Uz ime novinara Mortaze Behboudija vezuju se hrabrost, dosljednost, istrajnost i požrtvovanost. A iznad svega, vezuje se beskompromisna potraga za istinom i strast prema svom poslu. Tokom 31 godine svog života proveo je 10 mjeseci u talibanskom zatvoru u Avganistanu, tri mjeseca kao beskućnik na ulicama Pariza i osam mjeseci snimajući dokumentarac unutar najozloglašenijeg izbjegličkog kampa u Evropi, u koji je novinarima bio zabranjen ulazak.

“Izvještavao sam o napadima talibana, posebno na novinare, škole i džamije. U to doba, od 2012. do 2015. smo imali mnogo problema, ne samo sa talibanima. Tu su bili nesigurnost, međuetnički problemi, korupcija unutar vlade... Ali u isto vrijeme, ljudi su se školovali a ja sam sarađivao sa različitim medijima“, govori nam Mortaza.

 

Njegov život se naglo mijenja kada je objavio istraživanje o tome kako se talibani finansiraju kroz prodaju opijuma na jugu Avganistana. U istraživanju je učetvovao još jedan novinar.

 

“U aprilu 2015. godine, nakon tog istraživanja, dobili smo prijetnje od talibana. Moj kolega Javed se vraćao u rodni grad na sjeveru zemlje, talibani su ga uhapsili na putu i obezglavili. Prijatelj mi je rekao da ne smijem ostati u Avganistanu, jer će i mene ubiti. Ali nisam mogao da napustim Kabul. Imao sam dobar posao, dobru platu, stan. Nisam mogao sve to da napustim. Istovremeno, nisam želio da moju porodicu izlažem opasnosti”, pojašnjava. 

 

Tada pokušava da pronađe način da ode. Kontaktirao je različite ambasade u Evropi, tražeći zaštitu. Odgovor je dobio od Francuske, koja mu je ponudila vizu. Iskoristio je priliku i otputovao u Pariz. Sa sobom je ponio samo ruksak, nije imao novca. Niko nije znao gdje je, čak ni njegova porodica. 

 

“Nisam nikoga znao, nisam govorio jezik. Prva tri mjeseca sam spavao na ulici, ljudi nisu pričali sa mnom jer sam smrdio. Jeo sam hranu koju je na ulici dijelila jedna organizacija. Dok sam spavao u parku, ukraden mi je ruksak”, prisjeća se života po dolasku u Francusku.

 

 

Nakon tri mjeseca, stvari su počele da se mijenjaju na bolje. Volonterka koja dijeli hranu beskućnicima ga je pitala zašto je na ulici. Nakon što joj je ispričao svoju priču, dala mu je informaciju koja će mu promijeniti život.

 

“Ljudi inače nisu htjeli da pričaju sa mnom jer su mislili da tražim novac, a ja sam zapravo tražio informacije gdje mogu da se istuširam i jedem, gdje mogu da potražim zaštitu. Jednostavno niko nije želio da me sasluša. Kad sam joj sve to ispričao, dala mi je adresu jedne biblioteke u kojoj mogu besplatno da koristim računar i internet. Tamo sam pronašao mnogo organizacija kojima mogu da se obratim, a jedna od njih, UN agencija za izbjeglice, me je povezala sa udruženjem koje se zove Dom za novinare (La Maison des Journalistes)”, pojašnjava.

 

Dom za novinare je nevladina organizacija koja pomaže novinarima u egzilu. Osim smještaja i hrane, pružaju im usluge uz pomoć kojih ponovo mogu da izgrade svoj život i karijeru, poput pravne pomoći ili časova francuskog jezika.

 

“Kad sam ušao u sobu, spavao sam 24 sata. Bio sam jako umoran. Čak se nisam istuširao prije toga. Jednostavno sam bio toliko iscrpljen životom na ulici. Ali sada sam bio na sigurnom. Nakon toga sam dobio status političke izbjeglice, dali su mi dozvolu da radim i studiram”, pojašnjava.

 

Međutim, u tom trenutku rad nije podrazumijevao rad u novinarstvu. Kako i sam napominje, mnogi novinari, ljekari, advokati bježe iz svojih zemalja zbog rata i u Evropi rade poslove koji su daleko ispod njihovih kvalifikacija. Tako je bilo i sa njim, prvih osam mjeseci je radio u restoranu. 

 

“Želio sam svoj posao, da budem novinar. Počeo sam besplatno da pišem za jedan blog. Pisao bih tekstove na francuskom, a moj prijatelj ih je lektorisao jer moje poznavanje jezika nije bilo savršeno. Ljudi su se počeli interesovati za moje tekstove i polako sam počeo da dobijam poslove kao slobodni novinar. Recimo, izvještavo sam iz izbjegličkih kampova u Francuskoj”, govori.

 

 

Jedan angažman je vodio drugom i ubrzo je počeo da sarađuje sa javnim servisom u Francuskoj. Sada radi sa više od 15 medija u Francuskoj i drugim zemljama Evrope. S obzirom na to da se zanimao za temu migracija, pokrenuo je sajt Guiti news, zbog čega ga je Forbes uvrstio na svoju listu “30 ispod 30”, tokom 2019. godine. 

 

 

Naredne godine se uputio u Grčku, na ostrvo Lezbos. Tamo je bio aktivan kamp Moria, građen za 2.000 ljudi, da bi u tom trenutku u njemu bilo više od 20.000 izbjeglica i migranata. Njima nije bilo dozvoljeno da izađu iz kampa, a novinarima nije bilo dozvoljeno da uđu u njega. 

 

“Rekao sam sebi da moram otići tamo, čak i ako ne prodam svoje sadržaje nijednom mediju. A ako budem mogao, da snimim film ili video. Kad sam kupio kartu i zaputio se tamo, to je bio moj lični novac, a ne novac neke od redakcija”, pojašnjava svoj put do Grčke. 

 

U kamp je ušao kao izbjeglica a ne kao novinar, noseći sa sobom svoj telefon. S obzirom na to da govori persijski, arapski, engleski, francuski i druge jezike, mogao je da komunicira sa ljudima unutar kampa. Jedan događaj je vodio drugom i na tom užasnom mjestu proveo je punih osam mjeseci. Sve vrijeme je snimao svojim telefonom, dokumentovao situacije kojima je svjedočio i bio jedini novinar koji izvještava direktno iz kampa. 

 

“Na 20.000 ljudi je bilo samo 10 doktora. Nije bilo dovoljno kupatila i toaleta, ljudi nisu imali vode. Voda je bila dostupna samo dva sata dnevno, iako je vrijeme bilo izrazito toplo. Prvo što sam uradio jeste da sam im ispričao svoju priču, kako sam živio na ulicama Pariza. Nakon toga su mogli da mi vjeruju i ispričaju mi svoje priče. I dozvolili su mi da ih snimam”, govori. 

 

Ponosno ističe da su od 20.000 ljudi u kampu, njih 3.000 bili njegovi prijatelji. Ljudi su shvatali koliko je važno njegovo prisustvo unutar kampa pa su ga konstantno štitili. Policija nije znala da se on nalazi u kampu, ali je shvatila čim je počeo sa objavom sadržaja. 

 

“Na početku sam objavljivao sadržaje na društvenim mrežama i govorio šta se dešava u kampu. Neki ljudi mi nisu vjerovali, govorili su da to nije Evropa već Turska. Uskoro su ljudi počeli da reaguju na moje videe, mediji su tražili da im šaljem materijale”, prisjeća se. 

 

 

Osam mjeseci je dokumentovao život u kampu i prikupljao iskustva njegovih stanovnika. Taj materijal je pretočio u dokumentarni film Moria iza pakla (Moria Behind Hell). Za glavnog protagonistu filma izabrao je sveštenika iz Francuske po imenu Maurice. 

 

“Ako ne vjerujete meni, možete vjerovati njemu. On je bijelac, katolik, sveštenik, Francuz. On vam može ispričati priču umjesto mene”, govori Mortaza.

 

Kada je objavljen, film je privukao veliku pažnju javnosti. Sada niko nije mogao da osporava glasine o kampu Moria niti da ignoriše problem. Članice Evropske unije su se ubrzo organizovale i dio ljudi prevezle u svoje kampove. 

 

“Dvadeset hiljada ljudi je postalo 17.000, zatim 11.000. A onda je kamp izgorio i 11.000 ljudi je ostalo na ulici, da bi zatim bili prebačeni u vojni kamp”, govori o konkretnim rezultatima svog rada.

 

Kada je grčkim institucijama postalo jasno da se unutar kampa nalazi novinar koji za evropske medije izvještava o užasnim uslovima za život, prijetnje su počele da stižu. 

 

“Član Skupštine, koji je ekstremni desničar, je pisao o meni na društvenim mrežama, pozivao je na moje hapšenje. Njegovi pratioci su željeli da dođu i da mi polome ruke i noge. Srećom, dobio sam podršku Reportera bez granica i Evropske komisije. Objavili su tekst u kome govore da sam ja novinar na zadatku”, prisjeća se. 

 

 

Istovremeno, unutar kampa su ga štitili njegovi novi sugrađani. Tokom policijskih racija su ga sakrivali te dežurali dok je spavao. To je znatno otežalo ionako težak zadatak policije da pronađe jednu osobu među 20.000 njih. Sve to je za njega stvaralo i velike logističke probleme. Kada je morao da ide do grada, nije smio da koristi zvanični ulaz u kamp već je išao dužim i težim putem – četiri sata preko planine u jednom smjeru. 

 

“Jednom mi je izbjeglica iz Konga rekao da me je gledao na televiziji France24 preko interneta. Zahvalio mi je što im dajem glas i što govorim o situaciji unutar kampa. Vidio sam promjenu kada su poslali autobuse i avione po ljude, kako bi ih evakuisali”, prisjeća se. 

 

 

Film je do sada imao više od 200 projekcija, u različitim zemljama, pa čak i na Lezbosu. Sa junacima svojih priča je i dalje u kontaktu, mnogi od njih su u međuvremenu pronašli posao i počeli da iznova grade svoje živote. Jedna od njih je i djevojka koja je u kampu bila učiteljica drugoj djeci, iako je od njih bila starija tek nekoliko godina. Prvo je okupila malu grupu djece i predavala im gradivo ispod jedne krošnje, dok kišnim danima nisu imali nastavu. To je inspirisalo sveštenika da prikupi novac za gradnju improvizovane škole. U tim uslovima, školu je činila jedna prostorija napravljena od dasaka. Prvog dana se na nastavi pojavilo 600 djece. U vrijeme snimanja filma, djevojka je imala 16 godina. 

 

Nevjerovatna priča se ne završava ovdje. Početkom januara 2023. godine, Mortaza Behboudi je otputovao u Avganistan kako bi izvještavao o životu pod talibanskoj vlasti. Nakon dva dana ga je uhapsila talibanska obavještajna služba, dok je intervjuisao žene kojima su talibani zabranili da studiraju. U zatvoru je proveo 10 mjeseci. Kako navodi, konstantno je bio maltretiran i premlaćivan. Strahovao je za svoju bezbjednost. Pušten je na slobodu u oktobru 2023. godine, kada ga je sud oslobodio optužbi za špijunažu, ilegalnu podršku strancima i pomaganje pri prelasku granice. Tome je prethodila desetomjesečna kampanja Reportera bez granica, koji su pregovarali direktno sa talibanima o njegovom oslobađanju, ali i mobilizovali javnost kroz konstantne objave u medijima, pokretanje peticije za njegovo oslobađanje i organizovanje javnih događaja u njegovu čast. Mortaza Behboudi ističe da je pušten zahvaljujući naporima svojih kolega i svih medija koji su izvještavali o njegovom zatočeništvu.

 

Izrazito posvećen izvještavanju iz ratnih zona, 2022. godine je dobio Bayeux nagradu za ratne reportere, kao i nagradu Varenne. Osvojio je i nagradu za slobodu izražanja 2023. godine, koju dodjeljuje Internacionalna asocijacija novinarskih klubova (International Association of Press Clubs).