Nezavisni intelektualci i masovni mediji

Nezavisni intelektualci i masovni mediji

Zašto se u bosanskohercegovačkoj medijsko-intelektualnoj sredini društvena kritika do besvjesti vrti u krugu prokazivanja tuđe „zavisnosti“? Komentar Dinka Krehe.

„Ja sam nezavisniji od tebe!“ – tako se, u bitnome, može izraziti poruka koju protagonisti recentnog polemičkog dvoboja na sarajevskoj medijskoj sceni, Muharem Bazdulj i Enver Kazaz, upućuju jedan drugome. Naime, središnju argumentacijsku strategiju obojice oponenata čini nastojanje da se prokaže zavisnost onoga drugog o „višim silama“ – stranačkim autoritetima i/ili pozadinskim strukturama moći – odnosno da se njegova medijska persona raskrinka u svoj svojoj „neautonomiji“.

Tako u tekstu „Muharem Bazdulj – višestruka udvorica“, Kazaz piše:

"Pozvao je Bazdulj svoje Mi (što bi trebalo značiti: on plus Zlatko, plus Vildana,  plus Oslobođenje pomnoženo SDP-om [kurziv D.K.]) u istražni postupak, da bi to Mi zaglupetalo: 'Utvrdimo činjenice. Enver Kazaz laže, Enver Kazaz izmišlja, Enver Kazaz zaobilazi istinu, Enver Kazaz konfabulira (...)' (...) ono što je u europskom fudbalu Guardiola to je u politici za Bazdulja njegov lični vođa, Zlatko Lagumdžija."

Kazaz uspostavlja prostu jednadžbu: novinar-kolumnist je marioneta glavne urednice (Vildane Selimbegović), urednica, zajedno s cijelim koncernom, marioneta je stranačkoga šefa (Zlatka Lagumdžije); kako šef naredi, tako urednica prenosi, koncern usvaja, a kolumnist piše. Retorički vrhunac ova optužba dostiže u završnici teksta:

"Prema tome, pjevaču oda, nije stvar u Guardioli, ni u Fergusonu, već u argumentaciji, u  autocenzorskom, ketmanskom, udvoričkom pisanju Muharema Bazdulja. Priznajem, pogriješio sam: nije Zlatko Ferguson, on je Guardiola. Oh, mea culpa, višestruka udvorice, vadim jednog, mećem Ti drugog, prihvatila ga Ti ili ne, kao 'dokaz putem metrijalnog učinka'."

Pozicija alfa mužjaka

Kazaz govori s pozicije alfa mužjaka, samostalnog u vlastitom djelovanju i javnom angažmanu, te otud suprotstavljenog „udvoricama“ – koji, rečeno u istome registru, naprosto nemaju muda. Za razliku od muževnoga Kazaza, „udvorica“ je u njegovoj optici feminiziran, kukavica, nesamostalan, vječito ovisan o skrbniku-svodniku iz stranačko-političkih redova. Retorički eksces sadržan u prizemnoj igri riječi – „vadim jednog, mećem ti Drugog“ – nije usputna demonstracija nedostatka ukusa: njegova funkcija jest potcrtavanje superiornosti muškarčine (onoga koji meće) nad „udvoricom“ (koji prima). Kazazova „denuncijacija“ Bazdulja kao ne-nezavisnog intelektualca zadobiva tako i specifičan rodni twist.

Za razliku od muževnoga Kazaza, „udvorica“ je u njegovoj optici feminiziran, kukavica, nesamostalan, vječito ovisan o skrbniku-svodniku iz stranačko-političkih redova. Retorički eksces sadržan u prizemnoj igri riječi – „vadim jednog, mećem ti Drugog“ – nije usputna demonstracija nedostatka ukusa: njegova funkcija jest potcrtavanje superiornosti muškarčine (onoga koji meće) nad „udvoricom“ (koji prima). Kazazova „denuncijacija“ Bazdulja kao ne-nezavisnog intelektualca zadobiva tako i specifičan rodni twist.

Ipak, činjenica da Kazaz nastupa kao kolumnistički bully ne bi nas smjela navesti da po inerciji uzmemo braniti Bazduljevu poziciju. Umjesto toga, pogledajmo kako je strukturirana suština njegovog argumenta:

"Naravno, Kazaza je zaboljelo to što poslije toga kažem da treba razlikovati kritiku individualaca koji nezavisno politički promišljaju stvarnost od kritike stranački involviranih protagonista direktne političke borbe. Ako stvar treba direktno personalizovati, može i ovako: Nije isto kad Lagumdžiju i SDP kritikuje Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne i kad ih kritikuju Enver Kazaz (bivši?) član političkog savjeta Naše stranke ili Amer Tikveša, kandidat Naše stranke za vijećnika u Općinskom vijeću Novo Sarajevo na izborima 2008. godine."

Ni Kazaz, doznajemo, nije „nezavisan“! Budući da je i sam (bio) član jedne političke stranke, njegova je kritika druge stranke, po Bazdulju, time kompromitirana. Kritika koju „stranački involviran protagonist direktne političke borbe“ upućuje drugim „stranački involviranim protagonistima“ otud bi bila problematična već zbog samog mjesta s kojeg je izrečena. Ovakvo Bazduljevo rezoniranje otkriva njegov suštinski pristanak na Kazazovu igru zavisnih-i-nezavisnih: umjesto kritičke raščlambe protivnikovih pozicija, tu postaje dovoljno raskrinkati njegovu podređenost, ili barem dosluh sa svakojakim nadređenim instancama. Uvidi poput „Bazdulj je Lagumdžijin plaćenik“ ili „Kazaz zastupa dnevnopolitičke interese Naše stranke“ funkcioniraju kao conversation enders – iskazi koji bi svojom pretpostavljenom samorazumljivošću i samodostatnošću trebali diskvalificirati oponenta bez prljanja ruku njegovim tvrdnjama i argumentima1.

Međutim, valja reći i da u nastavku Bazduljevog teksta nailazimo na mjesto gdje se, gotovo u vidu usputne opaske, Kazazova poruka vraća njemu samome u izvrnutom obliku:

"Isto tako, nije da upravo Kazaz nije pokušavao da se umili 'platformašima'. Ne tako davno, prije jedva osam mjeseci, 24. decembra 2010. u Oslobođenju je Enver Kazaz hvalio platformu SDP-a, SDA, NSRB i HSP-a kao 'proevropski politički dokument čiji program daje šansu zemlji da prevlada stanje sadašnje krize i povede je na ozbiljan način u evroatlantske integracije" te kao "apsolutnu novinu u ovdašnjoj političkoj praksi'. Neka, dakle, čitaoci sami zaključe ko pjeva ode i ko se udvara 'platformašima'."

Dobili smo vrijednu ilustraciju Lacanova modela komunikacijskog procesa: Kazazov napad na Bazduljevo udvaranje političkim moćnicima vraća mu se kao poruka o njegovoj vlastitoj, ne-tako-davnoj involviranosti s istim ljudima! Polemička razmjena dolazi tako u pat-poziciju: budući zasnovana na međusobnom „prokazivanju zavisnosti“, ona naprosto ne može dalje iz uspostavljene petlje. No, to nipošto nije trenutak u kojem se potreba za analizom iscrpljuje.

Poslije „nezavisnosti"

Odveć bi lako bilo otpisati ovakve medijske epizode kao puko privatno svođenje računa između prepotentnih opinion-makera. Naime, to bi značilo previdjeti važnost borbe za simbolički kapital „nezavisnog intelektualca“ koja se gotovo svakodnevno vodi kroz kolumnističko-komentatorske rubrike; Kazaz i Bazdulj tek su vrh ledenog brijega. Jer, daleko od toga da se ova bitka odvija na nekoj „isključivo“ interpersonalnoj razini, a s medijima kao pukim posrednicima. Primjerice, kako bi održavali sliku o vlastitoj „nezavisnosti“, naši opinion-makeri ulaze u najraznovrsnije saveze, koalicije i udruge – koje nisu jednostavno reprezentirane kroz medije, nego predstavljaju imanentno medijski fenomen. Dovoljno je prisjetiti se prošlogodišnje medijske hajke na profesora sarajevskog Filozofskog fakulteta i tadašnjeg kolumnista Globala Ugu Vlaisavljevića, pokrenutu od strane iste one medijsko-intelektualne mašinerije koja je njegov status javnog intelektualca par exellance proizvela i godinama cementirala. Nekim prešutnim konsenzusom, obje „strane“ u tom raskidu ostale su slijepe za medijsku narav cijeloga slučaja: do besvijesti se svađalo o intelektualčevoj društvenoj ulozi, etici, i poštenju, ali je sami rad medija, kao uvjet mogućnosti njegovog angžamana, ostao netaknutom temom.

Odveć bi lako bilo otpisati ovakve medijske epizode kao puko privatno svođenje računa između prepotentnih opinion-makera. Naime, to bi značilo previdjeti važnost borbe za simbolički kapital „nezavisnog intelektualca“ koja se gotovo svakodnevno vodi kroz kolumnističko-komentatorske rubrike; Kazaz i Bazdulj tek su vrh ledenog brijega.

A što bi se, doista, imalo reći po pitanju (ne)zavisnosti intelektualca u doba masovnih medija? Jedino to da intelektualac već vlastitim stupanjem u „javnost“ kakvu danas oblikuje rad medijskih aparata iza sebe definitivno ostavlja onu auru autentičnosti koju je u devetnaestom stoljeću mogao nesmetano njegovati. On se razotkriva ne samo kao recipijent i posrednik stanovitih ideoloških, moralnih i ostalih vrijednosti, nego i kao aktivan su-proizvođač ideologije; njegov javni rad uspostavlja se kao polje neprestane borbe s manifestnim ili latentnim (auto)cenzurskim impulsima – prisutnima već zbog puke činjenice nadređenosti kapitala medijima. Naposlijetku, sve bi ovo trebale biti pretpostavke s kojima kritika već računa u trenutku kad zadobiva svoju medijsku formu. No, budući da je takve truizme potrebno javno izricati, pa i uzdizati na mjesto poučka, nije čudo što se u bosanskohercegovačkoj medijsko-intelektualnoj sredini društvena kritika do besvjesti vrti u krugu prokazivanja tuđe „zavisnosti“.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

1 U svom reagiranju na Bazduljev tekst, Amer Tikveša piše: „Po meni svi smiju sve kritikovati a kritiku treba cijeniti po snazi njene argumentacije, i to je sva filozofija. Po Bazdulju, umjesto, npr., predizborne kampanje trebala bi biti predizborna šutnja, ako do kraja izvedemo njegov veleumni iskaz. (...) Bazdulj očigledno misli da postoji ideološki nepristrana kritika, ušle mu previše u glavu novinarske floskule o nezavisnosti, objektivnosti, nepristranosti, kojima novinarstvo želi sebi dati na kredibilitetu. Pa raskrinkane su te priče, Bazdulje, pisano je o tome puno.“ Emotivni naboj Tikvešina odgovora možemo objasniti autorovom iritiranošću Bazduljevim „prozivanjima“, no zbog toga ne ostaje manje šteta što lekciju da „kritiku treba cijeniti po snazi njene argumentacije, i to je sva filozofija“, koji udjeljuje Bazdulju, Tikveša ne adresira i na Kazaza. Vidi: Amer Tikveša, „Bazdulj zvani analogija“.