Novinske fotomontaže: podvale, pohvale i satira

Novinske fotomontaže: podvale, pohvale i satira

Novinske fotomontaže: podvale, pohvale i satira

Razlika između fotomontaže kao satire i one koja lažira dokumentarizam zarad senzacionalizma – razlika je između morala i nemorala.
 
Predlažem vam da u Google upišete pojam «photomontage» (na engleskom). Dobićete približno milion i po rezultata... Ni rezultat pretraživanja pojma «fotomontaža» nije zanemariv, iako je, razumljivo, skromniji: više od dvjesta hiljada jedinica...
 
Pojam fotomontaže je očito vrlo popularan i odomaćen i u svijetu i kod nas. Ova tehnika kombiniranja i spajanja više fotografija u jednu je danas, zahvaljući modernoj opremi i Photoshopu, uznapredovala do savršenstva. Vrlo vjerovatno je stara koliko i početak izrade fotografija, uz sve kontroverze prisutne i do danas. 
 
Za mnoge je, u međuvremenu, fotomontaža postala prihvatljiva, opravdana, pa i nužna (u marketingu, u umjetnosti, u satiri...), dok je za druge i nadalje upitna i osporavana (kao informacija u medijima, u političkim kampanjama...). 
 
Najveće mogućnosti i najveći rizici
 
Ako ste prihvatili preporuku s početka teksta i na Googleu pogledali bar neke od ponuđenih sadržaja pod zadanim pojmom, mogli ste vidjeti da se veliki, možda i najveći dio, odnosi na (zlo)upotrebu fotomontaža u medijima. U novinama i na televiziji najveće su mogućnosti, ali i rizici upotrebe fotomontaža. Za jedne - na sreću, za druge - na žalost, tek pamte se i pamtiće se biseri iz obje varijante. Uspjele ilustracije, baš kao i (ne)uspjele manipulacije. 
 
Primjera iz obje kategorije ima i na ovim našim prostorima. Posljednji je po datumu toliko blizak i svjež i, uz to, još nerazriješen na bezmalo svim mogućim nivoima. Na profesionalnom, sudskom, čak i na kriminalnom... Ovaj slučaj zagrebačkog tjednika «Globus» prevazilazi lokalne okvire i teško da je ikoga ostavio ravnodušnim.
 
Evo, dakle, nekoliko osnovnih informacija o slučaju. «Globus» je na naslovnoj stranici svog izdanja od 31.10.2008. najavio ekskluzivnu «tajnu ljubavnu priču» ranije umirovljenog a sada i optuženog generala (koji u zatvoru čeka suđenje) i vrlo poznate djevojke iz hrvatskog visokog društva - ubijene samo dvadesetak dana prije tog «otkrića». 
 
Sama priča, ma koliko nevjerovatna i vrlo upitna onima koji znaju ili misle da znaju hrvatske političke i društvene prilike, ne bi vjerovatno ni izazvala naročitu pažnju da nije objavljena fotomontaža preko cijele prve strane.  
 
Fotomontaža? Zapravo, to i nije izgledalo kao fotomontaža... Ili, ipak, jeste? 
 
Jeste-nije, nije-jeste... Problem i jeste bio u tome što je naslovnica napravljeno tako da se u prvi mah nije mogao dobiti odgovor na osnovno pitanje: je li to bila fotomontaža ili autentična fotografija.
 
Naime, cijela prva strana bila je u znaku fotografije koja ni po čemu nije izgledala da - nije fotografija. Ni po čemu svima onima koji su naslovnicu tjednika vidjeli izloženu u prodaji...
 
A ipak bila je to fotomontaža od odvojenih i autentičnih fotografija ovo dvoje ljudi koja je djelovala šokantno – dobro znana djevojka u krilu generala -  namijenjena baš takvima koji kupuju novine privučeni naslovima i slikama. I koji su istinu eventualno otkrili tek kad su novinu imali u rukama. Ali, ni tada posve pouzdano, ukoliko u gornjem desnom uglu nisu pročitali sasvim sitnim slovima napisanu napomenu: «Ilustracija: Globus». Pod uslovom da su još mogli odgonetnuti šta se misli time i šta u konkretnom slučaju znači «ilustracija». A to, očito, i nije napisano da prevarenim čitaocima pruži tačnu informaciju, već da posluži kao posljednja odbrana - ukoliko afera stigne do suda.
 
Ivana u krilu Zagorca - senzacija je na koju su se upecali mnogi kupci tjednika. 
 
«Tajna ljubav» i javna prevara
 
Sama priča o ovoj navodnoj ljubavnoj vezi hrvatskog generala Vladimira Zagorca i Ivane Hodak, ma koliko senzacionalna, stala je tek u nekoliko novinskih redaka «Globusove» ekskluzive zasnovane na «pouzdanim», ali neimenovanim izvorima i, uz to, bila je - nepotpisana. Sve ostalo bila je neka druga priča... 
 
Ali pomenuta naslovnica i tih nekoliko redaka bili su dovoljni da privuku znatiželju javnosti i da uzdrmaju novinarsku profesiju u Hrvatskoj.
 
Zašto? Zato što su oboje bili u žiži javnosti baš tih dana. General Zagorac zato što je bio general, nekad i pomoćnik ministra odbrane, već dugo sumnjičen za kriminal velikih razmjera (pljačka državnih dragulja i pronevjera u vrijednosti od nekoliko miliona eura). Donedavno se skrivao u Austriji, odakle je tek nekoliko sedmica prije ove afere izručen hrvatskim vlastima i smješten u zatvor. 
 
A tek nesretna Ivana? Nekad pripadnica «zlatne mladeži», postala je tih dana (tačnije 6. oktobra/listopada) žrtva misterioznog ubistva u samom centru Zagreba koje je diglo javnost na noge. Je li ubijena zato što je bila kćerka Zagorčevog branitelja i advokata Zvonimira Hodaka i nekadašnje potpredsjednice hrvatske vlade Ljerke Mintas-Hodak? Ili je žrtva obračuna sukobljenih kriminalnih grupa? Možda se radi o zločinu organizovanog kriminala širih razmjera? 
 
Sva su ta nagađanja danima opsjedala javnost i medije dok se nije dogodio još jedan zločin i ubistvo dvojice vodećih ljudi tjednika «Nacional» 23. oktobra/listopada. Ponovno u najstrožem centru grada, ubijeni su podmetnutom bombom vlasnik i novinar Ivo Pukanić i prvi čovjek marketinga te novine Niko Franjić. Ponovno pod misterioznim okolnostima, što je još i više diglo javnost na noge.
 
I, onda se pojavljuje «Globus» sa senzacijom o «tajnoj ljubavi». Koja, čak i da joj to nije bila namjera, sugeriše da upravo ova priča, navodna «tajna ljubav», možda najbolje objašnjava sve to – sve tajne podzemlja i nadzemlja, osvete mafije, ubistva i organizovani kriminal? 
 
Ako je priča o «tajnoj ljubavi» i imala neke elemente senzacije, tek je naslovnica «Globusa» bila prava bomba?!
 
Zašto je ta naslovnica toliko važna? Zato što je (zlo)upotrijebljena mrtva osoba (Ivana Hodak) koja se više ne može braniti. Zato što je bila šokantna i bizarna u isto vrijeme. Zato što je kao slika – čista prevara, čak i da je sama priča istinita. I zato što je objavljena dok je javnost još bila pod teškim dojmom misterioznog ubistva Ivane Hodak, a već se dogodila nova mora s dvostrukim ubistvom vodećih ljudi «Nacionala». 
 
Inspiraciju našli u «Feralu»
 
Navodna ekskluziva izrodila se u veliki skandal i nije trebalo dugo čekati na reagovanja javnosti. 
 
Zvonimir Hodak, otac ubijene Ivane Hodak i advokat koji na sudu brani osumnjičenog generala, u izjavama medijima nazvao je «Globusovu» priču «nekrofilskim novinarstvom» i «padom do samog dna kanalizacije», tvrdeći da su se pokojna Ivana i Zagorac vidjeli «samo dva puta i uvijek u mom prisustvu». On je najavio tužbu sudu, kao i majka ubijene Ivane Hodak i general Zagorac (www.hnd.hr, objavljeno 29.10.2008.). 
 
Za slučaj se zainteresirao i pučki pravobranitelj (ombudsmen za ljudska prava Republike Hrvatske) Jurica Malčić, koji je službeno zatražio izjašnjavanje Hrvatskog novinarskog društva. «Ovaj slučaj, osobito mučan jer se radi o mrtvoj osobi koja se ne može braniti, samo je posljednji u nizu sličnih tekstova objavljenih u raznim medijima, a kojima se ulazi u privatnu i intimnu sferu pojedinih osoba na način koji se ne može pravdati javnim interesom», upozorava Malčić («Vjesnik», objavljeno 31.10.2008.).
 
Hrvatsko novinarsko društvo (HND) je osudilo potez «Globusa» istog dana kad je tjednik pušten u prodaju, ali čini se nedovoljno oštro i direktno. Predsjednik Društva Zdenko Duka je, naime, izjavio «kako fotomontažama ne bi trebalo varati publiku» i da bi tekst «trebao potpisati novinar koji iza njega stoji, a ne sam časopis, kako je to učinio 'Globus'» (u emisiji «Otvoreno», HRT, 29.10.2008.). HND nije objavio zvanični stav ni nakon jednog mjeseca, a nije poznato ni da je ispunio zahtjev pučkog pravobranitelja.
 
Urednik «Globusa» Igor Alborghetti morao je i sam već prvog dana nakon što se sporno izdanje pojavilo u prodaji objašnjavati da to zaista nije bila autentična fotografija već fotomontaža - «svjesna i namjerna ilustracija priče koja je slijedila», kako je objasnio. Koja, još dodaje, «možda i nije bila najsretnija», mada se, rekao je, «ne stidi» tog postupka. On se pri tome pozvao na praksu drugih medija («to je uobičajeni postupak vizualiziranja novine») i dodao da je kao «inspiraciju» koristio primjer splitskog «Feral tribune», ustvrdivši da je «Feral» «izgradio svoj imidž na fotomontažama» (u emisiji «Otvoreno», HRT, 29.10.2008; objavljeno na www.hnd.hr 31.10.2008.). 
 
Originalnost i falsifikat
 
Ne može se osporiti da je «Feral tribune» zaista «izgradio svoj imidž na fotomontažama» (uz sve ostalo što ga je krasilo), ali svako poređenje između postupanja ova dva lista tu prestaje. Bitna razlika među njima je u motivu i u etičnosti. Svaka od više od 150 «Feralovih» fotomontaža bila je satirična. 
 
Takva je i čuvena naslovnica s Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem u intimnoj pozi, u vrijeme dok su oni kao predsjednici Hrvatske i Srbije i ratovali i šurovali na račun svojih naroda i Bosne i Hercegovine. 
 
Dok je, s druge strane, «Globusova» fotomontaža pokušala da bude autentična i dokumentarna.
 
Nekadašnji glavni urednik «Ferala» Viktor Ivančić objavio je u formi pisma uredniku «Globusa» sjajan esej u sarajevskom magazinu «Dani» («Dani», 7.11.2008, str. 48-50). Iz tog eseja vrijedi citirati bar ovo: «Feralove» montaže, recimo, nastajale su iz težnje za originalnošću, a vaša iz težnje za fasifikatom. To je razlika između morala i nemorala...» (Punu verziju teksta, prenesenu iz magazina «Dani», možete pročitati ovdje).
 
Korištenje fotomontaže u medijima zato i jeste izazovno i rizično. Mnoge su novinarske organizacije uspostavile etičke standarde koji zabranjuju upotrebu fotomontaža kojima se stvara iluzija realnog. 
 
Američko udruženje profesionalnih fotoreportera (NPPA) u svom je kodeksu savjetovalo članove da «ne manipuliraju slikama [...]koje mogu zavesti publiku i netačno predstaviti subjekte».
 
Asocijacija medijskih fotografa Nezavisnog udruženja novinara Srbije saopštila je (prema «Politici», 7.4.2006.) «da se u sredstvima javnog informisanja sve češće objavljuju montirane fotografije» i upozorila da to «predstavlja grubo kršenje etičkih principa novinarstva».  Rečeno je i da se «u fotomontaži koriste stare fotografije koje se uklapaju posebnim postupkom, čime se menja istina i dokumentarni kvalitet fotografije, a dezinformišu čitaoci».
 
Novinarska udruženja u Bosni i Hercegovini nemaju preciznu odredbu o fotomontažama u svom Kodeksu za štampu, osim člana 5 («Tačno i fer izvještavanje») u kojem se navodi da «novine i periodična izdanja neće objavljivati netačne, krivonavodeće i iskrivljene materijale u vidu fotografija...» i da «fotografije i dokumenti ne smiju biti falsifikovani i/ili korišteni na krivonavodeći način». 
 
Politička motivacija
 
Ne mogu se, naravno, sve fotomontaže u medijima nazvati falsifikatom, pa se utoliko ova odredba u bh. Kodeksu mora pažljivo uzimati u obzir i eventualni sporovi rješavati od slučaja do slučaja. Razlika između falsifikata i originalnosti je, kao što je napisao Ivančić, razlika u motivu. 
 
Fotomontaža koja je komentar, najčešće satira, mora se vrednovati prema tim kriterijima. Kao uspjela ili neuspjela, dobra ili loša, ali u svakom slučaju kao novi medijski izraz iznošenja stava. Kao mišljenje koje mora biti zaštićeno od sudskog progona.
 
Falsifikat, međutim, nije ništa drugo do – prevara. Iluzija realnog motivirana potrebama senzacije, podizanja tiraža, gledanosti. Nerijetko određena i političkim potrebama. I zbog toga, kad prevrši «mjeru», lako utuživa pred sudom kao falsifikat. Ovu vrstu fotomontaža danas najviše upražnjavaju brojni tabloidi da bi «vizualizirali» svoje neprovjerene i poluprovjerene priče i na svoj način «izmiksali» javni život ličnosti sa političke i estradne scene (nedavni je primjer objavljivanje «fotografije» Svetlane Cece Ražnatović s kosovskim premijerom Hashimom Thachiem!).
 
Ozbiljnijih primjera političkih motiviranih fotomontaža bilo je puno i na ovim prostorima. Najupečatljivi su bili tokom vladavine Slobodana Miloševića u ratno vrijeme, kako u novinama, tako i na nekim televizijama. Ali pamtiće se i poratne. Za ilustraciju su dovoljna tek dva primjera – iz «Večernjih novosti» i s TV «Politika». 
 
«Novosti» su, naime, 21.9.2000. na cijeloj prvoj strani objavile fotomontažu s Miloševićevog predizbornog skupa u Crnoj Gori sastavljenu od dupliranja jedne te iste fotografije – da bi skup izgledao što masovniji.
 
TV «Politika» je, pak, u svom izvještaju s istog skupa, objavljenom prethodne večeri, «umetnula» i Miloševićevog sina Marka na tribinu. 
 
TV «Politici» nije smetalo što su svi prisutni na skupu znali da Marko – nije bio tamo, kao ni «Novostima» što su čitaoci pažljivijim gledanjem mogli prepoznati ista lica na lijevoj i desnoj strani navodne «fotografije»!
 
Profesor beogradskog Univerziteta Milan Popović napisao je da «Večernje novosti» od četvrtka 21. septembra 2000. lako mogu ući u svaku značajniju istoriju ili antologiju političke i medijske manipulacije».
 
Dodik i dva majmuna
 
Sarajevski nedjeljnik «Dani» takođe s vremena na vrijeme na naslovnoj strani objavljuje fotomontaže. One međutim ne pretenduju da budu faktografija, već odražavaju stav redakcije, najčešće u formi satire u odnosu na političare, vjerske vođe, vodeće javne ličnosti. To je ona vrsta fotomontaže koju su na ovim našim prostorima utemeljili urednici splitskog «Ferala», a najvjerniji sljedbenici su danas u ovom sarajevskom magazinu.
 
Na naslovnici «Dana» od 14.11.2008. objavljena je slika premijera jednog od dva entiteta u BiH Milorada Dodika u društvu dva majmuna – svi obučeni u smokinge i sa leptir mašnama – sa naslovom «Senzacionalno: Dodik pronašao partnere u Federaciji!». Ova montaža «vizualizira» glavnu priču broja, ali i jasno, bez okolišanja, predstavlja stav redakcije: Dodikovi politički partneri u drugom entitetu BiH s kojima je u tom trenutku zaključio nekakav sporazum su – majmuni.
 
Može se činiti preoštrom, čak grubom, možda i neukusnom, kao uostalom i svaka dobra i nemilosrdna satira ili karikatura, ali nikako kao laž i prevara. Čitaoci se sa njom mogu slagati ili neslagati, ali nemaju nimalo razloga da se osjećaju obmanutim.
 
Ovakva vrsta fotomontaže jedino je podložna sudu javnosti, za razliku od one druge vrste, lažne i navodno faktografske, za koju se može odgovarati (i) u državnim sudovima.