bolje i ima znatno manje drastičnih primjera promocije jezika mržnje, ali kritička javnost ipak još nije u poziciji da kažnjava zloupotrebe.

„Mediji su danas u znatnoj mjeri promotori poslovnih ili ideoloških interesa svojih vlasnika i u tom smislu nedovoljno okrenuti javnosti. Da postoji kritička javnost koja izvlači zaključke i odlučuje o tome kome će vjerovati, koje će novine kupovati, onda bi vjerovatno list koji se odmetne u porpagandu isključivo jednog partikularnog interesa doživio makar to opadanje povjerenja u javnosti. Mi to još nismo dočekali. Mislim da su za to potrebne decenije funkcionirajuće demokratske javnosti“, rekao je Kurspahić.

Odgovarajući na pitanja prisutnih povukao je paralelu između medijskog izvještavanja u periodu na koji se odnosi njegova knjiga i medijskog izvještavanju u SAD tokom ratova u Afganistanu i Iraku. Kako je pojasnio, na svim glavnim televizijskim stanicama u SAD-u, čak i u najekstreminijim situacijama, bilo je moguće vidjeti šta druga strana ima da kaže, te čuti kritiku onoga što se dešava, što nije bio slučaj prilikom raspada Jugoslavije.

Nakon predstavljanja knjige uslijedila je projekcija dokumentarnog filma „Godine koje su pojeli lavovi“ autora Bore Kontića, koji se bavi gotovo identičnom tematikom kao i knjiga „Zločin u 19:30“ te je, u kontekstu ovog predavanja, praktično predstavljala slikovnu nadogradnju i ilustraciju onoga o čemu je Kurspahić pisao.

Kontić se u fimu bazira na nekoliko priča, pokazujući drastične i gotovo nevjerovatne primjere bezočnog novinarskog manipuliranja, te pronalazeći neke od predvodnika ratnog huškanja. Većina njih nije željela govoriti o tom vremenu, a i ako su pristajali nisu do kraja prihvatali krivnju za ono što su radili.

A kakav je rezultat tog rada možda najupečatljivije oslikava primjer Crnogorca koji je svoje ognjište otišao da brani u Hrvatskoj, a sve zbog onoga što je čuo i vidio u medijima. U medijima koji su prikazivali iskrivljenu sliku, što zbog političkih i drugih pritisaka, što zbog neetičnosti i neprofesionalnosti samih novinara i urednika.

Iz sadašnje perspekive neke od scena gotovo su nevjerovatne i totalno apsurdne, kao one u kojima novinari intervjuišu zarobljenike na kojima su uočljive modrice i rane i kojima vojnici sa strane prijeteći govore šta da izjave. Ili scena u kojoj Ratko Mladić novinaru govori koju njegovu izjavu treba objaviti. Svi ovi slučajevi imaju jednu zajedničku karakteristiku – potpuno odsustvo reakcije i ravnodušnost kod novinara koji se ponašaju kao da se pred njima odvija nešto najnormalnije.

U film je ubačena i sekvenca starog intervjua sa Danilom Kišom koji govori kako pisci koji opravdavaju zločine zapravo postaju njihovi saučesnici, što je na neki način misao koja sumira sve izneseno tokom ovog predavanja.

Međutim, gotovo niko od medijskih saučesnika u činjenu zla nije kažnjen za stvari koje je radio i riječi koje je izgovarao u tom vremenu. Naprotiv, mnogi od njih su kasnije nagrađivani, bilo unapređenjima, bilo priznanjima kao autorima knjiga ili akademskim titulama - neki od njih su čak i postali predavači na školama novinarstva.

Sam Kurspahić kaže da ne misli kako će protagonisti ratnog huškanja biti kažnjeni: „Nisam optimista da će biti izveden račun i odgovornost za zloupotrebu medija i novinarske profesije.“

On ne vjeruje u uspješno izvođenje sudskih postupaka ali smatra značajnim civilizacijskim pomakom da se činjenice o ratu 90-ih i o zaslugama novinara za dio onoga što se događalo dokumentuju i da se o njima govori.

U budućnosti, kako kaže, slične se greške mogu izbjeći s jedne strane obrazovanjem novinara, usvajanjem i poštivanjem profesionalnih standarda, a s druge strane obrazovanjem i razvojem kritičke javnosti koja prepoznaje i spremna je da reaguje na zloupotrebe.