Centar za društvena istraživanja “Analitika” je 21. juna u Sarajevu organizovao međunarodnu konferenciju na temu zločina iz mržnje na kojoj se govorilo i o jeziku mržnji. Među gostima je bio i Andrew Smith, pravni ekspert organizacije Član 19 koja je zalaže za slobodu govora u svijetu. Jedno od pitanja kojima se bave u ovoj organizaciji već duži niz godina je i na koji način sankcionisati jezik mržnje, a da pri tome pravo na slobodu govora ne bude ugroženo. O tome, te o odgovornosti političara, medija i građana u borbi protiv govora mržnje, Smith govori za naš portal.

 

 

AS: Sam termin nije od velike pomoći za pravnike kao što sam i ja. Termin jezik mržnje se često koristi i u različitim kontekstima - u sudnici, ali i van nje - da se opiše bilo koji način izražavanja koji neki ljudi ne vole, koji je uvredljiv, ponižavajući, baziran na uvredama upućenim ka nečem što se naziva zaštićenim kategorijama, kao što je religija, rasa, etnička pripadnost. Ujedno, to podrazumijeva i mnogo ekstremniji govor koji potiče na nasilje ili diskriminaciju, kada jedna osoba poziva drugu da djeluje na negativan način protiv nekoga zbog religije, etničke pripadnosti ili slično. Dakle, to je vrlo široka definicija i zbog toga postoji tako puno konfuzije jer govorimo o puno različitih vrsta govora, i država ne može odgovoriti na sve te forme na isti način. To podrazumijeva različite odgovore u zavisnosti od problema. 

 

 

AS: Generalno, moramo prebaciti fokus sa onog što država može uraditi na ono što mi kao pojedinci možemo. Iskustvo pokazuje da je jedini način da se efikasno bori protiv govora mržnje da se utiče na način na koji ljudi razmišljaju. A to se može uraditi ako pitamo ljude zašto je OK tretirati nekoga na taj način, zašto dozvoliti političarima da govore na taj način, medjima da koriste takav jezik, i zašto ne izazivati takve poruke? 

 

 

Andrew Smith je pravnik pri londonskom uredu organizacije Član 19. Angažovan je na lobiranju za promociju prava na slobodan pristup informacijama i pitanjima koja se tiču slobode govora, te na promovisanju usklađivanja zakona o slobodi govora.

Odgovor bi mogao biti da trebamo policiju i državu koji će uraditi nešto, ali najčešće moramo misliti kako da građansko društvo, građani sami i mediji, reaguju na takav govor, da ukažu na njegov negativan uticaj na društvo. I umjesto da gledamo kako će se tužilaštva i policija nositi sa tim problemom, trebamo pronaći načine da objasnimo zašto je tolerancija bitna i koliko netolerancija može uticati na sve. Mislim da tu građansko društvo mora preuzeti lidersku poziciju i biti najefikasnija snaga, a ne oslanjati se na državu da nešto uradi. 

 

 

 

 

AS: Da, to je jako komplikovano pitanje. Država ima ulogu u najekstremnijim oblicima koji trebaju biti zabranjeni. Da bi ih identificirali, razvili smo test koji ima šest dijelova. Ovaj test pita brojna pitanja koja pomažu u određivanju toga da li je neki govor tako loš da ga država treba zabraniti umjesto da zaštiti pravo određenog pojedinca na slobodu govora. 

 

Šest koraka testa podrazumijevaju: kontekst u kojem se govor koristi, što uključuje pitanja kao što su politički kontekst ili postojanje nekog historijskog konteksta u određenom društvu. Drugi dio testa je namjera, odnosno otkriti koja je bila namjera govornika kada je nešto rekao, i odvojiti izraz koji je uvredljiv i ponožavajući od izraza koji neka osoba koristi da promovira netoleranciju i nasilje, a nije direktan poziv na netoleranciju i nasilje. Bitno je ispitati namjeru jer je to ono pokušavamo spriječiti. Također je bitno razmotriti identitet govornika. Dakle, moramo razlikovati one koji imaju uticaj na društvo od onih koji imaju manju publiku. U tom kontekstu, mediji i političari imaju veću odgovornost da izbjegnu  korištenje govora mržnje od pojedinaca, običnih ljudi da tako kažem, koji mogu slobodnije govoriti. Političari i mediji moraju biti svjesni da kada govore, ljudi ih slušaju i očekuju da snose odgovornost za ono što kažu jer njihove riječi dolaze uz odgovornost. Još jedan faktor je način na koji se prenosi taj govor. Dakle, kanal kojim neko prenosi jezik mržnje je također relevantan, da li je to kroz medije koji imaju veliku publiku, ili je riječ o pojedincu koji govori među svojim prijateljima. To je bitna razlika. Drugačije je ono što recimo političar govori javno, pred puno ljudi, ili recimo sa ministrima iza zatvorenih vrata.  Zadnji dio testa je realna mogućnost da se određenim govorom nanese šteta, odnosno moramo procjeniti da li postoji realna mogućnost izazivanja nasilja govorom određene osobe. Naprimjer, ako sam ja tinejdžer koji online ostavlja budalaste i nezrele rasističke poruke, komentare, teško da će to stvarno nekoga natjerati da djeluje i država ni ne treba to sankcionisati. To je uvredljiv govor sa kojim se svi trebamo nositi. Naspram toga su političari koji koriste političku situaciju, trenutak u kojem su tenzije visoke, kada ljudi osjećaju da su žrtve nepravde, a oni baš tada javno koriste jako precizan jezik da ljude nagovore, potaknu, na nasilje. To je bitno razmotriti i tu su kategorije koje bi država trebala zabraniti. 

 

Sve to je prilično komplikovano, ali mislim da se na kraju svodi na procjenu koliko je neki pojedinac imao namjeru da nanese štetu, i da li je neki govor tako negativan da ga želimo zabraniti umjesto da ga učinimo problematičnim koristeći druga sredstva. 

 

 

AS: Interesantno mi je da saznam više o tome kako imunitet za političare u Bosni zaista djeluje. Ali, čini mi se da nema razloga da ako se neki političar izražava na način koji ljude poziva na nasilje on ili ona ne snosi odgovornost za to. A puno je načina na koji nekome možete nametnutni odgovornost za ono što govore. Ne mora se to uvijek raditi kroz zakon. To ustvari dođe tek na kraju. 

 

Organizacija Član 19 osnovana je 1987. godine u Velikoj Britaniji, ali djeluje širom svijeta promovišući slobodu govora. Njihovi partneri su i UN, OSCE, Amnesty International, International Media Support, ali sarađuju i sa vladama. Organizacija nosi naziv prema Članu 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kojim se garantuje pravo na mišljenje i govor za sve.

Na prvom mjestu, kada govorimo o političarima koji koriste retoriku mržnje, je uloga medija. Oni trebaju da konfrontiraju tu osobu, da ukažu na to da koristi govor mržnje, a ne samo da ponavljaju ono što je rečeno. Treba postavljati pitanja tim političarima, pitati ih zašto su nešto rekli, na koji način pravdaju svoje stavove, misle li na posljedice toga što govore. Istovremeno, treba da pozovu žrtve jezika mržnje i s njima da govore o posljedicama a kako bi ljudi moglu razumjeti negativne efekte jezika mržnje na život svih. Samo u najekstremnijim okolnostima krivični zakon treba biti korišten. Ali, u svakom slučaju za takva djela ne bi trebao postojati imunitet. No, nepravedno je sancionisati obične ljude, koji govore na ulici, a ne političare koji govore u medijima gdje to sigurno može imati puno više uticaja. 

 

 

 

 

AS: Pod jedan, demokratija pruža mogućnost da ne glasate za ljude koji koriste govor mržnje. Konktetno, u UK političari imaju imunitet za ono što kažu u Parlamentu, ali taj imunitet ne postoji za ono što govore van te institucije. Ali u UK imamo zakone koji tretiraju pozivanje na rasnu mržnju i pojedinci mogu biti procesuirani. No, to se dešava samo u ekstremnim situacijama. Ono što bi se najvjerovatnije desilo političarima koji koriste jezik mržnje je da  bi mediji izvijestili o tome, stavili ih pred javnost i tražili izvinjenje, opravdanje... Za tako nešto morate imati profesionalne medije, neovisne od politike. Ako su mediji uplašeni ili se oslanjaju na političare za bilo šta, onda se to neće desiti. Ali mislim da su mediji najbolji način da se jezik mržnje stavi pod lupu. 

 

 

AS: Da. to je suština. Odgovornosti i samoregulacija, koja podrazumijeva odgovornost i političku volju institucija. Ali to nije moguće postići preko noći, i treba puno različitih pristupa da se izliječi društvo, a sigurno to nije samo pravosuđe.

 

 

AS: Dio problema sa bosanskim krivični zakonima - ustvari, to je prvi jer govorimo o zakonima a ne zakonu. Ali govoreći vrlo generalno, dio problema je da su u Bosni zločini iz mržnje, dakle kada neko počini nasilni čin protiv nekog drugog iz recimo rasne mržnje, to se sada tretira kao podsticanje na diskriminaciju i nasilje. Postojeći zakoni na nejasan način razlikuju nasilni čin i jezik mržnje. Zato mislim da postoji potreba da se u Bosni sagleda zakonodavstvo, reformše tako da poticanje, zagovaranje mržnje, koje je dio poticanja na nasilje i kako je formulisano u međunarodnom zakonu, bude odvojeno od nasilja. I mislim da bi to učnilo da bude puno lakše procesuirati jezik mržnje. Ali ponovo, to nije nije samo stvar zakona. Moramo se sjetiti da nije sve u kažnjavanju stavova koji nam se ne sviđaju i da cenzurisanje stavova rijetko može ujediniti zajednice. Utišati nečiji glas ili procesuirati  nekoga zbog onog što kaže će ustvari pogoršati stvari.  Poštovanje prava na pravo govora je bitno za širenje tolerancije i dio toga mora biti učenje o odgovornom ponašanju i govoru, radije nego da se nameću krivične sankcije. 

 

 

AS: Kao dio ovog događaja sa Analitikom planiramo izdati publikaciju u kojoj će biti objadinjen test sa šest dijelova i u kojem ćemo pojasniti krivične zakone i šta je u njima problematično  i nije u skladu sa međunarodnim stanadrdima. Dat ćemo i preporuke kako to popraviti. To će naglasiti potrebu za pravnim objašnjenjem koje jasnije definiše kada korisiti određene mjere, a kako pokazati poštovanje prema slobodi izražavanja, te da li je korisno štiti pravo govora u okolnostima kada postoji potreba za limitiranjem. Ali te situacije su rijetke i moraju biti u skladu sa međunarodnim principima.