Konferencija 'Pedagoški kompas u medijskom labirintu' ukazala je na značaj medijske i informacijske pismenosti – od vrtića do fakulteta, ali i za sve generacije.

foto: Mirza Ajnadžić

Kako učenike obrazovati za medijsku pismenost, koliko je to moguće u okviru obaveza koje nastavnici imaju u procesu podučavanja i kako najmlađe zaštititi od prekomjerne upotrebe ekrana, bile su teme trodnevne međunarodne naučne konferencije „Pedagoški kompas u medijskom labirintu – prilike i izazovi“ koja je održana u Sarajevu.

S obzirom na to da UNESCO zagovara viši stepen medijske pismenosti ukupnog stanovništva zemalja članica, a usljed brzog razvoja digitalnih tehnologija i posljedica koje nosi njihovo nekontrolisano korištenje, pred obrazovnim i medijskim stručnjacima otvorilo se mnogo izazova. Problem je veći jer, prema riječima učesnika i učesnica Konferencije, istraživanja u pojedinim školama i fakultetima širom regije zapadnog Balkana, ali i šire, pokazuju da učenici i učenice i studenti i studentice nemaju ni elementarna znanja iz medijske pismenosti, a izloženi su velikom broju informacija.

Učesnici panel-diskusije „Medijska i informacijska pismenost u obrazovnim politikama i primjeri implementacije u zemljama u regiji“ otvorili su pitanje da li medijsku pismenost treba podučavati fakultativno, kroz sekcije, zaseban predmet ili kroskurikularno. Razgovor je pokazao da, na primjer, u Albaniji rade u dva pravca – na nastavničkim fakultetima kroz edukaciju budućih edukatora i kroz edukaciju nastavnog osoblja koje radi u školama, dok u Crnoj Gori, uglavnom zahvaljujući UNESCO-u, povezuju resorna ministarstva, škole, organizacije civilnog društva i akademsku zajednicu.

„Medijska pismenost je sastavni dio ljudskih prava i interes za učenje kod svih koje smo pozvali je veliki, ali je nastavnicima teško da shvate zašto je medijska i informacijska pismenost važna i kako da je ugrade u sve predmete, poput matematike. S druge strane, teško je mjeriti uspješnost ili monitorisati rezultate, posebno ako radite kroskurikularno, jer ne postoje pouzdani modeli monitoringa“, rekao je Erlis Cela iz Medijskog instituta Albanije.

Amila Planinčić iz ureda UNESCO-a u Sarajevu rekla je da u Crnoj Gori bilježe sjajne primjere ugradnje medijske i informacijske pismenosti u različite predmete, poput biologije ili likovnog.

„UNESCO podržava pristup podučavanju koji država odabere, ali je dobro da postoje i kampanje i obuke za sve generacije“, rekla je Planinčić.

'Kasnimo, vrijeme nas je pregazilo'

Lea Čengić, voditeljica Odsjeka za sadržaje i medijsku pismenost u Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH, pojasnila je da je praksa kreiranja programa i sadržaja za podučavanje medijske pismenosti različita od zemlje do zemlje i da su možda regulatori najbolja adresa za razvijanje programa za podučavanje medijske pismenosti, ali...

„Vlasti to shvataju kao trošak, a ne kao investiciju i ne razumiju promjene na medijskom tržištu. Primjera radi – influensere ne možemo ignorisati, nego publiku moramo educirati o njihovim sadržajima. To, međutim, nije posao samo jedne institucije, nego više njih, među kojima je, recimo, i Zavod za statistiku“, rekla je Čengić.

Podsjetila je da je Kanton Sarajevo, zahvaljujući pomoći UNESCO-a, dobio dokument koji bi mogao biti osnova za razvoj programa za podučavanje medijske pismenosti, ali da ga obrazovne vlasti ignorišu.

Profesorica Lamija Silajdžić sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu rekla je da akademska zajednica može dati ekspertizu i dubinsku analizu, te da su već izradili četiri publikacije.

„Medijsku pismenost treba podučavati kroz različite oblasti i predmete, treba uključiti školske biblioteke koje su izuzetan resurs. Mi u Kantonu Sarajevo imamo strategiju za integraciju medijske i informacijske pismenosti u obrazovni sistem, ponudili smo i akcioni plan, ali nema onih koji to treba da realizuju – ni na ovoj konferenciji, ni na drugim mjestima gdje se razgovara o ovoj temi. Na fakultete dolaze studenti bez svijesti o značaju medijske pismenosti“, upozorila je Silajdžić.

Čengić je zaključila da je odnos prema postojećoj Strategiji neodgovoran i da se kasni s razvojem medijske pismenosti svih generacija.

„Kasnimo, vrijeme nas je pregazilo, pogotovo u posljednje dvije godine sa širenjem vještačke inteligencije“, zaključila je Čengić.

O uticaju medija na ponašanje mladih

Na panelu „Mediji kao pedagoški resurs: Odgoj s medijima i odgoj za medije“ profesorice Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Emina Dedić Bukvić, Sandra Bjelan, Amela Dautbegović i Lejla Kafedžić govorile su o uticaju medija na ponašanje mladih.

Bjelan je predstavila rezultate istraživanja prema kojima društvene mreže oblikuju stavove mladih ljudi o tome kako bi trebali izgledati i živjeti, ali i da većina mladih misle da nisu neiskreni pri vlastitom predstavljanju na društvenim mrežama, dok vjeruju da većina drugih jeste.

Dautbegović je upozorila na razorni uticaj digitalnih tehnologija koje ugrožavaju zdravlje i dovode do gubitka socijalnih vještina, te naglasila da je medijska pismenost važna jer razvija kritički odnos prema sadržajima koji mogu imati negativan uticaj.

Kafedžić je podsjetila da je pristup informacijama uslov za slobodno izražavanje, ali da osobe s poteškoćama često nemaju pristup informacijama jer, osim što ponekad nemaju ni pristup obrazovanju, mediji nemaju titl, gestovni tumač, prilagođenu audio-komponentu, a web-stranice su nepristupačne za pojedine kategorije stanovništva.

Ukazano na probleme, ali i predstavljena korisna iskustva

Kroz četrdesetak prezentacija predstavljen je niz vrlo korisnih iskustava, ali je ukazano i na postojeće probleme.

Radenko Udovičić govorio je o potrebi da prosvjetni radnici, kako bi mogli obučavati učenike u pravcu medijske pismenosti, moraju biti široko obrazovani, pratiti medije i društvene mreže, poznavati kontekst i, što je najvažnije – imati refleksiju o vlastitim pristranostima.

Bešida Tiganj iz Crne Gore ocijenila je da postoji veza između rezultata PISA testiranja i medijske pismenosti, te je prezentirala rezultate istraživanja prema kojima većina nastavnika smatra da je nemoguće da MIL bude zaseban predmet, ali da na svojim časovima često obrađuju teme iz te oblasti, poput zaštite ličnih podataka, prepoznavanja dezinformacija, uticaja društvenih mreža i sličnog.

Amina Čeho-Osmanović predstavila je istraživanje o sposobnosti odraslih da razlikuju činjenice i mišljenja koje je pokazalo da blizu 70 posto od više od 380 ispitanika/ca u dobi od 22 do 41 godine tu vještinu nema dovoljno razvijenu.

„Jedno od pitanja bilo je da li je rečenica Svi političari u BiH su korumpirani činjenica ili mišljenje i jako veliki broj ispitanika nije tačno odgovorio. Mi smo namjerno stavili riječ svi da bi bilo jasno da je riječ o mišljenju“, rekla je Čeho-Osmanović.

Profesori Nermina Usejnovska i Husein Miraščić pokazali su kako iskoristiti reklame u podučavanju medijske pismenosti – nakon gledanja reklama s učenicima je moguće razgovarati o tome da li su glavni likovi imali druge mogućnosti, o čemu su razmišljali u datim situacijama, koji je objekat prikazan u reklami i zašto baš taj, koju emociju predstavlja penjanje uz stepenice, a koju silazak, zašto su likovi postavljeni na pozicije na kojima se nalaze…

Tijana Dedić govorila je o uticaju kratkih video-formata na oblikovanje pažnje djece.

„Kratki video-sadržaji jakih boja, s oštrim rezovima i brzim smjenjivanjem kadrova, doveli su do toga da djeca mogu držati pažnju do tri minute, imaju lošije rezultate u čitanju i slabije pamćenje. Ipak, na školskom času je moguće produžiti vrijeme pažnje ako se koriste marketinški alati – ako se djeci na početku časa daju zanimljivi elementi teme i objasni zašto im je korisno i važno ono o čemu će se govoriti. Djeca će pratiti čas jer nije važno koliko sadržaj traje, nego kakav je“, rekla je Dedić.

Novinski članci kao nastavno sredstvo u obrazovanju za mir

Predstavljena je i nastavna praksa u kojoj su novinski članci korišteni kao nastavno sredstvo u obrazovanju za mir, te istraživanje koje pokazuje da mediji kreiraju iskrivljenu sliku o osobama s invaliditetom.

„Ljudska prava u medijima nisu dovoljno zastupljena, a kada govore o osobama s invaliditetom, mediji često zanemaruju njihovu osobnost, ističu invaliditet, pokazuju sažaljenje, prenaglašavaju uspjeh, koriste neadekvatnu terminologiju i ne kreiraju analitičke sadržaje. Zbog toga poruke iz tih sadržaja nisu inkluzivne“, pojasnila je Anida Manko i naglasila da je medijska pismenost izuzetno važna za buduće pedagoge i njihov profesionalni razvoj.

Pojedine prezentacije bile su posvećene zaštiti najmlađih jer, kako je objasnila diplomirana fizioterapeutkinja Anisa Mustajbašić, sve je više djece koja u ranom uzrastu imaju psifozičke probleme usljed izloženosti ekranima.

Dženeta Camović je predstavila odgojni pristup za vrtiće Reggio u kojem djeca koriste digitalne uređaje kao kreatori ili istraživači, a ne kao pasivni korisnici. No, kako su učesnici naveli, to nije česta praksa u predškolskim ustanovama, gdje zaposlenici/e nerijetko, zbog nedostatka radne snage i veličine vrtićkih grupa, djecu stavljaju pred televizor da gledaju crtane filmove kako bi se umirila.

Na konferenciji je bilo dosta riječi i o mogućoj ulozi školskih biblioteka koje su zapostavljene, a mogle bi biti mjesto za edukativno-odgojne aktivnosti i prostor za učenje za sve kompetencije koje je nemoguće dovoljno brzo unijeti u nastavne planove i programe.

„Biblioteka bi mogla biti prostor u kojem se najbrže stvarnost dovodi u učionicu, pa tako i kompetencije medijske i informacijske pismenosti. Podlogu vidim u tome što UNESCO od 2000. godine traži medijsku i informacijsku pismenost i stavlja fokus na biblioteke koje su podjednako važne kao i obrazovni sistem. Djeca bi mogla u biblioteci imati podršku u učenju, ali bi za to bi morale imati mnogo više resursa nego sada“, pojasnila je profesorica Vesima Čičkušić.

Poster-prezentacije kao inspiracija

Na poster-prezentacijama mnogo pažnje privukla je prezentacija Mediacentra Sarajevo – čas medijske pismenosti za osobe treće dobi i kvizovi pomoću kojih je moguće provjeriti nivo medijske pismenosti. Svi posjetioci ove prezentacije primijetili su da je rad sa starijim osobama izuzetno potreban i da odlazak među njih, u njihove sigurne prostore, može biti izuzetno koristan.

Ivana Kurtović i Šanida Kajević iz Osnovne škole „Mirko Srzentić“ iz Petrovca na Moru u Crnoj Gori predstavile su inovativne načine rada u školi – društvenu igru Reciklino kroz koju djeca uče razdvajanje otpada, priručnik za nastavnike za izradu priprema za nastavu i projekat Robotika za najmlađe koji pokazuje primjenu robotike u obrazovanju.

Svoj rad predstavila je i platforma InŠkola, predstavljen je projekat koji podiže svijest djece o opasnostima trgovine ljudima te Klub čitatelja za najmlađe primjenjiv u manjim bibliotekama.

„Djeci čitamo priče nakon čega razgovaraju s glavnim likovima, koji im zadaju problemske situacije i pitaju ih šta bi oni uradili ili da li je moguće uživati u nekom procesu i ako nisi pobjednik. Djeca postavljaju pitanja i nakon toga govore da li im se priča svidjela ili ne. Dvije su priče najzastupljenije – Najveće blago dede Mede i Paun bježi od kuće. Tako im predstavljamo sukob vrijednosti jer Paun bježi od kuće, a dedi Medi je kuća najveća vrijednost. Nakon vremena provedenog u Klubu djeca pišu sastave na osnovu razgovora i tako dobijaju priliku da razmišljaju o različitim pristupima vrijednostima“, pojasnila je Adna Čeho-Dinar.

Na dvije specijalističke radionice govorilo se o korištenju medijskih sadržaja o ratu u BiH od 1992. do 1995. godine u nastavi historije, te o upotrebi asistivnih tehnologija u inkluzivnom obrazovanju. Tokom trećeg dana razgovaralo se i o tome kako različiti sektori – škola, arhivi, civilno društvo – razvijaju i dijele resurse za medijsku pismenost, te kako se ti resursi mogu učiniti održivima i dostupnima svima.

Opšti zaključak učesnika na ceremoniji zatvaranja Konferencije bio je da postoji mnogo otvorenih tema o kojima je neophodno često razgovarati i da jedna konferencija nije dovoljna, ali jeste dobra prilika da se stručnjaci i praktičari povežu i uspostave saradnju.

Konferenciju je organizovao Odsjek za pedagogiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u partnerstvu sa Regulatornom agencijom za komunikacije (RAK), Fondacijom za razvoj medija i civilnog društva Mediacentar Sarajevo i UNESCO-om. Održana je u okviru kampanje „Dani medijske i informacijske pismenosti“.

Mediacentar učestvuje u ovoj aktivnosti kroz projekt "Naši mediji: Inicijativa civilnog društva za razvoj medijske pismenosti i aktivizma, borbu protiv polarizacije i promoviranje dijaloga“. Projekt implementiraju partnerske organizacije SEENPM, Albanski medijski institut, Mediacentar Sarajevo, Vijeće za štampu Kosova, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut i Bianet uz finansijsku podršku Evropske unije.

___