Mark Brayne: Novinar mora biti i unutar i izvan priče

Mark Brayne: Novinar mora biti i unutar i izvan priče

Mark Brayne, direktor evropskog Dart centra za novinarstvo i traumu i psihoterapeut, za NetNovinar govori o profesionalnom izvještavanju o traumatskim događajima i o načinima na koje se novinari mogu zaštiti u tim situacijama. Brayne je 30 godina radio kao strani dopisnik i urednik u Reuters-u i BBC World Service-u. Uveo je rutinsku obuku o traumi i podršku novinarima i medijskim profesionalcima u BBC-ju i drugim medijskim kućama.  Sa Brayne-om smo razgovarali prilikom njegovog predavanja na seminaru o psihološkom pristupu svjedocima i žrtvama, koji je u maju 2007. održan na Paliću, u Vojvodini u organizaciji OEBS-ove misije u Srbiji.  

Novinari često imaju iskustvo sa traumom iz prve ruke. Kakvu ravnotežu treba postići između profesionalnog praćenja traumatskih događaja, a ipak i održavanja određenog nivoa samozaštite?  

[MB] Jasno je da novinari imaju važan zadatak kada se suočavaju sa traumom. Oni nisu kao policija, spacioci ili medicinsko osoblje u smislu da nemaju eksplicitan mandat da pomognu. Ali spadaju među profesije koje prve reaguju i oni često prvi stignu na mjesto nesreće ili katastrofe ili zločina. Važno je da su u stanju da urade svoj posao i da pošalju izvještaj.  Ali, kao i druge profesije koje prve reaguju, bolje će uraditi svoj posao ako poduzmu mjere da sebe zaštite – kroz obuku i pripreme, i kroz brigu o sebi i međusobnu brigu u toku zadatka, kao i nakon njega. Nijedan policajac ne bi otišao na mjesto zločina bez intenzivne obuke, baš kao što nijedan vojnik ne bi otišao u rat, niti bi ijedan spasilac pomogao žrtvama katastrofe bez prethodne obuke o tome kakve posljedice to može imati na njega lično. Novinari se nimalo ne razlikuju. Kao i druge profesije koje prve reaguju, oni su profesionalci, ali i ljudska bića sa ranjivošću i otpornošću koja je svojstvena ljudima. Dakle, nema protivrječnosti između profesionalnog izvještavanja o traumatskim događajima i samozaštite. Jedno je ovisno o drugom.  

U ratom opustošenim državama bivše Jugoslavije izvještavanje o ratnim zločinima je svakodnevni zadatak novinara. Većina novinara nije ni svjesna da su možda vremenom akumulirali velike količine stresa. Koji su to najočigledniji znaci da je novinar možda došao do svog limita u izvještavanju o traumatskim događajima? 

[MB] Stres i trauma imaju fiziološki uticaj na sva ljudska bića. To zavisi od toga ko ste vi, šta radite, na koji način doživljavate stresan ili traumatski događaj, kao i od vaših ličnih i profesionalnih iskustava ranije u životu. Stoga ne postoji apsolutno pravilo koje se može primijeniti na svakoga, ali postoje veoma jasni i zajednički simptomi koji mogu signalizirati da je novinar, ili običan čovjek, došao do kraja svojih mogućnosti u suočenju sa traumom. Među njima su poteškoće sa spavanjem – ili ne možete da zaspite ili se budite rano i ne možete opet da utonete u san. Možete imati problema sa koncentracijom – jer je mozak veoma zauzet nesvjesno obrađujući akumulirani uticaj traume. Možete se osjećati depresivnim ili klonulog duha, lošeg opšteg fizičkog zdravlja, uz gubitak energije i ranijeg uživanja u životu. Može vam postati teško da budete intimni – emotivno ili fizički – sa voljenim osobama. Možda se uhvatite kako stalno razmišljate o dokazima koje ste čuli – što može značiti da sanjate o tome, da imate noćne more u kojima se isprepliće traumatski doživljaj iz sudnice sa vlastitim osjećajem ranjivosti. Možete dobiti napade panike – neuobičajeno znojenje, ubrzani rad srca, poteškoće sa disanjem. Ili, možda jednostavno počnete koristiti alkohol, kofein ili cigarete u mnogo većim količinama da vam pomognu da izdržite do kraja dana. Vaši prijatelji i kolege takođe mogu primijetiti da ste pri izmaku snaga jer počinjete gubiti osjećaj za humor, imate verbalne ispade i počinju vas nervirati ljudi oko vas. Možete imati sve ove simptome ili samo nekoliko njih. Ali, kakvi god da su, to su signali – koje novinari često ne opažaju jer ih ne povezuju sa svojim radom – da vam je izvor snage na niskom nivou.  

U zemljama našeg regiona novinarima se na poslu rijetko nudi psihološka pomoć. Koji su to alternativni sistemi podrške koje novinar može potražiti da mu pomognu da izađe na kraj sa svakodnevnim stresom?

[MB] Najvažniji način izlaženja na kraj sa traumom i stresom, bez obzira radilo se o novinaru ili o običnom čovjeku, jeste da imate i da koristite veliku podršku okoline – prijatelja, porodice i, što je veoma važno, kolega. Većini ljudi pod uticajem traume nije nužno potrebno formalno psihološko liječenje od strane profesionalca, već prije svega osjećaj da ih cijene, priznaju i vole oni koji su im najbliži.  Možete takođe dosta uraditi sami za sebe. Pošto trauma utiče na cijelo tijelo, upotrijebite tijelo da sebi pomognete u prevazilaženju njenih posljedica. Redovno vježbajte, makar to bila samo brza šetnja po naselju ili do parka i nazad. Pokušajte da se dovoljno naspavate – jer san pomaže mozgu da obradi stres i traumu. Pijte mnogo (zaista mnogo) vode – koja pomaže tijelu da izbaci hemikalije i hormone stresa koji se nakupljaju kada ste suočeni sa traumom i da vrati zdravu ravnotežu. Razgovarajte o onome što radite i kroz šta prolazite sa povjerljivim prijateljem, kolegom ili partnerom – ili, ako radije ne biste razgovarali, zapišite to u dnevnik samo za sebe. Obavljanje ovih osnovnih stvari ima ogroman uticaj na to kako izlazite na kraj sa stresom i traumom. Ali, ako osjećate bol i jednostavno se ne uspijevate povratiti, onda je stvarno dobra ideja da potražite profesionalnu pomoć. Čak i nekoliko posjeta nekome ko zaista zna šta govori i ko vam može pomoći da se oslobodite traume može značajno poboljšati stanje.  

Za vrijeme vašeg predavanja na Paliću u Srbiji pomenuli ste da su fotoreporteri i snimatelji često osjetljiviji na nagomilanu traumu od "tradicionalnih" novinara. Zbog čega je to tako?  

[MB] Nismo apsolutno sigurni, ali za to može biti više razloga. Snimatelji i fotoreporteri su, na primjer, skloniji da rade sami u odnosu na novinare koji pišu. I, kao što sam ranije rekao, podrška okoline – odnosno nedostatak podrške – mogu veoma uticati na način na koji neko izlazi na kraj sa traumom. Takođe, ako ste fotoreporter, morate se više približiti dramatičnim situacijama za razliku od onih koji samo pišu o njima. Prilično je očigledno da što ste bliže traumi i što više traume iskusite i prisustvujete joj, to je veći rizik da ćete iscrpiti svoje odbrambene mehanizme.  Drugi mogući razlog je da su, za razliku od novinara koji pišu i koji moraju da uobliče priču o onome što su svjedočili i čuli, fotoreporteri skloni da svoja iskustva pamte u fragmentima, kao pojedinačne snimke ili isječke, dok drugi ljudi - urednici, producenti - od njihovih slika sastavljaju suvislu priču. Na osnovu istraživanja znamo da kreiranje priče pomaže mozgu da ozdravi nakon traume. Što je možda razlog zašto proces pisanja za novinare može predstavljati temeljitu terapeutsku vježbu – što fotoreporteri i snimatelji ne dožive uvijek.  Konačno, od onih koji slikaju i snimaju zahtijeva se, do određene profesionalne mjere, da se distanciraju kada prisustvuju traumi, posmatrajući događaje kroz stakla kamere na svjestan način, gotovo kao da gledaju film ili rade u sigurnosti sobe za montažu. Tijelo, međutim, programirano milionima godina evolucije, dobro zna da je trauma stvarna, da nije samo slika, i ono reaguje u skladu s tim, iako nesvjesno. Na osnovu istraživanja znamo da ljudi koji se distanciraju za vrijeme traume imaju veće šanse za dugoročne probleme u prevazilaženju tog iskustva. Dakle, oni koji rade sa slikama i video snimcima, a ne sa tekstom i pričom, možda treba da se posebno pričuvaju.  

Kada izvještavate o traumatskom događaju, na koji je način najbolje prići žrtvi, naročito nekome ko je preplavljen osećanjima u tom trenutku? Kako da održite ravnotežu između iskazivanja saosjećanja – jer nama novinarima govore da treba da budemo otvoreni za emotivna iskustva da bismo došli do bolje priče – i zadržavanja objektivnosti?  

[MB] Malo sam oprezan s terminom “objektivnost”, ako se pod tim implicira, kao što se često dešava, da novinar treba da na neki način ne dozvoli da na njega utiče sve što vidi ili čuje. Naravno da će to na novinara uticati – na kraju krajeva, on je ljudsko biće, emotivno programirano evolucijom, a tek onda novinar. A i ja mislim, kao što vi kažete, da neko ko može iskazati saosjećanje i dozvoliti sebi da iskusi takvo emotivno iskustvo vjerovatno bolje izvještava o onome što se dešava i u stanju je da prenese pravo značenje i suštinu publici ili čitaocu. U isto vrijeme, naravno da je potrebno pronaći ravnotežu. Kao što sam maloprije rekao, važno je to uraditi i stoga novinar mora biti u stanju da bude UNUTAR priče, kao i IZVAN nje – u isto vrijeme.

Naravno, kada pišete priču ili šaljete izvještaj, treba da pažljivo pronađete odgovajuću distancu u odnosu na priču, tako da o njoj možete izvijestiti tačno, korektno, sa razumijevanjem i saosjećanjem. Ovo su možda bolje riječi od objektivnosti i istine, jer u priči često postoje mnoge kontradiktorne i subjektivne istine. Paradoksalno, vjerujem da što ste kao novinar svjesniji vlastite subjektivnosti, to je veća vjerovatnoća da ćete moći napisati srazmjerno objektivan izvještaj – u odgovarajućem značenju te riječi.  

Posebno je teško zadržati objektivnost ako živite u zajednici koja je kolektivno traumatizovana ratom. Kako da novinari koji su pogođeni iskustvom o kojem izvještavaju, koji su možda i sami žrtve tog događaja, zadrže distancu i neutralnost i da izbjegnu jednostrane izvještaje? Da li je to uopšte moguće?

[MB] Da, smatram da jeste moguće biti dobar i korektan novinar čak iako ste vi ili vaša zajednica lično povrijeđeni, pogođeni, čak i traumatizovani događajima o kojima izvještavate. Time što ste svjesni vlastite ranjivosti i subjektivnosti, kao i ranjivosti i subjektivnosti drugih, u stanju ste, kao novinar i uz to kao ljudsko biće, da imate veće saosjećanje za sebe i za druge i da imate nešto što mi u psihoterapiji zovemo pozicija "dvostruke svjesnosti" – a to je da ste i unutar i izvan priče. Time što ste unutar nje, imate uvid i razumijevanje koje obični neupućeni ljudi možda nemaju. Ali, time što ste istovremeno izvan nje, možete stvari posmatrati u boljem kontekstu. Ovo može biti veoma korisno za čitaoce i publiku – ali važno je da u novinarskom procesu jednostavno ne otkinete taj dio sebe koji se osjeća žrtvom ili pogođenim. Poslušajte informacije koje vam taj dio vas prenosi – i upotrijebite ih pažljivo i sa saosjećanjem da informišete na način na koji vi shvatate priču, u svim njenim dimenzijama. Ovdje se ne radi o distanci i neutralnosti. Radi se o korektnosti i uvidu.  

Kakve navike i sposobnosti za izlaženje na kraj sa stresom novinar treba da razvije ako je njegov posao vezan za izvještavanje o potencijalno traumatičnim događajima?  

[MB] Pogledajte različite sugestije koje sam naveo. Razgovarajte o onome što se dešava. Koristite svoje tijelo da obradite stres. Prihvatite vlastitu ranjivost i vlastite granice – kao i ranjivost i granice svojih kolega. Ne pretvarajte se da ste super muškarac ili super žena. Budite ponizni, ali budite i obzirni prema sebi.  

Za vrijeme predavanja ste pomenuli da lideri – urednici – treba da služe kao uzor kako treba biti otporan i optimističan. Možete li za naše čitaoce reći nešto o pristupu FINE koji je razvio Dart centar?  

[MB] Mi smo ovaj pristup razvili slušajući one koji su doživjeli traumu – bez obzira bili to novinari ili žrtve/preživjeli – uz pomoć britanske Kraljevske mornarice, koja se, naravno, stalno bavi implikacijama traume u vojnom smislu.  Ono što je ljudima koji su doživjeli traumu najpotrebnije jeste da budu saslušani i ozbiljno shvaćeni. Novinare uče kako da postavljaju pitanja. Rijetko ih uče – na način na koji to uče psihoterapeute – da slušaju odgovore. I da nekad treba da nastave da slušaju, bez prekidanja svakog trenutka šutnje.  Ako nonšalantno upitate kolegu novinara kako je, nakon teškog zadatka ili napornog dana slušanja sudskih svjedočenja, sva je prilika da će odgovoriti samo 'Dobro sam' – i vi ćete stati na tome. Ipak, jedna od glavnih pritužbi novinara u svim kulturama koja se tiče radnog mjesta i menadžmenta je da zaista niko nije zainteresovan za to kako je njima kada se bave onim teškim u priči. Samo upitati kako ste i zadovoljiti se odgovorom 'Dobro' (engl. Fine) nije uvijek dovoljno. I zato smo mi izmijenili značenje riječi Fine tako da označava Facts (činjenice), Impact (uticaj), Now (sada) i Education (obrazovanje).  Umjesto da odete kada kolega – ili čak osoba koju intervjuišete – kaže da je dobro, odvojite malo vremena da ostanete s njima i s njihovim iskustvom i da im zaista omogućite da kažu kako su. Počevši od činjenica o onome što im se dešavalo. Ne prvo od osjećaja; NIKADA ne pitajte 'kako se osjećate', kao da potiskuju traumu, jer ih to može onemogućiti da racionalno razmišljaju. Odvojite vrijeme da postavite ona dobra novinarska pitanja: „Ko“, „Šta“, „Kada,“ „Kako,“ „Gdje“, ali budite oprezni sa „Zašto“ jer može biti prilično nametljivo. Odvojite vrijeme da poslušate njihovu priču, a tek ih onda obzirno upitajte kako su TADA iskusili to o čemu govore – emocionalno i intelektualno. To je Uticaj. Onda pređite na SADA – kako ste sada, kako spavate, jedete, kakvu podršku dobijate, kako ste zaista. Zatim slovo E može značiti malo obrazovanja (engl. education) za kraj, gdje na osnovu malo znanja o traumi možete podsjetiti jedno drugo kakve su normalne reakcije na ekstreman stres i traumu. Jer, stalno iznova uviđamo da obično razumijevanje osnovnih pravila o reakciji na traumu može da pomogne da umjesto da se osjećate shrvani, čak i užasnuti zbog zbunjujućih reakcija, budete prilično uzdrmani, ali ipak u redu i takve reakcije prevaziđete.  

Radili ste kao strani dopisnik 30 godina i bili ste viši urednik (senior editor, prim. red) u Reutersu i u BBC World Service-u. Prije osam godina ste odlučili da postanete psihoterapeut. Zašto ste odlučili da promijenite posao kojim se bavite? Postoje li ikakve sličnosti između ove dvije profesije?  

[MB] Psihoterapeuti i novinari obavljaju veoma sličan posao. Oni sjednu, slušaju ljude, pokušavaju da slože priču, da unesu smisao u ono što se desilo. Ali, terapeuti su obučeni kako da slušaju i da poštuju iskustvo druge osobe koje je veoma lično. Terapeuti takođe imaju redovnu superviziju, gdje mogu provjeriti sa iskusnijim profesionalnim kolegom da li rade kako treba u korist klijenta. Kao terapeut, pokušavam da ne pogoršam situaciju za klijenta i u svemu što radim rukovodim se poštivanjem njihovog integriteta kao ljudi. Novinari se tu prilično razlikuju. Nakon što saslušaju nečiju priču – i nakon što im se ta osoba duboko povjeri – novinari tu priču ispričaju svijetu. Najbolje kako umiju, ali na sažet, ponekad izobličen, a često i na neispravan način koji ne iskazuje dubinu onoga što je podijeljeno sa njima. Ovo za osobu koja se na ovaj način otvorila može biti veoma uznemiravajuće. Ima, naravno, veoma mnogo dobrog novinarstva, ali takođe ima i previše lošeg. To je jedan od razloga zašto sam odlučio da pređem u psihoterapiju. Imam priliku da čujem šta će se dalje desiti, a ne moram da intimnu i često bolnu priču te osobe iznesem u udarnim vijestima, pretvarajući je u informativnu robu.  Ima mnogo razloga zašto sam volio biti novinar i ne kajem se zbog tih godina. Međutim, sada uviđam da u oblasti terapije mogu koristiti i uživati u svim dubljim vještinama i iskustvima dobrog novinarstva – bez površnosti i, da, bez zloupotrebe povjerenja.  

Pored zagovaranja etičkog, osjećajnog (sensitive reporting, prim. red) i informisanog izvještavanja o tragedijama i nasilju, vaša organizacija, između ostalog, nudi edukaciju za novinare o psihologiji traume i profesionalne savjete kako da izvještavaju o traumatičnim događajima. Održali ste veći broj radionica za vodeće medijske kuće u Evropi. Da li planirate da u bliskoj budućnosti organizujete edukacijske susrete za novinare sa Balkana i iz drugih zemalja jugoistočne Evrope?  

[MB] I lično i u ime Dart centra veoma se radujem nastavku podržavanja emocionalno svjesnog novinarstva i nastavku rada sa emocionalno zdravim novinarima u jugoistočnoj Evropi i bivšoj Jugoslaviji – u dijelu svijeta iz kojeg sam izvještavao sa strašću i angažovanošću tokom mnogih godina između 1981. i sredine 90-ih prošlog vijeka. Upravo smo završili radionicu o traumi i novinarstvu u Opatiji, u Hrvatskoj, sa kolegama iz Balkanske istraživačke mreže, s ciljem širenja ovih ideja i razumijevanja širom regije. Mnogo važnog posla treba uraditi i - takođe uz podršku OSCE-a (Misija OSCE-a u Srbiji, koja je organizovala seminar na Paliću, a od 2005. provodi aktivnosti sa Tužilaštvom za ratne zločine Republike Srbije u cilju edukacije i sezitivizacije novinara u Srbiji za teme ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji i suočavanje sa prošlošču, prim.red) - napravljen je veoma važan početak.  

Više o Marku Brayne-u možete pročitati na sajtu Dart centra.

Izvor slike: Dart centar za novinarstvo i traumu