„Sarajevski dnevnik“ je često objavljivao i kratke priče, uglavnom sovjetskih savremenih pisaca, specifično pisaca socrealističke proze. 

foto: Dim Hou on Unsplash

Kada biste uzeli da čitate „Sarajevski dnevnik“, dnevni list koji je počeo izlaziti u julu 1945. godine, možda biste pomislili da u svijetu nije bilo druge kulture do sovjetske. Jugoslavija je u vrijeme pokretanja ove dnevne novine već bila oslobođena, ali Drugi svjetski rat u svijetu još nije bio završen. Bilo je to vrijeme velikog kulturnog, obrazovnog, privrednog, ali i ideološkog zamaha pobjedničke Komunističke partije Jugoslavije.

Mnogi listovi i glasila koja su iskrsla iz narodnooslobodilačke borbe bila su osnovno ideološko sredstvo za pridobijanje stanovništva. Međutim, iza vijesti iz svakodnevnog političkog i društvenog života postratne Jugoslavije, u ovom dnevnom listu koji je izlazio nešto duže od godine, može se nazrijeti iscrtavanje međunarodnih odnosa i uticaja na novu Jugoslaviju.

Dostupnost sadržaja ove novine, koju digitalizira Infobiro Mediacentra Sarajevo, povećana je kroz projekat „Online pristup kulturnoj baštini za građane Općine Centar“. Sarajevski dnevnik izlazio je od jula 1945. do decembra 1946., svaki dan osim nedjelje. Posljednji broj je objavljen 31. decembra 1946. godine.

Među vijestima o obnovi privrednih kombinata, udarničkim naporima, špekulantima i nabijačima cijena, uhapšenim narodnim neprijateljima i kolaboracionistima, „Sarajevski dnevnik“ je nudio i vijesti iz kulture. No, potrebno je naglasiti, nisu tu bile samo obične novinske vijesti prilagođene za široke narodne mase. „Dnevnik“ je često objavljivao i kratke priče, uglavnom sovjetskih savremenih pisaca, specifično pisaca socrealističke proze. Otud ono zapažanje s početka ovog teksta.

Zajedničko svim tim objavljenim pričama je da slave malog čovjeka koji u „Velikom otadžbinskom ratu“ daje svoj skromni doprinos odbrani velikog saveza sovjetskih naroda. Takve su priče „Majka“ izvjesnog Kurganova (potpisana samo prezimenom autora) ili „O životu i smrti“ V. Gorbatova. One novom jugoslovenskom čovjeku trebaju približiti sovjetsku borbu, pokazati je sličnoj borbi kakvu su i sami vodili. Napisane u patetičnom tonu, ove priče će, isfiltrirane književnom historijom, postati zaboravljene.

S druge strane, najveći pisci SSSR-a, stradali i ušutkani u Staljinovim čistkama nepunu deceniju ranije, svoju recepciju u Jugoslaviji ostvariće tek godinama kasnije, mnogi i posthumno. U tom kratkom periodu između pobjede u Drugom svjetskom ratu i rezolucije Informbiroa, savremena sovjetska književnost je uzeta kao ideal kojem se treba stremiti, što se ogleda i u ovom listu. Tek će na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1952. godine u Ljubljani Miroslav Krleža proglasiti kraj dominacije ere socrealizma.

Zanimljiv je bio i pokušaj da se ruska avangardna poezija približi široj čitalačkoj publici. Tako „Sarajevski dnevnik“ u jedanaestom broju donosi članak naslovljen „Majakovski“, autora V. Kašalova i V. Jahoutova. Iako je sam pjesnik odbacivao tradiciju, autori navode da  je „poezija Majakovskoga obilježena pečatom današnjega novotarstva, koje nije rušenje već produžavanje i novo razvijanje velikih tradicija ruske literature“, pa dodaju da „Majakovski nije pjesnik koji nema srodnika, on je tijesno vezan s poezijom revolucionarne demokracije, čiji je vrhunac bio Nekrasov“, pokušavajući ga vezati za korijen koji je on sjekao.

Autorski dvojac se poziva i na „oca“ socrealizma Maksima Gorkog „koji je 1913. godine pisao jednome od svojih korespondenata, nekome mladom pjesniku: 'Rusiji nedostaje jedan velik pjesnik. Talentiranih ima dosta, čak je i Igor Severjanin darovit! Ali potreban je pjesnik velik kao Puškin, Mickijević ili Schiller, potreban je pjesnik demokrata i romantik, jer smo mi Rusija, demokratska i mlada zemlja'. Pjesnik, kakvog je pretskazao Gorki, postade Majakovski“, zaključuju oni. Majakovski nije bio nepoznat pjesnik u međuratnoj Jugoslaviji, posebno je bio popularan među ljevicom, ali je bio pjesnik kojeg su čitali drugi pjesnici. U socijalističkoj Jugoslaviji, recepcija Majakovskog je dobila nove razmjere.

List je u promociji sovjetske kulture samo mjesec nakon prvog broja otišao i korak dalje. U broju od 6. augusta 1945. urednici lista obavještavaju čitaoce da će od desetog dana tog mjeseca uz novine izlaziti i „kulturno-prosvjetno naučni prilog“, a okviru kojeg će prvo izlaziti roman u nastavcima „Kako se kalio čelik“ Nikolaja Ostrovskog. U članku se napominje da će „roman biti štampan na posebnom listu, koji će se moći kidati i ostavljati — tako da čitaoci mognu sačuvati sve strane, uvezati i dobiti knjigu“. Reprezentativno djelo socrealizma je izlazilo i u obliku knjige, ali ga je trebalo lansirati i do široke čitalačke publike.

Izvještavanje o dolasku sovjetske omladine, posjetama kulturno-umjetničkih grupa, izložbama sovjetskih umjetnika, snimanju sovjetskih filmova u Jugoslaviji, redovno je, ako ne na dnevnom, onda na sedmičnom planu „Dnevnika“. O sovjetskoj umjetnosti se govori samo u superlativima, članci opisuju sveopšte interesovanje za sovjetske kulturne pregaoce, dok kritički odmak ne postoji. U tim godinama idealizacije Staljina i SSSR-a, ni Josip Broz Tito nije uživao tako izdignut status. Kolika je pomama, vještačka ili ne, za sovjetskom kulturom tada vladala, najbolje ilustruje kratki članak iz broja koji je objavljen 25. septembra 1945. naslovljen „Gosti iz bratskog SSSR-a“.

Sarajevski dnevnik / Infobiro.ba

„Čitali smo nekoliko puta kako u Sarajevo dolaze i prolaze pojedini istisnuti gosti iz Sovjetske Rusije. Bi li bilo moguće do Odbor našeg društva za kulturnu suradnju sa SSSR-om, angažuje kojega od tih i prolaznika ili gosta, da nam održi jedno kratko, makar i improvizirano, predavanje iz svoje oblasti ili ma iz čega? Takve bi priredbe, nema sumnje, naišle na veliko interesovanje kod publike“, molećivim tonom se obraća autor zvaničnicima među čitaocima.

Tadašnja sovjetofilija je ponekad, u želji da se bude „veći komunista i od Staljina“, dobijala i svoju grotesknu dimenziju. U kratkom članaku „Filmske zagonetke“ od 15. oktobra 1945. iz rubrike „Čitaoci pišu“ dušebrižni autor pokušava duhovito da poduči vlasnika nekog kina.

„U Sarajevu se daje jedan lijep sоvjetski muzički film. Vlasnik bioskopa oštampao je plakate, na kojima krupnim slovima piše 'Aktrisa'… Interesovalo me, šta znači taj naslov?! Čim je počeo film, zaključio sam - da se ne radi možda o nekom događaju iz arktika, ili o nekom rijetkom imenu, nego - jednostavno - o umjetnici. Film se ustvari zove 'Artiska' što na ruskom znači - umjetnica! Zaista, vlasnik bioskopa bi se mogao postarati da ispravno obavijesti publiku o nazivima filmova, jer se ne radi o kaubojskim filmovima čiji se naziv sa engleskog teško prevodi“.

Osim što čitalac ne zna da je i „aktrisa“ ruska riječ (glumica), u pokušaju da ispravi vlasnika kina on griješi u pisanju riječi „artistka“, što doista znači umjetnica. Teško bi se sada moglo doći do informacije kako se film doista zvao, jer iz ovog kratkog opisa bi moglo biti i jedno i drugo. Nezadovoljni čitalac ide i korak dalje u pridici kada napominje da „se ne radi o kaubojskim filmovima čiji se naziv sa engleskog teško prevodi“, aludirajući na jezičku bliskost slavenskih jezika, ali i unižavajući američku kulturu. Ova minijatura lijepo oslikava rađanje jednog novog ukusa uslovljenog blokovskim podjelama.

Veze SSSR-a i Jugoslavije formalizirane su i kroz udruženja koja su promovirala kulturnu razmjenu između dvije zemlje. Cijeli broj lista od 19. jula 1946. posvećen je godišnjoj skupštini Društva za kulturnu saradnju Bosne i Hercegovine sa Sovjetskim savezom. Veliki članak „Narodi Bosne i Hercegovine koriste iskustva silnog kulturnog napretka sovjetskih naroda“ donosi izvještaj o tome šta je sve urađeno za jednu godinu na povezivanju kultura. Skupštini prisustvuju i najviši politički zvaničnici tada Narodne republike Bosne i Hercegovine Vojislav Kecmanović, Rodoljub Čolaković, Sulejman Filipović, Ante Babić i drugi.

U uvodu se citira i predsjednik društva, budući nobelovac Ivo Andrić.

„U njegovoj ličnosti (ambasadora Lavrentijeva op.a.), 'rekao je predsjedavajući Andrić, pozdravljamo njegovu zemlju, veliki bratski Sovjetski savez sa kojim želimo da razvijamo čvrste kulturne veze koje će, uz političke i privredne veze, stvoriti nerazdruživu zajednicu misli i akcije između naših bratskih zemalja'“, poručio je tada pisac.

Među aktivnostima Društva navode se i osnivanja odbora u mnogim bh. gradovima: „U unutrašnjosti su osnovani odbori Društva za kulturnu saradnju B. i H. sa SSSR-om u Mostaru, Bijeljini, Zenici, Banjoj Luci, Bos. Gradišci, Bos. Novom, Prijedoru, Mrkonjić Gradu, Travniku“.

Na kraju se iskristalizirao zaključak da Jugoslavia treba nastaviti pratiti SSSR.

„U toku svog jednogodišnjeg rada došli smo do uvjerenja da poznavati kulturne tekovine sovjetskih naroda znači proširiti svoje vidike i izoštriti svoj pogled da bolje vidimo sadašnjost i budućnost i da bi tako mogli bolje napredivati naša država i naši narodi. Dužnost je svakog rodoljuba da radi na tome“.

Međutim, ta zagledanost u Sovjetski savez splasnuće ubrzo, samo dvije godine od postavljanja ovih ciljeva, poslije nesuglasica između Tita i Staljina koje će zacementirati rezolucija Informbiroa, a poslije koje će sovjetski „vrhovni vođa“, ideal jugoslovenskih komunista, preko noći ovdje postati nepoželjan. Hiljade zagriženih komunista će tu slijepu ljubav platiti višegodišnjom robijom na Golom otoku.

„Nerazdruživa zajednica misli i akcije između naših bratskih zemalja“, koju je optimistično najavljivao Andrić, nikad neće biti uspostavljena, jer će Jugoslavija krenuti vlastitim putem u blokovskoj podjeli svijeta. S druge strane, sovjetska kultura će nastaviti da živi u Jugoslaviji, otvarajući nove dimenzije recepcije. Blagodareći piscima disidentima, u Sovjetskom savezu zabranjenim, pred Jugoslovenima će se naknadno objelodaniti svi užasi staljinizma, a koji će političkoj eliti Jugoslavije poslužiti kao dokaz da su odabrali pravi put nesvrstanosti.

Današnje čitanje „Sarajevskog dnevnika“ korisno je za razumijevanje jednog kratkog perioda, želja i stremljenja novonastale države, kao tankog sloja u geološkom uzorku tla kojeg je prekrila neka druga nijansa prašine.

Tekst je realiziran u sklopu projekata “Online pristup kulturnoj baštini za građane općine Centar” koji se implementira u oviru projekta ReLOaD2, koji finasira EU, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Projekte se realizuje na području Općine Centar i sufinansira ga istoimena općina.