Gdje završava sloboda govora i počinje govor mržnje?

Gdje završava sloboda govora i počinje govor mržnje?

Gdje završava sloboda govora i počinje govor mržnje?

Osvrt na zakonski okvir i sudsku praksu u BiH.

foto: Pixabay/ilustracija

Mržnja je stanje koje je nemoguće regulisati pravom u smislu da se pravnim regulama nikome ne može naložiti da nekoga mrzi ili da nekoga voli. Međutim, može se ograničiti govor koji u svom korijenu ima mržnju. Iz mržnje proizlaze brojni negativni koncepti, kao što su: rasizam, šovinizam, ksenofobija, ili antisemitizam. Radna definicija govora mržnje je ona iz Preporuke 97(20) Komiteta ministara Vijeća Evrope od 30. 10. 1997., prema kojoj govor mržnje predstavljaju “svi oblici izražavanja kojima se širi, podstiče, promovira ili opravdava rasna mržnja, ksenofobija, anti-semitizam ili drugi oblici mržnje zasnovani na netoleranciji, uključujući netoleranciju izraženu kroz agresivni nacionalizam i etnocentrizam, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.”

Kod govora mržnje, za razliku od drugih oblika zloupotrebe slobode izražavanja (poput uvrede, klevete koje su usmjerene na izgled i sposobnosti pojedinca), ljude se omalovažava jer su članovi određene grupe. Riječ je uvijek o svim onim zabranjenim osnovama diskriminisanja, koji se u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te Zakonu o zabrani diskriminacije BiH nalaze u otvorenoj listi, što znači da organ uprave, sud može da utvrdi i neki drugi osnov koji nije naveden kao osnov diskriminisanja, prije iskaza “i svaka druga okolnost”. Govor mržnje proizvodi diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilne napade. Može se izvesti putem: govora, gesti, ponašanja, pisanja, perfomansa, crtanja grafita, posjećivanjem određenih događaja, precrtavanjem jednog od pisama na dvojezičnoj tabli, itd. Uvijek ima dvije komponente: a) izražavanje mrzilačkih poruka i b) mora biti usmjeren protiv određenog pojedinca koji je član grupe koja dijeli zajedničku karakteristiku koja se nalazi među osnovama koje su zaštićene od diskriminacije.

Član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na pravo na slobodu izražavanja, proklamuje da svako ima pravo na mišljenje, pravo na iznošenje informacija i ideja, a takođe sadrži i pravo na pristup informacijama. Stav 2. člana 10. sadrži  uslove za ograničenje slobode izražavanja, onda kada govor nije takvog intenziteta da negira vrijednosti Konvencije. Tako, ograničenje mora biti propisano zakonom, mora postojati legimitan cilj i mora biti neophodno u demokratskom društvu. Član 17. EKLJP sadrži zabranu zloupotrebe prava, kada smatra da sporne izjave predstavljaju govor mržnje i negiraju osnovne vrijednosti Evropske konvencije. Ovim članom isključuje se pravo na korištenje govora za promovisanje etničke mržnje, rasne mržnje, nasilja, terorističkih aktivnosti, negacionizma, revizionizma, religijske mržnje.

Razlozi za neadekvatnu sudsku praksu u BiH

Evropski sud za ljudska prava nije ni u jednom judikatu dao definiciju govora mržnje, ali je kroz niz presuda odredio faktore koji se trebaju promatrati kumulativno. Nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Article 19. ih je posebno podcrtala. To su:

1. kontekst,

2. pozicija govornika, politički status i pozicija u društvu, uticaj na publiku,

3. namjera govornika da podstakne mržnju,

4. sadržaj govora (samo se govor u javnom prostoru smatra govorom mržnje u smislu podlijeganja pravnim normama),

5. domašaj i

6. vjerovatnoća sa štetnim posljedicama.

Jedan od razloga zašto je malo presuda kojima se optuženi oglašava krivim je upravo taj što iz dosadašnjih slučajeva je razvidno da ni tužilaštva ni sudovi ne vode računa o ovih šest elemenata u totalitetu. To je posebno slučaj kod državnih pravosudnih institucija i najbolje se vidi da osim jednog slučaja, u kojem je optuženi sklopio sporazum o priznanju krivnje, nije bilo drugih slučajeva u kojima je optuženi osuđen za krivično djelo „Izazivanje, nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti“. Pred ovom institucijom do sada nije donesena nijedna presuda kojom se optuženi oglašava krivim. Ostaje da vidimo epilog za posljednja dva slučaja, onaj kojim je Urednik portala „Antimigrant“ oslobođen optužbe za izazivanje mržnje, i onaj kojim su pripadnici Ravnogorskog pokreta oslobođeni krivnje za izazivanje mržnje na području Višegrada.

Drugi razlog za neadekvatnu sudsku praksu je taj što su u krivičnopravnom smislu krivična djela koja spadaju u teorijski okvir govora mržnje regulisana u četiri krivična zakona, tj. postoji podijeljena nadležnost u ovoj oblasti. Riječ je o krivičnim djelima: “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti“ (KZ BiH, KZ F BiH i KZ BD BiH), “Neovlašteno posjedovanje ili ugrožavanje javnog reda putem radio ili televizijske stanice” (KZ F BiH i KZ BD BiH), “Javno izazivanje i poticanje nasilja i mržnje” (KZ RS) i “Nasilničko ponašanje na sportskoj priredbi ili javnom skupu” (KZ RS). Prema analizi sudske prakse koju smo kolegica prof. dr. Amila Ferhatović (Pravni fakultet Sarajevo) i ja izveli, ustanovili smo da se sva praksa od 2004. do aprila 2019. godine odnosi samo na krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti u svim krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini. U odnosu na samo 12 osoba za taj period je izrečena presuda kojom se optuženi oglašava krivim.

Od dosta sudija i tužilaca sam zapravo mogao čuti stav da se govor mržnje ne može procesuirati jer to krivično djelo ne postoji u krivičnim zakonima. U ranijem pasusu smo vidjeli da to nije tačno, jer ono što odgovara teorijskom konstruktu govora mržnje je djelimično pozicionirano u ovim krivičnim djelima izazivanja mržnje. Od njih treba razlikovati krivična djela počinjena iz mržnje, a koja su povezana sa govorom mržnje time da im govor mržnje najčešće prethodi, prati ili slijedi nakon krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Bosna i Hercegovina je pred Evropskim sudom za ljudska prava imala slučajeve za govor mržnje, a ne i za krivična djela počinjena iz mržnje.

Adekvatnije sankcionisanje optuženih za krivično djelo “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti” otežava i nepreciznost pravnih normi, tj. nije definisano šta je “mržnja”, “raspirivanje/raspaljivanje”, “razdor”, “netrpeljivost”. Nije u sudskoj praksi izgrađen koji je to stepen “narušenosti” odnosa između određenih segmenata. Nije definisana ni “javnost“. Postoji i sukob nadležnosti jer se dešava da za isto krivično djelo vode istragu više tužilaštva, ali da to na kraju procesuira ad hoc Tužilaštvo BiH. Možda bi najbolje rješenje bilo propisati ovo krivično djelo isključivo jednim krivičnim zakonom, i to državnim, uz preciziranje norme, koja bi u sebi sadržavala i proširenu “Inzkovu normu” (izmjene i dopune KZ BiH o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina). Ovo uz ogradu i ponavljanje činjenice da Tužilaštvo BiH do sada nije uspjelo sprovesti nijedan postupak za ovo krivično djelo sa presudom u kojoj se optuženi oglašava krivim kao epilogom. Mogući razlog je i što tužioci te predmete rade kao sporedni referat, pa se upućuje zaključak da bi možda trebalo provesti specijalizaciju tužilaca u ovom tužilaštvu za predmete govora mržnje.

Nadalje, govor mržnje nije regulisan samo normama krivičnog prava, već i upravnog prava (nadležan je Sud Bosne i Hercegovine za izborni proces), te građanskog prava. Na seminarima Centra za edukaciju sudija i tužilaca FBiH, u okviru projekta JUFREX koji implementira Vijeće Evrope, ali i u suradnji sa Fondacijom Centar za javno pravo i AIRE Centrom, ustanovili smo da se građanskopravna odgovornost za govor mržnje može ustanoviti putem postavljanja imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, primjenom, ali i tužbama za uznemiravanje kao formi diskriminacije po Zakonu o zabrani diskriminacije BiH (jednaka norma postoji u antidiskriminacijskom pravu Republike Hrvatske i najviši hrvatski sudovi su već donosili pravosnažne presude kojima su utvrđivali uznemiravanje govorom mržnje). Ovo posljednje bi značilo da se može i u upravnom postupku, te upravnom sporu kao njegovom logičnom slijedu utvrditi govor mržnje, od svih nadležnih sudova na svim nivoima vlasti u BiH, budući da se Zakon o zabrani diskriminacije primjenjuje i u upravnom postupku, pored  građanskog sudskog parničnog. Treba napomenuti da su Centar za edukaciju sudija i tužilaca FBiH (sudije mr. sc. Adnan Baručija, Kantonalni sud Zenica i mr. sc. Mihaela Jovanović, Kantonalni sud Tuzla, te moja malenkost) provodili analize sudske prakse iz građanskog prava za govor mržnje i nije pronađena nijedna presuda.

Smatram da nema smetnje da se pokuša i sa krivičnim postupkom i sa građanskim postupkom za isti slučaj. Tipičan je slučaj bio u Hrvatskoj, gdje je Z. M. bio oslobođen u jednom krivičnom postupku, jer je sud izveo zaključak da nije imao namjeru da podstiče na nasilje, ali je u parničnom postupku izgubio, jer se ustanovilo da je izvršio uznemiravanje/diskriminaciju govorom mržnje.

Koncept govora mržnje se razlikuje u svijetu. U Sjedinjenim Američkim Državama sav govor je slobodan do trenutka kad prijeti opasnost od fizičkog nasilja. U toj državi su zato moguće antisemitske demonstracije u židovskim četvrtima, nakon provedenog tzv. „clear and present danger“ testa. U Evropi je različit pristup. U Švedskoj i Danskoj npr. prisutan je objektivni pristup, gdje se gleda stvarni sadržaj poruke, tj. da li je govor: pogodan za nasilje, uznemiravanje ljudi i da li širi netrpeljivost prema drugima. Kod nas je prihvaćena subjektivna koncepcija, gdje se treba dokazati namjera, umišljaj kojim se podstiče na nasilje (mora biti i posljedica).

Internet kao javni prostor u Zakonu o prekršajima FBiH

Jedna od najaktuelnijih tema kada je riječ o govoru mržnje u BiH, u legislativnom kontekstu je propisivanje interneta kao javnog prostora. Stava sam da je ESLJP već odredio internet kao javni prostor, te da se to može isčitati iz presuda Suda u predmetima “Delfi protiv Estonije” i “Times Newspapers protiv Ujedinjenog Kraljevstva”, koje potenciraju kapacitet i sposobnost interneta da se komunikacija izvede, te mogućnost razmjene velike količine informacija. Tako se ukazuje na “važnu ulogu u povećanju pristupa javnosti novostima i facilitiranje diseminacije informacijama uopšte”.

U teorijskom smislu se vode rasprave da li je internet zapravo javni prostor budući da se govor mržnje najčešće odvija na društvenim mrežama, a da su one zapravo u privatnom vlasništvu. Podliježu pravu intelektualnog vlasništva, koje spada u privatno pravo. Da je internet javni prostor ide u prilog tome da država odlučuje da li će stanovništvo imati pristup istom, odnosno njegovom pojedinim dijelovima ili će se ograničiti/zabraniti. Da kod nas postoji pristup internetu svakom fizičkom i pravnom licu evidentno je, pa je i to prilog tezi da je u Bosni i Hercegovini već sad internet javni prostor, bez nekog posebnog regulisanja u zakonima.

Ipak, kako smo već ranije naveli, dosta bosanskohercegovačkih pravnika, pa i sudija i tužilaca propise gleda strogo formalno (primjenjuje uredbu a ne zakon koji reguliše tu materiju koju uredba samo razrađuje, primjenjuje zakon, zanemarivši Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda koju je obavezan da primijeni), pa postoji vjerovatnoća da u Zakonu o prekršaju, ako ne vide da je internet javni prostor, ne bi ga tako tretirali. Napominjem da prema više odredbi člana II. Ustava BiH, bosanskohercegovački sudija ima pravo da primijeni Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda direktno, iako nešto nije regulisano, odnosno ako je regulisano protivno Konvenciji i “strazburškoj” jurisdikciji. Jednak je problem sa “javnim interesom” kod neovlaštenog audio i video snimanja (ono je precizirano samo u Krivičnom zakonu Hrvatske, od svih država regiona).

Da li bi se nešto poboljšalo definisanjem interneta kao javnog prostora u Zakonu o prekršajima, nisam siguran, moguće da bi to zapravo vodilo ka cenzuri. Napominjem da u Hrvatskoj se više puta događaj tretirao kao remećenje javnog reda i mira, a ne kao javno poticanje na nasilje i mržnju iz člana 325. Kaznenog zakona Hrvatske. Najbolje rješenje bi, po mom mišljenju, bilo donošenje Zakona o elektronskim medijima Bosne i Hercegovine, kojim bi se riješilo ovo pitanje. Smatram da njemački zakon NetzDG za govor mržnje na internetu nije rješenje, posebno zbog toga što je imao ograničen efekt i nije uspio suzbiti govor mržnje online.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje