Nepostojanje jasnih  i primjenjivih pravila kontrole komentara koje posjetitelji web portala postavljaju pod objavljene tekstove te sve više neetičnih postova, većinom anonimnih komentatora, koji su nerijetko i drastični primjeri govora mržnje, česta su tema medijskih skupova u regiji. No, rješenja za sada nema jer nema obveze nakladnika web portala da sprječavaju objavljivanje komentara koji su neetični pa čak i protuzakoniti. Ne postoji niti obveza da se takvi komentari brišu ako se već pojave.

 

O ovoj temi ne raspravljaju samo medijski i komunikacijski stručnjaci  već i šira javnost a u Hrvatskoj se dramatičan povod za novu raspravu dogodio prošlog tjedna.

 

Naime, tada je u prometnoj nesreći poginula 32-godišnja glumica Dolores Lambaša. Kako se ona, uz glumljenje u popularnim TV serijama u medijima često pojavljivala i zbog svog privatnog života bila je u javnosti iznimno poznata osoba.

 

Nakon njene tragične smrti web portali su preplavljeni neukusnim i neetičnim komentarima, uključujući i one koji sadržavaju govor mržnje. No, niti tradicionalni mediji nisu mnogo zaostajali objavljujući sve – od mučnih detalja prometne nesreće do insinuacija o privatnom životu stradale glumice.

 

To je bio povod za razgovor sa glavnim tajnikom Hrvatskog novinarskog društva Vladimirom Lulićem koji se oglasio na Facebook stranici i napisao: Ne objavljujte ili brišite one koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. Takvih je danas i previše uz vijest da je preminula glumica Dolores Lambaša.

 

 

Neetičke komentare nemam, naravno, namjeru popularizirati, pa tako ni spomenute. Inače su komentari ispod članaka na internetu puni niskosti, uvreda, bezosjećajnosti, govora  mržnje, šovinizma, pozivanja na nasilje. Tome svakodnevno svjedočimo. Nisam za zabrane, ali nekakva je regulacija poželjna. Redakcije moraju biti odgovorne za sve što se objavljuje na njihovim stranicama, pa tako i za anonimne komentare. 

 

Nisu, istina, sve ekipirane za stalno praćenje što se objavljuje pod člancima, nemaju naprosto dovoljno ljudi, ali bi takvima kod ovakvih vijesti najjednostavnije bilo ukinuti mogućnost komentiranja. Ne bi se smjelo lajkove skupljati na tuđoj nevolji i zbog nekoliko R.I.P.-ova riskirati ovakve situacije.Ima, naravno, i ohrabrujućih primjera, pa i u o ovom slučaju iz vašeg pitanja, po kojima se vidi da su urednici to shvatili. 

 

No, po meni su još važnije medijska i novinarska samoregulacija i edukacija. Njihova snažnija prisutnost, međutim, izostaje. Očito je da ni novinari ne poštuju uvijek etička načela formulirana Kodeksom časti hrvatskih novinara i Publicističkim načelima,koje su zajednički donijeli HND, kao krovna novinarska organizacija, te nakladnici svih glavnih medija i njihovih udruga u Hrvatskoj.  

 

Jasno je da vijest o pogibiji poznate osobe izaziva pažnju javnosti, ali u takvim slučajevima treba postupati maksimalno obazrivo. Ne snimaju se unesrećeni ljudi u bolnici, ne objavljuju se njihove SMS i Facebook poruke, o situacijama u kojima se fotografiju leševi u lokvi krvi, makar bili i prekriveni, da se i ne govori.

 

Nitko, dakle, ne spori da se o nesrećama poznatih osoba treba informirati javnost, ali to ne bi smjelo prelaziti okvire vijesti. Iznimno je važno u takvim slučajevima štiti dostojanstvo unesrećene osobe i njezinih bližnjih. Svakako da to ne mogu biti upute precizne kao, primjerice, kako se rukuje s foto-aparatom i da nisu sve situacije iste. 

 

Poznato je da je za protivljenje ratu u Vijetnamu puno učinila fotografija snimljena netom prije no što će časnik južnokorejske vojske iz pištolja ubiti mladića, gotovo dječaka, navodnog Vjetkongovca, kao i da su i snimci unesrećenih ljudi iz Vukovara i Sarajeva doprinijeli senzibilizaciji svjetske javnosti za patnje tamošnjih ljudi. Jednako kao i snimke izmučenih iza bodljikave žice u BiH. 

 

Jasno je da fotografije koje prikazuju mučenja navodnih ili stvarnih terorista po američkim zatvorima ili u Iraku i Afganistanu nisu prijetnja nacionalnoj sigurnosti SAD-a, kako tvrdi tamošnja administracija, niti su pornografija smrti od koje treba zaštiti tankoćutnu javnost. Zabrana njihova objavljivanja je klasičan oblik cenzure i ništa drugo.

 

 

No, ovo o čemu govorimo je sasvim druga stvar. I nisu hrvatski mediji kada je o tome riječ svjetski presedan . Teško se protiv toga boriti. U posljednjih 20-ak godina su nestale već najmanje dvije, gotovo cijele generacije novinara koji su barem znali osnovne postulate struke. Ako ih nisu baš uvijek poštivali, siguran sam da nisu intimno mogli misliti da tada rade dobro svoj posao. Stasala je sada cijela nova generacija profesionalaca ili poluprofesionalaca koji su uvjereni, ili ih je netko uvjerio, da je etika relativna, da je stvar osobnog odabira. Da, zapravo, ne postoji.  Dakle, može i ovako i onako.

 

 

Jedini način je da shvate o čemu je tu riječ da ih se neprekidno pita bi li postupili jednako da je riječ o njima bliskim osobama. Novinari bi za poštivanje etičkih načela morali imati podršku u svojim uredništvima, ali to je već drugo pitanje koje zadire u uređivačko-poslovnu sferu medija, odnos vlasnika medija i redakcije, odnosno u (ne)postojanje unutarnje demokracije redakcija, a prije svega u način izbora glavnog urednika.

 

 

Civilizirano i pravno uređeno društvo vjerojatno ne bi reagiralo lešinarski. Ne bi se gomila sručila na plijen još topao od krvi, jer neke stvari, jednostavno, nisu pristojne. Može se govoriti o frustracijama koje izbijaju iz tih komentara, nalaziti im uzroke, ali novinarska struka mora sama prepoznati što je dobro a što nije. 

 

Mnoštvo novinara se zgrozilo nad komentarima pod vijest o smrti Dolores Lambaša, reagirali su na Facebooku, poznato mi je da su neke redakcije objavljivale samo komentare koji ne vrijeđaju pokojnicu ili nekoga drugoga, a neke su brisale one najmonstruoznije. Većina je ipak pustila bujicu, ni na koji način se ne ogradivši. HND je na svom službenom Facebook profilu objavio upozorenje redakcijama da su odgovorne za sve što piše na njihovim stranicama i podsjetio novinare na odredbe etičkih kodeksa.

 

Drago mi je da je ta obavijest izazvala veliki interes posjetitelja naše stranice, možda najveći do sada, i da su je mnogi prenosili na svoje profile. I prije smo slična upozorenja slali redakcijama i bilo je od toga neke kratkoročne koristi, ali s njima ne bi i javnost bila upoznata. Ovo se sada pokazalo kao dobar komunikacijski kanal.

 

No, koliko mi je poznato ima portala koji su ukinuli mogućnost komentiranja ispod članaka na mrežnim stranicama i otvorili tu opciju na Facebooku. 

 

Budući da vlasnici portala nisu i vlasnici servera Facebooka, za ono što se objavljuje nisu odgovorni. Dakle, neki su itekako svjesni da to što rade može biti i kažnjivo, pa su našli zaobilazan način da puštaju kanalizacijski smrad da se neometano širi. To je vrlo lukavo i zloćudno istovremeno. 

 

 

Hrvatsko vijeće za medije nije reagiralo na ovu situaciju. Trebalo je puno truda da HND nagovori nakladnike da zajedno osnujemo to Vijeće. Od prvih razgovora još u 2006. godini, nakon čega je entuzijazam zamro, do obnavljanja ideje negdje 2010. godine. Bilo je potrebno još godinu i pol dana da uspijemo. Tada sam osnutak Vijeća s entuzijazmom i gotovo pa euforično proglasio lijepom vijesti u moru ružnih. Ta  je organizacija osnovana i zbog ovakvih slučajeva, ali njezin rad, nažalost, još nije zaživio. 

 

Imali smo nekoliko slučajeva o kojima smo raspravljali, a oglasili smo se priopćenjem kada je bila riječ o jednoj isto tako delikatnoj situaciji. Članovi Vijeća su, međutim, volonteri koji profesionalno rade u svojim redakcijama i medijskim kućama, pa nije sve skupa jednostavno pokrenuti. Za utjehu, porođajne muke su imala slična vijeća i u Švedskoj, koje je staro više od stotinu godina, ili u Njemačkoj, koje je nastalo 50-ih godina prošlog stoljeća radi denacifikacije medija. 

 

Mukotrpan je to proces koji zahtijeva velik svakodnevni trud, spremnost na suradnju i svijest o dugoročnosti projekta. No, budući da se sve više živi od danas do sutra, da se stvari mijenjaju iz dana u dan, nije lako očuvati i učiniti živom jednu takvu, u osnovi vrlo kompliciranu organizaciju.  

 

Drago mi je da je u BiH Vijeće za štampu prisutno i prepoznato u javnosti. Ti ljudi odlično rade svoj posao, iako on možda nije uvijek vidljiv i uspješan. Ali, to je maraton, a ne utrka na sto metara.

Drago mi je da je u BiH Vijeće za štampu prisutno i prepoznato u javnosti. Ti ljudi odlično rade svoj posao, iako on možda nije uvijek vidljiv i uspješan. Ali, to je maraton, a ne utrka na sto metara. Važno je da svi shvatimo kako se samo kvalitetnim sadržajem može pokušati vratiti publika.

 

 

Nemam spoznaja da hrvatska vlada i parlament pripremaju nešto slično. Odluka suda koju spominjete je, po mom uvjerenju, ispravna, ali nisam siguran da je za svaku situaciju i da bi uvijek bila dobra. Da ne bi ispalo, lovili smo zeca, a istjerali vuka. Upravo zbog onoga što sam već rekao. Velik broj news-portala nije ni brojčano ni stručno ekipiran da bi mogao svakodnevno reagirati na poplavu komentara. 

 

S druge strane, internet je bezgraničan. Na njemu se objavljuju svakakve gadosti, ali prostora još više ima za vrijedne stvari. U načelu sam protiv bilo kakvih zabrana s vrha, jer one mogu, makar i bile vođene plemenitim namjerama dovesti do suspenzije demokracije.

 

 

 

Nedavno je povjerenstvo Ministarstva kulture na  javnom natječaju izabralo neprofitne medije kojima je dodijelilo novac za jednogodišnji rad. To će pomoći dijelu novinara koji su ostali bez posla u svojim prijašnjim redakcijama. U pravilu je riječ o iskusnim i dobrim novinarima koji se ne mire sa situacijom u kojoj su se mimo svoje volje našli i žele i dalje raditi. Ideja je da sadržaji tih portala ne ovise o oglasima i broju klikova, i da se novinarima omogući puna autonomija u radu. I to je pozitivna strana. 

 

S druge, pak, strane, imam osjećaj da u tom ministarstvu, pa i u Vladi, smatraju da se na taj način može doskočiti urušavanju kvalitete sadržaja do koje je zbog niza razloga došlo u komercijalnim medijima, posebno u tiskovinama. I na taj način pružiti građanima uravnoteženiju i objektivniju sliku društva. Samo, nisam siguran da mediji koje financira država mogu biti toliko neovisniji od onih koji se sufinanciraju od oglasa. 

 

Pa čak i da vlast predstavlja najprosvjećeniji, najizvrsniji i najosvješteniji segment društva, međuovisnost tog poslovnog odnosa mora kad-tad isplivati na površinu i u samom sadržaju i selekciji tema koje obrađuje. Pogotovo ako se neki od tih medija s vremenom pokaže da je pronašao svoj prostor i dosegao do većeg broja čitatelja. S druge strane, javni servisi kao što su HRT i agencija Hina imaju mehanizme kojima se mogu othrvati tom pritisku i autocenzuri. 

 

Oni jesu krhki, ali je potrebno uložiti i puno truda da prije svega ljudi koji tamo rade shvate da su u privilegiranom položaju u odnosu na kolege iz komercijalnih medija, te da  njihova odgovornost prema javnosti koja ih mora plaćati ne može biti stvar osobne odluke i tumačenja. Ne raditi u javnim servisima novinarski posao kako spada, kako novinarski i etički standardi zahtijevaju, po meni je ravno krađi.

 

A kao što i sami kažete, sprega oglašivača, politike i vlasnika ili predstavnika medija je iznimno čvrsta. Stoga, po meni, ne može biti točna teza, koja se često čuje, da su mediji danas pod većim pritiskom ekonomija nego politike. Utjecaj politike istina danas jest manje vidljiv, i čini se da se o političarima može napisati sve, a o velikim oglašivačima ništa. O bankama kao vjerovnicima većine tiskovina da ne govorim. Ali stvari nisu uvijek onakve kakve se čine. Te su veze gotovo pa neraskidive i prijete demokraciji u većoj mjeri nego što možda i zamišljamo. Ne samo kod nas.

 

Zato se od komercijalnih medija ne bi smjelo dizati ruke i tretirati ih kao poligon za promociju kratkoročnih ciljeva, pogotovo ne sada kada su, nažalost, na koljenima. Najavljeno povećanje PDV-a na novine, do kojega će kako sada stvari stoje vrlo vjerojatno doći,  još je jedan u nizu udara samoodrživosti medija. Istovremeno sam svjestan da je to teško bilo kome objasniti u situaciji kada se želi podići stopa PDV i na mlijeko. 

 

Za očekivati je tkao da će uskoro još novinara ostajati bez posla, da neće imati gdje drugdje raditi, a da će ih zamijeniti novinarski neobrazovani, od etike cijepljeni rukovatelji stranim jezicima i internetskim tražilicama, koji će biti još slabije plaćeni nego što su novinari danas. Slika nije nimalo lijepa, ali je važno o njoj govoriti dok ne bude prekasno. Ako već nije. Netko je jednom dobro rekao da je demokracija kao zrak. Shvatite da bez njih ne možete tek kada krenu nestajati.