Iza zatvorenih vrata Haaškog Tribunala

Publikacija

Iza zatvorenih vrata Haaškog Tribunala

Naslov: Mir i kazna

Naslov izvornika: Paix et châtiment

Autor: Florence Hartmann

Izdavač: Buybook, 2007. Broj stranica: 209

'Najosjetljivi problem međunarodnog prava bio je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vođenih suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje prednost potrazi za pravdom; a druga, pragmatična, daje prednost traženju mira.'

Ovo je jedna od misli Florence Hartmann, bivše glasnogovornice Tužiteljstva ICTY-a, izrečena u njenoj knjizi „Mir i kazna“ koja je otvorila neka do danas zatvorena vrata Haaškog Tribunala i tako potakla rasprave o uspjesima i propustima ove međunarodne pravosudne institucije.

Glavna teza u ovoj knjizi, koja je imala značajan odjek u regiji, jest da su velike sile u zamršenoj igri interesa dopustile danas najtraženijim haaškim bjeguncima, suočenim s optužbama za najbrutalnije zločine, da nikad ne stanu pred Sud.

U javnosti i u medijima nagađalo se često o tome koliko su tvrdnje Hartmannove istinite i dokazive odnosno radi li se samo o plodu njezina nagađanja, a njena knjiga je nerijetko nazivana i kontroverznom budući da velike sile optužuje za opstrukciju rada međunarodnih pravosudnih institucija koje bi se, usprkos pritiscima međunarodne politike, trebale izboriti za neovisnost.

Hartmann je provela šest godina u Haagu. Bivša je novinarka koja je godinama izvještavala za francuski Le Monde iz Beograda, a potom je u Tužiteljstvo ICTY-a došla na mjesto glasnogovornice. Priroda posla omogućavala joj je uvid u najsloženije probleme u radu Tužiteljstva. Blisko je surađivala i s Carlom Del Ponte, glavnom tužiteljicom koja je nedavno, nakon osam godina, napustila Haag kako bi tužiteljski posao zamijenila ambasadorskim.
U tom periodu, Hartmann je svjedočila velikom broju različitih sastanaka, pa u knjizi tvrdi da je informacije koje objavljuje saznala neposredno, sudjelujući na brojnim susretima sa stranim diplomatima, predsjednicima država i vlada.

Knjiga pruža uvid u neka zakulisna zbivanja o kojima mediji često nisu izvještavali. Opisuje i neke od ključnih zaposlenika Tužiteljstva i Tribunala te njihove stavove u trenucima kad su donošene važne odluke.

Knjiga 'Mir i kazna' pokrenula je brojne rasprave i nakon javnih promocija u regiji. Razlog tome je činjenica da je autorica javno predstavljala sve ono što smatra propustima i/ili namjernim opstrukcijama tzv. međunarodne zajednice kada je riječ o uspješnom funkcioniranju ICTY-a.

Tako se na promocijama postavljalo i pitanje hoće li knjiga biti prevedena na engleski jer su neki od prisutnih pretpostavili da postoji veza između činjenice da prijevoda još nema i mogućeg manjka želje stranih vlada da se ova publikacija u javnosti njihovih zemalja čita.
Hartmann se osobito osvrtala na politiku Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Rusije i Velike Britanije - zemalja koje zbog različitih razloga nisu željele, tvrdi autorica, vidjeti neke od haaških optuženika kako svjedoče pred Sudom.

U tom smislu, Hartmann karakterizira Haaški Tribunal kao pretjerano birokratiziranu instituciju koja se nije uspjela oduprijeti političkim pritiscima 'velikih'. Interesi svjetskih sila tako su bili važniji, tvrdi Hartmann, od principa, ideala istine i težnje za pravdom.
Autorica tu tvrdnju oslikava detaljima iz vremena kad su, neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Radovan Karadžić i Ratko Mladić trebali biti uhićeni, a nisu. Obojica su slobodno šetala pred očima međunarodnih snaga raspoređenih po Bosni i Hercegovini.
Podigla je veliku prašinu, osobito medijsku, iznošenjem teze o trgovini velikih sila s Karadžićem te omogućavanju njegova ostanka na slobodi (odnosno u bijegu) u zamjenu za povlačenje s političke scene.

Brojne probleme i opstrukcije opisuje i u kontekstu podizanja optužnice protiv Slobodana Miloševića, prvog predsjednika države kojemu je suđeno na međunarodnom tribunalu.
Usporedno s objavom knjige „Mir i kazna“, u medijima se sve češće pojavljivao i Geoffrey Nice, glavni tužitelj u slučaju koji se pred Sudom vodio protiv Slobodana Milioševića. I Hartmann i Nice istovremeno su u javnosti počeli iznositi optužbe na račun rada institucije kojoj su posvetili godine karijere.

Osim o prošlosti Tužiteljstva, ali i Tribunala uopće, Hartmann piše i o razvoju međunarodnog prava i procesuiranju ratnih zločina. Tako o ICTY-u piše kao o jednom globalno značajnom koraku naprijed u procesuiranju najbrutalnijih zločina. Tribunal je ipak, podsjeća Hartmann, prva međunarodna institucija ovakve vrste nakon Nuremberga i Tokya te kao takva predstavlja značajan napredak u procesima za ratne zločine na globalnom nivou. U taj se napredak sad uvelike uzda i stalni Međunarodni Kazneni Sud (ICC).

Ova je knjiga je zanimljivo štivo za sve one koji žele produbiti znanje o radu Tribunala, podsjetiti se na neke od najznačajnijih ličnosti u Haagu ili se jednostavno još jednom zapitati – je li moguće da su Karadžić i Mladić svoju slobodu od velikih sila kupili šutnjom?

Hartmann nam je ovom publikacijom o pokušajima da se najpoznatije haaške optuženike (ne)dovede pred lice pravde postavila pitanja o odnosu politike i pravde na međunarodnoj sceni. Kakav je odnos ideala i stvarnosti u tom kontekstu nije lako pitanje, a Hartmann nastoji doći korak bliže odgovoru.

Autorka: Iva Vukušić, novinarka Netnovinar.org