Odgovornost profesionalnog novinarstva jeste izvještavanje zasnovano na činjenicama i kontekstu, a ne na prenošenju političkih poruka.

foto: Pixabay / Ilustracija

Dok porodice žrtava obilježavaju godišnjice genocida i drugih ratnih zločina te odaju počast ubijenima, javni prostor u Bosni i Hercegovini ponovo postaje mjesto političkih obračuna. Umjesto da komemoracije budu prilika za dostojanstveno sjećanje i podsjećanje na sudski utvrđene činjenice, u fokusu javnosti nerijetko se nađu izjave političara kojima se negiraju presude međunarodnih sudova, relativiziraju ratni zločini ili produbljuju etničke podjele.

Takve izjave vrlo brzo postaju vijesti. Mediji ih često prenose bez dodatnog konteksta, bez podsjećanja na činjenice utvrđene pred međunarodnim i domaćim sudovima i bez objašnjenja posljedica koje takve poruke imaju za društvo. Time političke izjave prestaju biti samo dio dnevne politike i postaju dio javnog narativa koji oblikuje način na koji društvo razumije prošlost.

Iako ne mogu uticati na to kako političari koriste godišnjice ratnih zločina za dnevno-političke obračune, novinari mogu odlučiti hoće li biti kanal za prenošenje njihovih poruka ili će javnosti ponuditi činjenice, kontekst i sadržaj koji neće doprinositi novim podjelama i retraumatizaciji ljudi koji su preživjeli rat. Upravo u tome leži jedna od ključnih odgovornosti profesionalnog novinarstva.

Urednik portala Buka Aleksandar Trifunović smatra da su pojedini mediji odavno odustali od te odgovornosti.

„Ako se na isti način suočavate s prošlošću, kao što to radi vladajuća politika - negirate zločine, ismijavate ih, bit ćete nagrađeni kroz marketing. Međutim, ako to propitujete, kao što to Buka radi, onda vas u takvom društvu očekuju prozivanje i etiketiranje“, kaže Trifunović.

Prema njegovim riječima, problem nije samo u pojedinim redakcijama nego u društvu koje decenijama izbjegava ozbiljno suočavanje s prošlošću.

„Mi imamo društvo koje se ne želi suočiti s prošlošću, društvo koje potire činjenice“, upozorava Trifunović.

Dodaje da Bosna i Hercegovina nema brza rješenja za ovakav problem, ali vjeruje da bez prihvatanja činjenica, nema ni trajnog mira.

„Žrtva toga su samo ljudi koji žive u ranjenim gradovima. Mi ćemo se kad-tad okrenuti istini“, kaže Trifunović.

Kada vijest postane nova trauma

Posljedice ovakvog izvještavanja ne ostaju samo u medijskom prostoru, već utiču i na javni diskurs. Za ljude koji su preživjeli genocid i druge ratne zločine, svaka politička poruka kojom se negiraju ili relativiziraju njihova iskustva može značiti ponovno proživljavanje traume.

Period obilježavanja godišnjica za mnoge preživjele predstavlja najteži dio godine, kaže psihologinja Aida Mustačević-Cipurković, koja godinama radi sa žrtvama ratne torture u organizaciji Vive žene iz Tuzle, gdje su kroz programe tokom posljednje tri decenije prošle hiljade žena i djece koji su preživjeli različite oblike ratnog nasilja.

„Vi niste svjesni da tada žrtve činite nevidljivima, negirate ih kao osobe, negirate njihove patnje. Kao društvo se nismo suočili s prošlošću na način prihvatanja, a onda kao posljedicu imamo poruke negiranja koje žene dodatno uznemire“, kaže Mustačević-Cipurković.

Objašnjava da mnoge žene koje su preživjele rat danas žive same i svakodnevno prate medije. Kada javni prostor ispune političke poruke negiranja, vraćaju se osjećaji straha koje su godinama pokušavale prevazići.

„Povišeno su osjetljive, prisjećaju se svega kao da se dogodilo jučer. Taj strah se manifestira i kroz svakodnevni život. Jedna grupa žena mi je, nakon porasta tenzija u jednom gradu, rekla: 'Mi smo spremne da se ubijemo da ne padnemo njima u ruke.' Druge govore da uvijek imaju spakovane torbe“, govori Mustačević-Cipurković.

Njihova iskustva pokazuju da način na koji mediji izvještavaju o ratnim zločinima nije samo pitanje profesionalnih standarda nego i pitanje društvene odgovornosti. Izvještavanje može pomoći očuvanju kulture sjećanja, ali može i produbiti osjećaj nesigurnosti kod ljudi koji posljedice rata nose i tri decenije kasnije.

Mediji nisu stenografi političkih izjava

Pojedini mediji u Bosni i Hercegovini, poput javnog emitera u entitetu Republika Srpska RTRS i agencije SRNA, godinama unazad su u izvještajima Memorijalnog centra Srebrenica naznačeni kao mediji koji negiraju genocid.

Ni mediji koji ne negiraju ratne zločine često ne odlaze mnogo dalje od pukog prenošenja političkih izjava. Umjesto da ih stave u kontekst sudski utvrđenih činjenica, objavljuju ih kao dnevno-političke vijesti, ostavljajući publici da sama procjenjuje šta je činjenica, a šta politička manipulacija.

Denis Džidić, izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže (BIRN BiH), smatra da se način izvještavanja o ratnim zločinima značajno promijenio u odnosu na period kada su pred međunarodnim i domaćim sudovima vođeni najvažniji procesi.

„Tada su pojedini novinari godinama pratili ista suđenja i razvijali ekspertizu. Danas su ratni zločini uglavnom svedeni na dnevne vijesti. Publika traži kratke informacije, redakcije skraćuju tekstove, a upravo tada najčešće nestaje kontekst“, kaže Džidić.

Prema njegovim riječima, otvorena pitanja iz prošlosti i dalje predstavljaju jedno od najvažnijih političkih oružja u Bosni i Hercegovini.

„Živimo u realnosti u kojoj većina politika koristi prošlost kako bi društvo držala podijeljenim i u strahu. U tome učestvuju i propagandni mediji“, kaže Džidić, dodajući da je, prema njegovom mišljenju, RTRS propagandni medij.

„Imamo medije koji su kroz vlasničke strukture direktno povezani s politikom, poput ATV-a, ali i veliki broj anonimnih portala koji služe isključivo za širenje propagande“, ističe.

Izvještavanje o godišnjicama ratnih zločina mora biti zasnovano na činjenicama, a ne na političkim interpretacijama, stav je univerzitetskog profesora komunikologije prof. dr. Seida Masnice.

„Kada govorimo o izvještavanju o godišnjicama ratnih zločina i genocida, osnovno polazište novinarske profesije treba biti činjenica, a ne politička interpretacija činjenica. Postoje međunarodni standardi i etički kodeksi novinarstva koji naglašavaju obavezu tačnog, odgovornog i kontekstualiziranog izvještavanja, posebno kada je riječ o temama koje nose veliki društveni i emotivni naboj“, govori.

Masnica naglašava da je uloga medija da javnost podsjećaju na činjenice koje su utvrđene pred domaćim i međunarodnim sudovima.

„Važno je podsjetiti javnost na utvrđene činjenice – šta se dogodilo, koje su presude donijeli domaći i međunarodni sudovi, ko je odgovarao i kakve su pravne kvalifikacije zločina. Sudski utvrđene činjenice predstavljaju pouzdan okvir koji doprinosi tačnom informiranju građana i smanjuje prostor za dezinformacije, relativizaciju ili negiranje zločina“, kaže profesor.

Dodaje da političke izjave mogu biti dio novinarskog priloga, ali nikada ne bi smjele zamijeniti činjenice.

„Ukoliko političke izjave sadrže negiranje ili osporavanje sudski utvrđenih činjenica, odgovornost novinara je da takve navode odmah stavi u odgovarajući kontekst i suprotstavi ih relevantnim činjenicama i pravosnažnim presudama, a ne da ih prenosi bez objašnjenja“, naglašava.

Prema njegovim riječima, profesionalno novinarstvo ne bira između političkih strana, nego između činjenica i neutemeljenih tvrdnji.

„Takav pristup ne doprinosi produbljivanju podjela, nego jača povjerenje javnosti u medije i doprinosi kulturi dijaloga, poštovanju žrtava svih nacionalnosti i izgradnji društva koje se temelji na istini, odgovornosti i međusobnom uvažavanju“, ističe Masnica.

Odgovornost medija ne završava objavom izjave

Međunarodne smjernice za izvještavanje o traumama i ratnim zločinima ukazuju da mediji imaju odgovornost da političke izjave ne prenose bez provjere i odgovarajućeg konteksta. Kada se negiranje sudski utvrđenih činjenica objavi bez objašnjenja ili bez podsjećanja na relevantne presude, publika može steći utisak da je riječ o legitimnom političkom stavu, a ne o osporavanju činjenica utvrđenih pred sudovima.

Odgovorno izvještavanje podrazumijeva više od pukog prenošenja izjava. Ono znači ponuditi kontekst, podsjetiti na činjenice utvrđene u presudama, dati prostor glasovima preživjelih i stručnjaka te izbjeći senzacionalističke naslove koji političke provokacije stavljaju ispred ljudskih priča.

Brojne međunarodne organizacije koje se bave medijskim slobodama i profesionalnim standardima godinama upozoravaju da izvještavanje o osjetljivim i traumatičnim temama zahtijeva poseban nivo odgovornosti. UNESCO u svojim smjernicama naglašava da je zadatak novinara informirati javnost na osnovu provjerenih činjenica, bez senzacionalizma i bez davanja dodatnog prostora narativima koji šire mržnju ili produbljuju društvene podjele.

Slične preporuke daje i OSCE, koji ističe da mediji ne bi smjeli postati platforma za govor mržnje niti nekritički prenositi izjave koje negiraju zločine ili podstiču netrpeljivost. Kada je izvještavanje o takvim izjavama u javnom interesu, one moraju biti predstavljene uz odgovarajući kontekst, podsjećanje na sudski utvrđene činjenice i relevantne suprotne informacije. U suprotnom, mediji rizikuju da, umjesto informiranja javnosti, doprinesu širenju štetnih narativa.

Međunarodne smjernice također preporučuju da fokus izvještavanja bude na činjenicama i iskustvima žrtava, a ne na političkim provokacijama. Precizna terminologija, provjera informacija i izbjegavanje senzacionalističkih naslova posebno su važni prilikom izvještavanja o ratnim zločinima i komemoracijama, jer način na koji mediji oblikuju javni diskurs može doprinijeti smanjenju tenzija, ali i njihovom produbljivanju.

Profesionalno novinarstvo zato nije samo pitanje poštovanja etičkog kodeksa. U društvu koje se ni tri decenije nakon rata nije u potpunosti suočilo s prošlošću, ono predstavlja jedan od rijetkih mehanizama koji može spriječiti da politička propaganda potisne činjenice i da se manipulacija prošlošću pretvori u novu traumu za one koji su rat već jednom preživjeli.

Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.

___